Moskva 2012

Kako je general rukovodio sportom

U ličnosti general-pukovnika sport je dobio tipičnog „narednika među Volterima“. Ljudi su ga se plašili, i to s razlogom. Oštar i kategoričan, kao i mnogi drugi rukovodioci tog vremena, svima se obraćao sa „ti“, a svoje primjedbe često je začinjavao grubim, čisto vojničkim humorom i dosjetkama.

Tako se, na primjer, jednom prilikom, kada se na sastanku sa šahistima I. Bondarevski požalio na teškoće, Apolonov grubo prekinuo:

— A šta je danas lako? Lako je samo pišati u kupatilu!

Jednom sam prisustvovao sjednici kolegijuma Sportskog komiteta, na kojoj je glavna tema bilo stanje fudbala u zemlji. Svi su već zauzeli svoja mjesta kada je, oslanjajući se na štap, vrata otvorio čovjek koji je šepao. Bio je to N. Entin, ratni vojni invalid i zamjenik predsjednika sportskog društva „Krila Sovjeta“. Treba napomenuti da su na sjednice kolegijuma obično pozivani predsjednici sportskih društava.

Ugledavši nepoznatog čovjeka, Apolonov ga je, u svom karakterističnom stilu, direktno upitao:

— A ko si ti?

Entin se predstavio i objasnio da je došao umjesto predsjednika društva Petrova.

Generalova reakcija bila je potpuno neočekivana:

— Napolje! Ti mi ne trebaš.

A kada su se za zbunjenim Entinom zatvorila vrata, promrmljao je:

— Dokle smo dogurali! Na sjednice o fudbalu šalju hrome ljude!

Koliko god to zvučalo neobično, Apolonov je volio šah i igrao ga sasvim solidno, otprilike na nivou igrača prve kategorije.

Sjećam se kako smo putovali na međunarodni turnir u Ščavno-Zdroju (Poljska). Avion je polijetao kasno uveče, pa su se šahisti okupili oko ponoći u prostorijama Sportskog komiteta.

Zbog Staljinove navike da radi noću, čitavo rukovodstvo slijedilo je njegov primjer (a šta bi bilo da nisu?). Kao i obično, Apolonov je bio u svom kabinetu. Naša delegacija – Keres, Bondarevski, Tajmanov, Geler, Simagin i ja, kao i Alatorcev kao vođa delegacije i Veresov kao trener – dobila je zadatak da osvoji turnir. Zatim je general, iskoristivši priliku, predložio Keresu da odigraju partiju. Partija se odužila.

Nama je već bilo vrijeme da krenemo, ali se Apolonov, potpuno zaokupljen partijom, nije žurio. Ne usuđujući se da ga prekine, načelnik Odjeljenja za šah i damu Zubarev bio je na mukama dok partija konačno nije završena. Srećom, na aerodrom smo ipak stigli na vrijeme.

Na početku turnira nije nam išlo naročito dobro. Tada smo, preko ambasade, dobili kratku, ali veoma rječitu depešu:

„Naređujem da odmah poboljšate igru na turniru!
Apolonov.“

Sutradan ujutro, oko osam sati, probudilo me je uporno lupanje na vrata.

— Ustaj! — začuo se glas vođe delegacije iza vrata. — Izlazi na jutarnju gimnastiku!

Istina, još od djetinjstva bio sam navikao da vježbam sam, ali naređenje je naređenje. Tako smo, pod Veresovljevim vođstvom, svi zajedno učili vježbe takozvanog „Suvorovljevog kompleksa“, koji je tada bio uveden u vojsci.

Jedino je Simagin odlučno odbio da učestvuje u jutarnjoj gimnastici. Umjesto toga, predložio je Alatorcevu da počnemo da marširamo u stroju…

Ne znam šta je pomoglo – depeša ili „Suvorovljev kompleks“ – ali smo na kraju nastupili veoma uspješno. Keres je osvojio prvo mjesto, ostali sovjetski učesnici zauzeli su mjesta među nagrađenima, a dobro je odigrao čak i Simagin, koji nije radio jutarnju gimnastiku.

