„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007.
Seleznjev i Gajevski (nastavak)
Dana 5. oktobra 1936. godine u Kijev izašao je prvi broj lista Šahista. Ovo sveukrajinsko izdanje imalo je četiri stranice formata A3 i bilo je namijenjeno kako šahistima tako i igračima dame.
U njemu su objavljivane partije sa komentarima, teorijske analize, izvještaji sa zanimljivih turnira i mečeva, stvaralački portreti šahista, kao i zadaci i studije.
Na stranicama lista često su se oglašavali vodeći ukrajinski šahisti toga vremena – Fjodor Bogatirčuk, Aleksandar Konstantinopoljski, Josif Pogrebiski, Aleksej Aljehin i Aleksej Sergejevič Seleznjev.
Od 1936. godine do 28. februara 1939. izašao je ukupno 81 broj lista Šahista.
Na primjer, u uvodniku broja 20 (29) od 14. septembra 1937. godine, pod naslovom „Okončati zaostajanje šahovsko-damaškog pokreta u Ukrajini“, stajalo je:
„List ‘Šahista’ nije učinio ništa da otkrije neprijatelje naroda koji su se uvukli u rukovodstvo šahovsko-damaškog pokreta… U redakciju lista takođe su se uvukli neprijatelji naroda i, naravno, organizovali rad tako da služi interesima neprijateljskih elemenata…
Ukrajinska šahovsko-damaška sekcija bila je popunjena isključivo visokokvalifikovanim šahistima; poznato je da u nju nisu bili uključeni predstavnici fabričko-zavodskih kolektiva i dobrovoljnih sportskih društava. Ni to nije bilo slučajno, jer su je formirali neprijatelji naroda koji su sjedjeli u rukovodstvu fizičke kulture.“
A u broju 7 (46) od 8. marta 1938. godine, u uvodnom članku pod naslovom „Zbrisati sa lica zemlje trockističko-buharinsku bandu!“, tvrdilo se da su neprijatelji namjeravali:
„Pripremiti rasparčavanje SSSR-a i odvajanje od njega Ukrajine, Bjelorusije, srednjoazijskih država, Gruzije, Jermenije, Azerbejdžana, Primorja i Dalekog istoka — u korist stranih država.“
Ovakvi tekstovi jasno odražavaju atmosferu političkih čistki i propagande koja je vladala u Sovjetski Savez tokom druge polovine tridesetih godina XX vijeka.
Aleksej Sergejevič Seleznjev je s godinama počeo da gubi nekadašnju igračku snagu. Gotovo više nije učestvovao na velikim takmičenjima. Posljednji put je nastupio u kvalifikacionim takmičenjima za finale prvenstva SSSR-a 1936. godine, ali bez uspjeha, pa se nije plasirao u završnicu.
Iste godine, u časopisu Šahmati v SSSR (maj 1936), u članku Petar Romanovski o rezultatima kvalifikacionog turnira majstora, na kojem je Seleznjev zauzeo jedanaesto mjesto, navedeno je:
„…Seleznjev i Mazelj ne samo da nisu ispunili ni minimalne stvaralačke zahtjeve koji se postavljaju pred jednog majstora, već su više puta pokazali i očigledno antisocijalni odnos prema samom takmičenju.
Po svoj prilici, odgovarajuće šahovske organizacije pozabaviće se ocjenom njihovog ponašanja i izvući potrebne zaključke. Želimo samo da istaknemo da su upozorenja koja su svojevremeno bila upućena ovim majstorima ostala glas vapijućeg u pustinji, a njihovi novi ispadi, koje ne prikriva čak ni smokvin list, predstavljaju ruganje sovjetskoj javnosti.
Nadamo se da će naše najviše organizacije izvršiti odgovarajući uticaj na ova lica, koja do danas nisu u stanju da shvate ni najosnovnije obaveze koje sa sobom nosi zvanje sovjetskog majstora.“
Ovaj odlomak dobro oslikava atmosferu tog vremena, kada se sportski i organizacioni propusti često nisu posmatrali samo kao profesionalni nedostaci, već su dobijali i ideološku i političku dimenziju.
A uzrok svega bila je stara „boljka“ koja je upropastila život ne jednom ruskom šahisti (a ni samo šahistima!). Sklonost prema alkoholu kod Aleksej Sergejevič Seleznjev pojavila se još u Mannheim, pojačala tokom moskovskog perioda od 1924. do 1927. godine, a poprimila posebno ružne razmjere u Harkov, a naročito u Staljinu.
