M. M. Botvinik, L. F. Spokojni
HAOS U KOMPOZICIJI
„U proizvodnji zidnih satova sovjetske fabrike časovnika čvrsto drže prvo mjesto u svijetu.“
(Iz feljtona M. Koljcova)
S vremena na vrijeme na stranicama naše štampe pojavljuju se članci u kojima ideolozi problemske kompozicije po stoti put pokušavaju da prežvakavaju staru, svima odavno dosadnu temu o ogromnom značaju problemske kompozicije i nepravdama koje joj nanose šahovske organizacije. Ne pateći od pretjerane skromnosti, „vođe problemske kompozicije“ uporno podižu sopstvenu cijenu, hvaleći sebe kao sovjetske kompozitore: „ni u jednoj zemlji“, „sovjetska škola“, „prva u svijetu“ itd. Ako se i dogodi da naiđemo na protivljenje takvom članku, ono dolazi od kompozitora iz nekog drugog grada ili tabora i svodi se na iste takve ponovljene tvrdnje, koje, međutim, ne zadiru u suštinu problema.
U međuvremenu, odavno je došlo vrijeme da se preispitaju ideološka stanovišta naših kompozitora i ukaže im na njihove zablude i greške. U početku bi bilo svrsishodno da se time pozabave praktični šahisti, koji još nijesu zaglibili u živo blato „produženih odbrana“ i „kombinacija u pokušaju“ i koji zato mogu nepristrasno pristupiti ocjeni savremenih problemskih ideja. Nije uzalud drug Barulin („64“, br. 11) tvrdio da je šahovska kompozicija „rođena sestra“ praktične partije; pa ko bi, ako ne brat, trebalo da pouči rođenu sestru ako je zalutala s pravog puta?
Međutim, mi praktični šahisti smatramo da savremena problemska kompozicija nije baš toliko blisko srodna šahovskoj partiji. Studija ne gubi tijesnu vezu s praktičnom partijom i ona zaista donosi veliku korist praktičnom šahisti, dok se problemska kompozicija, u jednom svom dijelu, svake godine sve više udaljava od nje, tako da je njena veza sa šahovskom partijom, s gledišta idejnog sadržaja, danas više nego neznatna.
Osnovno u šahu jeste praktična igra. Sve ostalo – teorija otvaranja, problem, studija – ima podređenu ulogu i potrebno nam je samo utoliko ukoliko pomaže razvoju praktične igre. Šahovski problem istorijski je nastao iz praktičnih partija, ali njegovo sve veće udaljavanje u pravcu apstraktnog stvaralaštva čini njegovo postojanje, sa stanovišta praktičnog šahiste, jednostavno nepotrebnim.
Kompozitori pokušavaju da tvrde kako savremena problemska kompozicija uči „da se istinski analiziraju složene pozicije, cijeni materijal, poznaje tabla i snaga pojedinih figura, stiče preciznost u analizi i, najzad, razumije šahovska ljepota“ (Barulin). Savremena problemska kompozicija, međutim, ničemu od toga ne uči.
Šta praktični šahista očekuje od problema? Prije svega, traži u njemu jasno izraženu ideju koja ga podsjeća na ideje iz praktične partije. Drugo, želi da ta ideja bude prikrivena i teško uočljiva i, treće, da bude umjetnički izražena.
Umjesto svega toga, kompozitori mu nude pozicije čije ideje nemaju nikakve veze s partijom, a u nekim slučajevima (bajkoviti šah) sastavljene su čak i mimo pravila šahovske igre. „Posredstvom kompozicije“, kaže Barulin, „šahista se uvodi u novi svijet šahovskih ideja i kombinacija kakve nikada neće sresti u praktičnoj partiji“. Upravo u tome i jeste problem! Kompozitori razrađuju ideje koje se ne pojavljuju u praktičnoj šahovskoj igri, potpuno zanemaruju zahtjeve praktičnih šahista, a zatim se čude što je interesovanje za probleme slabo.
Što se tiče težine rješavanja, pitanje se svodi na poznavanje određenih tehničkih postupaka koji omogućavaju da se mehanizam problema odgonetne bez ikakvog napora.
