Nodirbek Jakubbojev je dvostruki olimpijski šampion. U Samarkandu su njegove pobjede u mečevima protiv Indije, Kine i SAD bile presudne za osvajanje zlata reprezentacije Uzbekistana. Intervju za Kursiv Uzbekistan. Donosimo kratke izvode iz intervjua.
Prvi trener – otac
„U šah sam ušao zahvaljujući ocu. On je učio šah tokom studentskih dana. Međutim, pošto je počeo kasno, nije uspio da ostvari značajnije rezultate. Zato je odlučio da od nas napravi šahiste. Kada sam imao četiri ili pet godina, naučio je šahu mene i moju stariju sestru. Moj prvi učitelj bio je otac.“
Zdrava konkurencija
„Da, sa Sindarovom i Abdusatorovom nadmećem se još od djetinjstva. U tom rivalstvu je i Šamsidin Vohidov. Kada neko na turniru ostvari bolji rezultat od ostalih, to nas, s jedne strane, podstiče da više radimo na sebi, a s druge strane stvara i određeni pritisak. I naši najbliži očekuju rezultate. Zato bih to nazvao zdravom konkurencijom. Trudili smo se da više radimo na sebi kako bismo postali jači jedni od drugih. To nam je bio podsticaj.“
Idem na sve ili ništa
„Za mene kažu da težim isključivo pobjedi i da pokušavam da pobijedim po svaku cijenu. To je rekao moj reprezentativni kolega Nodirbek Abdusatorov. Mislim da je to donekle tačno: ko god da mi je protivnik – čak i ako igram protiv svjetskog šampiona ili Magnusa Carlsena – od samog početka partije nastojim da igram na pobjedu.“
O ulozi spasioca
„Da, na Olimpijadi u Samarkandu ishod meča u važnim susretima protiv naših glavnih rivala često je zavisio od mojih partija. Ali to nije bio unaprijed isplaniran scenario – niko mi nije postavio zadatak da obavezno pobijedim u najvažnijim mečevima. Tako se jednostavno dogodilo.
S jedne strane, pomoglo mi je i to što sam protiv glavnih rivala igrao bijelim figurama. Bijelima počinješ s malom prednošću i nastojiš da je postepeno uvećavaš. Međutim, pred kraj meča, kada bih shvatio da moja partija postaje odlučujuća, osjećao sam odgovornost. Osjećao sam da moram da pobijedim i donesem ekipi važan poen. Drago mi je što sam u važnim mečevima donio poene.“
„Na prethodnim olimpijadama uloga igrača koji spasava ekipu pripala je na Olimpijadi 2022. godine Šamsidinu Vohidovu i Nodirbeku Abdusatorovu, a na Olimpijadi 2024. Nodirbeku Abdusatorovu i Džahongiru Vahidovu. Ko god se nađe u takvoj situaciji, svim snagama nastoji da donese ekipi važne poene. To nosi posebnu odgovornost. Čitava ekipa i svi navijači prate tvoju partiju. Mislim da u takvom trenutku treba, koliko god je moguće, ostati miran, ne gubiti prisebnost i igrati samouvjereno.“
Sestra mi je bila više od sestre
„Moja starija sestra Nilufar takođe je profesionalna šahistkinja. Ima titulu ženskog međunarodnog velemajstora. Od djetinjstva smo zajedno igrali šah i zajedno odrastali. Čak smo išli u isti razred, a kasnije i na isti fakultet, gdje smo sjedjeli u istoj klupi. Uvijek smo zajedno putovali na turnire i pomagali jedno drugom koliko smo mogli.
Ja sam joj češće pomagao u šahu: analizirao sam njene partije i nastojao da joj ukažem na greške. Ona je meni pomagala u svakodnevnim obavezama i kućnim poslovima. Živjeli smo daleko od roditelja: 2014. godine sestra i ja preselili smo se u Taškent, dok su roditelji ostali u Horezmu.
Kada smo bili daleko od kuće, sestra je često bila uz mene i pomagala mi. U to vrijeme bila mi je više od sestre, bila mi je oslonac. Ja sam se, sa svoje strane, trudio da joj pomognem u pripremama za turnire, da joj poslije partija objasnim greške i zajedno s njom analiziram odigrano.“
Ciljevi i zadaci
„Poslije Olimpijade moj rejting porastao je na 2712. Ali i sam znam koje su slabosti u mojoj igri, a o tome smo razgovarali i sa trenerima. Moj sljedeći cilj nije samo da povećam rejting ili osvojim turnir, već da otklonim nedostatke i postanem još jači.
Ako u svakoj fazi igre – u otvaranju, središnjici i završnici – budem proširivao znanje i otklanjao slabosti, onda bi mogli da dođu i rejting od 2750 poena i pobjeda na Turniru kandidata.
Naš zadatak je da radimo na greškama, ispravljamo ih i trudimo se da postanemo jači. Rezultati će doći sami.“