Nažalost, u Donbasu je opijanje bilo gotovo uobičajena pojava. Korijeni tog društvenog problema sežu još u predrevolucionarno doba, kada su rudari, smrtno umorni nakon teškog rada u jami, po izlasku na površinu prvo žurili da „nakvase grlo“, oslobađajući se ugljene prašine. Mnogima se sva životna radost svodila na neprekidno opijanje i posjećivanje brojnih krčmi i gostionica. Tako su živjeli djedovi i očevi, a ni mlađe generacije nisu željele da se odreknu te navike.
Zbog toga je majstor Seleznjev često, nakon mečeva i simultanki, sjedao za bogato postavljene stolove u rudnicima, radničkim naseljima i fabričkim „crvenim uglovima“. Možda bi čovjek snažne volje odolio iskušenjima, ali je psihička snaga Alekseja Seleznjeva već bila ozbiljno narušena.
Na to je uticalo mnogo toga: povratak nakon deset godina provedenih u Njemačka u gotovo nepoznatu i, kako mu se činilo, „tuđu“ zemlju; protjerivanje iz Moskva u provinciju; porodične prilike; opadanje šahovske snage…
Žena koju je volio ostala je u Njemačkoj. Njegovi roditelji su nakon revolucije bili eksproprisani i umrli su, stariji brat Petar poginuo je u građanskom ratu, sa mlađim bratom Dmitrijem nije imao dobre odnose, a na novi život Aleksej se veoma teško navikavao.
Pored toga, napustio ga je i njegov mladi prijatelj Grigorij Zaharčenko, koji se preselio kod rođaka u Poltava.
Zbog problema sa alkoholom Seleznjev je nekoliko puta morao da mijenja posao. Radio je kao šahovski instruktor pri gradskom sportskom savjetu, u društvu „Piščevik“, u klubu zdravstvenih radnika, u Klubu imena Lenjina, kao i u paviljonu Parka imena Ščerbakova.
Na kraju je morao da napusti službeni stan koji mu je bio dodijeljen i bio je prinuđen da iznajmljuje smještaj u privatnom sektoru.
Sa jednom od stanodavki Aleksej Sergejevič se zbližio i počeo ozbiljno da razmišlja o zasnivanju porodice. Ipak, već je bio duboko zagazio u četrdesete godine, a porodičnu sreću još nije upoznao. Po savjetu svoje nevjenčane supruge, Aleksej Sergejevič Seleznjev zaposlio se kao nastavnik njemačkog jezika u školi. Taj jezik je poznavao do najsitnijih detalja.
Pokazao se kao sasvim dobar pedagog. U svakom slučaju, učenici su ga poštovali, a školska uprava bila je zadovoljna i disciplinom na časovima i nivoom znanja koje su đaci sticali.
Aleksej Sergejevič bio je visokoobrazovan čovjek. Univerzitetske studije završio je još prije revolucije i govorio nekoliko evropskih jezika. Osim toga, desetogodišnja „praksa“ u Njemačka ostavila je dubok trag. Možda je upravo prosvjetni rad bio njegovo pravo životno zvanje?
Ali, nažalost, stari porok ponovo je došao do izražaja. Nakon što je neko vrijeme uspijevao da se uzdržava, Seleznjev je ponovo poklekao i odao se piću. Opet je ostao sam, a morao je da promijeni i školu.
Stan i posao pronašao je tek u udaljenom gradskom naselju Budjonovka.
Jedan savremenik tog vremena ispričao je da je jednog vrelog ljetnjeg dana Seleznjev došao u šahovski paviljon u krznenoj bundi navučenoj direktno preko golog tijela.
Ispostavilo se da je svu ostalu odjeću propio.
Do toga je došlo njegovo posrnuće.
Šahovska javnost je, naravno, pokušavala da utiče na nesrećnog majstora. Korili su ga, javno kritikovali na sastancima, razgovarali s njim i ubjeđivali ga da promijeni način života. Povremeno je to davalo rezultate, ali samo nakratko.
Godine 1936. Seleznjev je još jednom nastupio na prvenstvu Ukrajine. Međutim, ostvario je izuzetno slab rezultat.
Nikada ranije na prvenstvima Ukrajine nije bio plasiran tako nisko na tabeli. Zabilježio je samo dvije pobjede, uz četiri poraza i veliki broj remija.
(Nastaviće se)