Nekoliko godina kasnije, u vrhu vlasti zaključili su da je general uveo red u sport, pa su ga vratili u organe državne bezbjednosti uz unapređenje – imenovan je za komandanta graničnih trupa Sovjetskog Saveza. Sjećam se kako je general, u automobilu sa pratnjom, došao da se oprosti od zaposlenih u Sportskom komitetu. Za predsjednika je ponovo postavljen Romanov.

Posljednji put sam sreo Apolonova sredinom šezdesetih godina, kada je već bio u penziji i obavljao dužnost predsjednika Moskovske federacije za dizanje tegova. U Centralnom šahovskom klubu održavao se neki sastanak, pa sam ga tokom pauze, ugledavši ga, pozvao u redakciju časopisa „Šah u SSSR-u“, koja se nalazila u istoj zgradi, na šoljicu kafe.

Ispostavilo se da je i dalje pažljivo pratio šahovski život, redovno čitao naš časopis, pa čak i rješavao studije i zadatke koji su u njemu objavljivani.

Na odlasku je, ne krijući gorčinu, rekao:

— Nedavno sam bio u Sportskom komitetu. I tamo me više niko nije prepoznao!

Samo šah

Problem izbora

Krajem četrdesetih godina našao sam se na životnoj prekretnici. Imao sam zanimljiv istraživački posao, a i rad na kandidat­skoj disertaciji dobro je napredovao. U šahu sam, doduše, postizao zapažene rezultate, ali sam u stvaralačkom smislu praktično tapkao u mjestu. Postajalo je sve očiglednije da pokušaj da sjedim na dvije stolice ne može donijeti ništa dobro. Morao sam da napravim izbor.

Osim toga, bilo je sve teže dobijati odsustvo s posla radi učešća na turnirima. Da i ne govorim o tome da je moje prvo putovanje u inostranstvo otvorilo nove probleme. Naime, radio sam u ustanovi zatvorenog tipa, takozvanom „poštanskom sandučetu“, odnosno u institutu koji se bavio povjerljivim poslovima.

— Hoćeš li da pređeš na sportsku stipendiju? — upitao me je jednom Zubarev. — Postoji takva mogućnost.

U šahovskim krugovima gotovo svi su me savjetovali da ne napuštam posao.

Reprezentacija Moskve, pobjednik Druge spartakijade naroda SSSR-a, 1959. godine. Slijeva nadesno: A. Kotov, J. Averbah, M. Botvinik i kapiten ekipe G. Goldberg.

(Fotografiju izoštrio i obojao Stanimir ILIĆ, kanadski majstor)

— Jesi li ti pri zdravoj pameti? — obrušio se na mene Judovič kada sam mu ispričao za Zubarevljev prijedlog. — Pa sam kažeš da imaš zanimljiv posao. Možeš da postaneš naučnik, doktor nauka. I hoćeš sve to da zamijeniš nesigurnom karijerom profesionalnog šahiste, u kojoj toliko toga zavisi od sreće i slučaja!

S druge strane, kolege iz instituta iznosile su argumente u prilog promjeni profesije.

— Kakve su nam ovdje perspektive? U najboljem slučaju bićeš među sto hiljada najboljih stručnjaka u zemlji, a u šahu si već među dvadeset najboljih. Igraćeš na međunarodnim turnirima, bar ćeš vidjeti svijeta.

Saznavši za moje dileme, rukovodilac odjeljenja u kojem sam radio, profesor K. Ušakov, neočekivano mi je predložio:

— Hoćete li da vas oslobodim posla na godinu ili dvije? Pokušajte da postignete velike uspjehe. Ako ne uspijete, ponovo ću vas primiti na posao.

Taj prijedlog odredio je moju sudbinu. Iako je porodica bila protiv toga da postanem profesionalni šahista, ipak sam odlučio da rizikujem.

Plan je bio jasan: za dvije godine koje su mi stavljene na raspolaganje postati velemajstor. U to vrijeme do tog zvanja moglo se doći samo osvajanjem prvenstva države ili uspješnim nastupom na međuzonskom turniru za prvenstvo svijeta, drugim riječima – plasmanom među kandidate za titulu svjetskog prvaka.

Nema sumnje, bio je to zadatak izuzetne težine.

(Nastaviće se)