
„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Natjerao je da ga poštuju
… U januaru 1919. godine u Berliner Schachzeitung pojavila se kratka vijest: ruski velemajstori (tada je to još bila nezvanična titula, kojom se slobodno mogao počastiti ugledan i poznat šahista) Efim Bogoljubov i Aleksey Seleznjev napustili su internaciju u Tribergu i sada žive u Berlinu. Ali da li je ta „internacija” zaista bila tako loša za obojicu? Bogoljubov je u Tribergu pronašao životnu saputnicu, a što se tiče Seleznjeva — ko može garantovati da mu tokom ruskih previranja ne bi zaprijetio mač revolucije kao „klasno stranom elementu”? A da su se prijatelji vratili u Rusiju 1914. godine, da li bi uopšte imali priliku da narednih godina usavršavaju svoje šahovsko umijeće? Ovako su i Bogoljubov, i Seleznjev, i drugi ruski šahisti koji su učestvovali na nedovršenom kongresu u Mannheimu i potom bili internirani u Tribergu, igrali na sedam turnira ruskih zarobljenih šahista. I dok je Seleznjev na prvom takvom turniru (održanom u Baden-Baden, dok je preostalih šest održano u Tribergu) podijelio 4–5. mjesto, na drugom je bio peti, potom je osvajao treća mjesta, a na četvrtom turniru ruskih zarobljenih šahista (1915) zauzeo čak drugo mjesto. Ne, „specijalno naselje” u Tribergu veoma je povoljno uticalo na šahovski razvoj Seleznjeva!
… U aprilskom broju časopisa Shakhmatny Vestnik za 1916. godinu objavljena je zanimljiva „Tabela sa pregledom stvarnih međunarodnih i nacionalnih šahovskih majstora i kandidata za zvanje šahovskog majstora”, koju je pripremio Pavel Saburov. Spisak otvaraju „ruski stvarni međunarodni majstori”: Ossip Bernstein, Dawid Janowski, Alexander Alekhine, Aron Nimzowitsch, Semyon Alapin, Fyodor Duz-Khotimirsky, Eugene Znosko-Borovsky, Lovcki, Rabinovič, Levicki, Jafe. Bogoljubov je — kao i Smorodski i fon Frejman — u toj tabeli svrstan među „stvarne nacionalne majstore”. A gdje je Aleksej Seleznjev? On se nalazi na velikom „Spisku istaknutih ruskih, poljskih i finskih ljubitelja šaha”, ali urednička fusnota uz taj spisak kaže: „Čini nam se da uspjesi V. Blumenfelda, V. I. Nenarokova i A. S. Seleznjeva prije dozvoljavaju da ih ubrojimo među stvarne nacionalne majstore ili makar među kandidate za titulu majstora; naročito zato što je (što, doduše, poštovani autor u trenutku pisanja nije mogao znati) A. S. Seleznjev u posljednje vrijeme odigrao neriješen meč sa maestrom Henry Farni.”
Ko je bio taj maestro, poslije uzbudljivog meča (+2−2=2) sa kojim je All-Russian Chess Society priznalo Aleksey Seleznjev titulu ruskog majstora? Hans Fahrni rođen je 1874. godine u Prague, ali je bio švajcarski državljanin. Još kao veoma mlad (1892) postao je prvak te male evropske zemlje, a početkom XX vijeka pobijedio je na nekoliko međunarodnih turnira srednjeg ranga. Ipak, čini se da je bio uspješniji u mečevima, pa je tako „skinuo skalp” Georg Salwe (1900, +3−1=1) i Curt von Bardeleben (1912, +3−0=1).
Farni je dugo živio u Minhenu i bio pobjednik turnira u Sanremo 1911. godine. Autor je djela „Die Aljechin-Verteidigung” (1922) i „Završnice u šahu” (rusko izdanje, Leningrad, 1926).
Naravno, dvojica poznatih kompozitora šahovskih studija imali su o čemu da razgovaraju. Obojica su se sa dosta uspjeha bavila sastavljanjem originalnih završnica i imali veliki broj objavljenih radova.
Sljedeći protivnik Seleznjeva u meču bio je Efim Bogoljubov. U dvoboju od osam partija (igranom u Triberg), Seleznjev je pružio dostojan otpor — 3,5:4,5 (+2−3=3)… Taj meč pokazao je koliko je Seleznjev napredovao, jer je Bogoljubov tada već predstavljao izuzetno moćnu silu.
Godine 1919. Seleznjev je odigrao 27 partija protiv Bogoljubova, Richarda Rétija, Rudolfa Spielmanna i najjačih njemačkih majstora — i kakav je bio rezultat? Seleznjev je dobio 9 partija, a 18 remizirao. Nijedan poraz! („Deutsche Schachzeitung”, br. 12, 1919).
Postavlja se pitanje: gdje su tada živjeli Seleznjev i Bogoljubov, dok su igrali na berlinskim turnirima i držali simultanke za berlinske ljubitelje šaha po tamošnjim kafeima?
Okrenimo se zanimljivoj knjizi njemačkog književnog istoričara Thomas Urban „Nabokov in Berlin” (rusko izdanje iz 2005). U poglavlju „Tragovima Vladimir Nabokova” Urban piše: „Tokom petnaest godina života u Berlinu, Vladimir Nabokov nikada nije imao sopstveni stan. Najprije je živio kod roditelja, zatim u pansionima ili iznajmljivao sobe kod stanodavaca. Zato se njegovo ime ne nalazi ni u jednom adresaru tog vremena.” Malo je vjerovatno da se u tim adresarima nalaze i imena Bogoljubova i Seleznjeva, koji su, po svemu sudeći, takođe živjeli u iznajmljenim stanovima.

V.V.Nabokov
„Poslije povratka iz Francuske”, piše dalje Thomas Urban, „Nabokovi su u prvo vrijeme, tokom ljeta, živjeli u okolini Berlina, uglavnom na obali jezera Cistenzе kod Vusterhauzena. U to vrijeme Vladimir Nabokov radio je na svom romanu The Defense. Oboje su dobro poznavali taj dio Schöneberga, jer su već živjeli tamo 1925–26. godine. U The Gift Nabokov opisuje osjećanja svog junaka Fjodora kada se nastanjuje u kući u već poznatoj berlinskoj četvrti.
Kasnije je Nabokov napisao: ‘Moja žena i ja, tada još bez djeteta, iznajmili smo dnevnu i spavaću sobu u Luitpoldštrase u Zapadnom Berlinu, u ogromnom i tmurnom stanu jednonogog generala fon Bardelebena, starijeg gospodina koji se isključivo bavio sastavljanjem svog porodičnog stabla; njegovo visoko čelo nečim je podsjećalo na Nabokova, a zaista je bio u srodstvu sa slavnim šahistom Bardelebenom, koji je stradao na isti način kao i moj Lužin.’
Može se pretpostaviti da su nekoliko godina prije Nabokovih u „ogromnom i tmurnom stanu jednonogog generala fon Bardelebena” živjeli kao podstanari Efim Bogoljubov i Aleksey Seleznjev, što je sa svojim rođakom sasvim mogao ugovoriti maestro Curt von Bardeleben, koji je u to vrijeme već bio doajen njemačkog šaha.
(Nastaviće se)