Karakteristično je da je problemska kompozicija sasvim svjesno krenula putem „najmanjeg otpora“, umjesto da se opredijelila za put idejnog približavanja praktičnoj partiji. Upravo se tim „najmanjim otporom“, po svoj prilici, može objasniti sklonost naših kompozitora dvopotezima, a ne tropotezima, koji obuhvataju širi raspon ideja, ali ih je tehnički teže ostvariti. Navedimo ovdje, makar kao primjer, problem br. 1797 L. I. Kubbela, koji je dobio prvu nagradu na našem konkursu za tropoteze i koji je, po našem mišljenju, sasvim prihvatljiv.
Upitajte kvalifikovane šahiste zašto se skeptično odnose prema kompoziciji i dobićete otprilike isti odgovor kakav nam je dao jedan lenjingradski majstor: „U krivom ogledalu može se gledati jednom ili dvaput, ali ne više od toga.“
Uzmimo za primjer Barulinov problem, koji je dobio drugu nagradu na konkursu VII Svesaveznog kongresa.

„Sjajan“ problem, po svoj prilici, ali šta on može da pruži praktičnom šahisti? Osim štete – ništa! Zar su mu potrebni ti „bijeli ventili“ i „neutralizujuća uključivanja“, vještačke, izvještačene ideje koje se ne mogu pojaviti u šahovskoj partiji? Nipošto!
Suština problema, naravno, nije u naivnim pokušajima kompozitora da opravdaju svoje postojanje. Cijeli savremeni pravac u kompoziciji, prije svega u dvopotezu, koji sovjetski kompozitori s izuzetnom pažnjom podstiču, može se opisati dvjema riječima – „formalističko šarlatanstvo“. Izmišljene ideje koje nemaju nikakve veze s praktičnom partijom, goli tehnički postupci zasnovani na vještačkom kretanju figura, izvještačene i neprirodne pozicije – eto šta karakteriše savremeni dvopotez. Iste ideje pokušavaju da prenesu i u tropotez, dok su „bajkoviti šahovi“, da tako kažemo, sama suština haosa u kompoziciji.
Sav taj prtljag dobili smo sa Zapada. Potražnja stvara ponudu i nikome nije tajna da naši kompozitori nijesu nimalo ravnodušni prema svojim uspjesima na inostranim konkursima. To što je Isajev usavršio ovu ili onu temu, a Barulin razradio „bijele kombinacije“, još ne znači da je time stvorena sovjetska šahovska škola. I u toj tvrdnji krije se još jedna suštinska zabluda naših kompozitora.
Ne namjeravamo da umanjujemo dostignuća naših kompozitora, ali smatramo da ih ne treba ni preuveličavati. Hvalisave, ali duboko pogrešne tvrdnje, poput one da je „polovina naše višemilionske (?) armije šahista došla do šaha preko novinske dijagrame“, svrstavaju se u istu kategoriju kao i ona koja služi kao moto našeg članka.
Naši zaključci svode se na sljedeće. Sovjetska problemska kompozicija, suprotno tvrdnjama buržoaskih ideologa i njihovih sljedbenika u SSSR-u, mora odlučno da skrene u pravcu šahovske partije. Samo približavanjem ideja problemske kompozicije praktičnoj partiji ona može računati na širenje koje odgovara razvoju našeg šahovskog pokreta. Tehničke i stvaralačke mogućnosti naših najboljih kompozitora dovoljno su dobro poznate da bismo sumnjali u to da mogu ispuniti zahtjev koji je pred njih postavljen. Na samim kompozitorima je da odrede idejne i umjetničke okvire u kojima mogu da stvaraju, dok će praktični šahisti uvijek moći da pruže dovoljno objektivnu ocjenu dostignuća u borbi za novi pravac.
U svakom slučaju, došao je trenutak da se formalizmu u problemskoj kompoziciji objavi nemilosrdni rat, kao što je to već učinjeno na frontu umjetnosti.
„Шахматы в СССР“, 1936, br. 3.