V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
PRISTLI O ŠAHU.
Jedan od najvećih engleskih pisaca i dramaturga 20. vijeka John Boynton Priestley (1894–1984) od mladih dana odavao je počast svojoj sklonosti prema šahovskoj igri, i kasnije se ona više puta pojavljivala u njegovim djelima. Zanimljiva je scena partije dvojice junaka u jednom od ranih Pristlijevih romana — Faraway (1932) — Vilijama i njegovog prijatelja Grinloua. U zimskim večerima sastajali su se utorkom, sjedali pored kamina i provodili duge sate za šahom. Vilijam je igrao rizično, brzo i, započevši napad, oslanjao se na nadahnuće. Njegov protivnik bi, po običaju, zapalio lulu, nije žurio s odgovorom, metodično je sprovodio svoj plan i nerijetko dovodio partiju do daleke završnice, koja je Vilijamu izgledala dosadno i nezanimljivo.
Zanimljiva su razmišljanja tih londonskih ljubitelja tokom partije. Jednome se šah dopada zbog toga što „u njemu ima više ličnog“, dok su za drugoga figure „samo simboli, ništa više“, a glavnim u njima smatra „matematički proračun…“
Ipak, sam pisac, navodeći ta uobičajena mišljenja, doživljavao je igru drugačije. Evo njegovih misli, izrečenih 1970. u pismu starijem od autora ove knjige:
„Dva najprivlačnija elementa u šahu, kako mi se čini, jesu odsustvo bilo kakve potrebe za srećom ili drugim iluzornim mogućnostima i zahtjev da se sve unaprijed promišlja, što, uostalom, veoma podsjeća na rad pisca na razvoju radnje u romanu ili drami.
Što se tiče mjesta koje šah zauzima u mom životu, ono je zapravo sasvim neznatno. Šah sam igrao uglavnom između 17. i 19. godine. U to vrijeme dešavalo se da me se može zateći za njim daleko iza ponoći. Ipak, u toj igri uvijek sam bio samo amater. Iskreno govoreći, čak sam je se pomalo i pribojavao, jer sam osjećao da bi uskoro mogla zahtijevati više vremena nego što sam joj mogao posvetiti.
Ne poznajem dovoljno dobro igru i njene mogućnosti da bih sasvim određeno govorio o njenoj budućnosti. Ipak, pretpostavljam da će se, sa povećanjem slobodnog vremena, vjerovatno sve veći i veći broj ljudi baviti šahom.“
PORIJEKLO ŠAHA (ПРОИСХОЖДЕНИЕ шахмат)
Među narodima Istoka još u srednjem vijeku postojale su razne legende o izumu šaha u Indiji. Lijepa je jedna od njih, koju je ispričao Firdousi u djelu “Šahname” (10. vijek). Poslije smrti cara Džamhura započeo je međusobni sukob između njegovih sinova — Gava i Talhanda. Vojska Talhanda bila je razbijena, a on sam je iznenada preminuo.
Majka, saznavši za smrt mlađeg sina, u tuzi i očajanju optužila je Gava za ubistvo brata. Želeći da utješi majku i pokaže da Talhand nije bio ubijen u bici, Gav je okupio mudrace iz svih krajeva zemlje. Jedan od njih, za koga se govorilo da je „u Indiji najhrabriji i najmudriji od svih, nacrtao je bojno polje i pokazao kretanje vojski i vođa“. Na tabli podijeljenoj na polja prikazao je čitav tok bitke, propast jedne vojske uz očuvanje života njenog vojskovođe.
Na Istoku je tradicionalna postala i druga legendarna verzija indijskog porijekla šaha. Prvi put je izložena u pehlevijskom (srednjopersijskom) rukopisu Madayān ī Chatrang („Knjiga o čatrangu“), koji se datira otprilike 600. godine n. e. i predstavljao je istorijski prvi književni izvor u kojem se pominje šah. Prema toj priči, složena igra čatrang (šah) bila je poslata od strane indijskog radže moćnom šahu Irana Hosrovu I Anuširvanu (531–579) kako bi on odgonetnuo njenu suštinu. Među njegovim dvorjanima našao se samo jedan mudrac — Buzurgmihr — kojem je pošlo za rukom da odgonetne pravila ove igre. Šah je, sa svoje strane, poslao indijskom caru s istim ciljem igru nardi, koju ovaj nije uspio da odgonetne. Ova verzija našla je odraz i u poemi Šahname koju je napisao Firdousi, a kasnije — u 14–15. vijeku — i u minijaturama koje su ilustrovale njen tekst. Na jednoj od njih (1333) prikazana je partija šaha između indijskog poslanika Kačnudžija i Buzurgmihrа. Nju posmatraju šah i njegovi dvorjani. Šah je prikazan na prijestolu od slonovače, prekrivenom šarenim zlatotkanim pokrivačem.
Sve ove legende nisu dobile dokumentarnu potvrdu. Ipak, njihova indijska usmjerenost nije bila slučajna. Još u prvim vijekovima naše ere u sjevernoj Indiji nastala je igra čaturanga, u kojoj su se na tabli od 64 polja nalazile figure koje su prikazivale vojsku i cara. Međutim, borba u njoj vođena je između četiri igrača uz bacanje kocke. Najkasnije u 5–6. vijeku, na njenoj osnovi, ali već u širem području Centralne Azije, stvorena je igra šatrang (vidi čatrang). Ona je već ličila na šah kakav danas poznajemo. U njoj su bila predstavljena dva vojna tabora, pojavila se i figura vojskovođe — ferza, a igrala su dva igrača. Nazivi figura više nisu bili sanskritski, nego iranski.
Međutim, pošto je u tom regionu u to vrijeme preovladavao uticaj budizma, indijske kulture i umjetnosti, mnoge legende koje potiču iz tog doba s razlogom nazivaju Indiju mjestom nastanka šatranga.
Poslije osvajanja zemalja Centralne Azije od strane Arapa u 6–7. vijeku igra je počela da se naziva šatrandž i, zahvaljujući pojednostavljenom obliku figura, dobila je široko rasprostranjenje. U srednjem vijeku prodrla je u mnoge zemlje, na različite kontinente. Međutim, upoznavanje naroda s njom odvijalo se u veoma različitim okolnostima. U nekim slučajevima donosili su je sa sobom budistički hodočasnici (Tibet, Mongolija, Kina, Japan, Burma, Malaja), u drugima je širenju šaha pogodovalo stvaranje prostranog Arapskog halifata (zemlje Bliskog i Srednjeg istoka, sjeverozapadna Indija, Zakavkazje, sjeverna Afrika, Španija, ostrvo Sicilija), a u trećima je igra postajala poznata narodima i državama zahvaljujući trgovačko-kulturnim vezama (Vizantija, Hazarski kaganat, Kijevska Rus).
Buzurmnhr i Nocon Kanudža igraju šah. Minijatura je iz rukopisne poeme Ferdousija „Šahname“. Persijski spisak iz 1333. godine.
Tako izuzetno brzo i široko širenje nove igre na planeti pokazalo se zakonomjernim. Stvaranjem šaha čovječanstvo je u mnogim pogledima dobilo gotovo idealno sredstvo za razvoj i usavršavanje pojedinca: igra se pokazala dovoljno složenom i predstavljala je ljudima potrebno intelektualno nadmetanje, estetski veoma privlačno, koje donosi radost stvaralaštva i mogućnost ispoljavanja voljnih osobina karaktera. A prikaz vojne bitke sa velikim brojem figura različite simbolike, izrađivanih u potpunom skladu sa običajima i životom naroda, postao je još jedan rajzlog brzog prodiranja igre u srednjem vijeku u mnoge zemlje Istoka i Zapada, njenog prilagođavanja lokalnim uslovima i sticanja obilježja nacionalne kulture.
Tako se prvobitna istorija šaha može podijeliti na tri etape: čaturanga — šatrang (čatrang) — šatrandž. Posebno je dobro proučena treća etapa. Međutim, pojava kod naučnika sve većeg broja opšteistorijskih, etnografskih, književnih i folklornih izvora, kao i, što je naročito važno, nova arheološka otkrića, daju nadu da će se s vremenom bar djelimično podići veo nad tajnom porijekla šaha.
Regioni nastanka šaha i putevi njegovog prodiranja na Istok i Zapad:
1.Sjeverna Indija, 1–5. vijek, čaturanga.
2.Centralna Azija, 5–7. vijek, šatrang (čatrang).
3.Arapski Istok, Centralna Azija, sjeverna Afrika, Evropa, 8–12. vijek, šatrandž.
4, 5 — prodiranje šatranga i šatrandža.
6 — trgovački putevi zahvaljujući kojima su se šah širio:
a) Veliki put svile,
b) put uz obalu Kaspijskog mora uzvodno Volgom.
7 — putevi velikih geografskih otkrića (Magelan).
(Nastaviće se)