V. I. LINDER, I. M. LINDER: ŠAHOVSKA ENCIKLOPEDIJA (106. nastavak)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

NEŽMETDINOV Rašid Gibjatovič (1912–1974), ruski šahista, međunarodni majstor, petostruki šampion Ruske Federacije.

Sa 15 godina Rašid je pobijedio na prvenstvu školskih takmičara u Kazanu, a tri godine kasnije bio je prvi na prvenstvu glavnog grada Tatarije među odraslima. Kasnije postaje jedan od najjačih šahista Ruske Federacije, pet puta učestvovao je u finalima prvenstva SSSR-a i nastupao na međunarodnim turnirima (Bukurešt, 1954; Ulan Bator, 1965; memorijal Čigorina, 1961 i 1972).

Igrajući na inicijativu i oštro, sa posebnim nadahnućem borio se s svjetskim prvacima. U raznim takmičenjima odigrao je 20 partija s pet svjetskih prvaka, od kojih je pobijedio u 6, 9 je remizirao, a 5 izgubio. S Mihailom Taljem Nežmetdinov je imao skor 3:1 (bez remija!). Kada su pitali Talja koju partiju smatra najboljom, njegov je odgovor bio paradoksalan:
„Ono koju sam izgubio od Rašida Nežmetdinova na 29. prvenstvu SSSR-a.“

Nežmetdinov – Talj
Baku, 1961

1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 e6 6.Be2 a6 7.0–0 Qc7 8.f4 Nbd7 9.g4 b5 10.a3 Bb7 11.Bf3 Nc5 12.Qe2 e5 13.Nf5 g6 14.fxe5 dxe5 15.Nh6 Ne6 16.Bg2 Bg7

17.Rxf6! Bxf6 18.Nd5 Qd8 [18…Bxd5 19.exd5 Qc5+ (19…Nd4 20.Qf2 Qd6 21.Bd2 Rc8 22.Re1+-) 20.Kh1 Nd8 21.Be3±] 19.Qf2 Nf4 20.Bxf4 exf4 21.e5! Bxe5 22.Re1 [#] 22…f6 [22…Bxd5 23.Rxe5+ Be6 24.Bc6+ (24.Bxa8 Qxa8 25.Qxf4²) 24…Kf8 25.Bxa8 Qd6 26.Qxf4 Kg7 27.Bf3 f6 28.Re4 Qxf4 29.Rxf4 Kxh6 30.Rxf6 Bxg4 31.Bxg4 Kg5 32.Rxa6 Kxg4 33.Rb6±] 23.Nxf6+! Qxf6 24.Qd4! Kf8 25.Rxe5 Qd8 26.Rf5+ gxf5 27.Qxh8+ Ke7 28.Qg7+ Ke6 29.gxf5+ 1–0

U svojim bilješkama za ovu partiju, objavljenim u biltenu „Na prvenstvu SSSR-a“ (1961, br. 11), Viktor Korčnoj je napisao poslije 23. poteza bijelog:
„Završni dio partije kazanski majstor vodi brilijantno.“

Partija je proglašena najboljom na prvenstvu zemlje i dobila je nagradu „Za ljepotu“.

„Nevjerovatno stvaralački pristup odlikovao je Nežmetdinova,“ piše Mikhail Talj u predgovoru knjige „Izabrane partije Nežmetdinova“.
„Mogao je igrati mirno ili oštro, ali uvijek vrlo zanimljivo, vrlo originalno… Njegove partije otkrivaju ljepotu šaha i čine da čovjek voli u njemu ne samo poene i osvojena mjesta, već harmoniju i ljepotu ovog posebnog svijeta.“

Nežmetdinov je bio autor prvog šahovskog vodiča na tatarskom jeziku, objavljenog u Kazanu 1953. godine, i jedini koji je stekao zvanje majstora sporta i u šahu i u šaškama!

NEOROMANTIZAM u šahu.

U šahovskoj umjetnosti 20. vijeka, uporedo s klasičnim pravcem koji u prvi plan stavlja poštovanje pozicionih principa igre (a u posljednje vrijeme sve više teži zahtjevu za skladnim jedinstvom pozicionih i kombinacionih elemenata), paralelno se ispoljava i romantizam, koji nastoji da na osnovu dostignuća šahovske teorije i prakse pronađe nove puteve i sredstva za izražavanje umjetničke strane šahovske igre.

Za razliku od romantizma 19. vijeka, čija je prevlast bila prije svega posljedica slabosti teorije i nesavršenosti odbrane, neoromantizam — kako su ga počeli nazivati njegovi pobornici dvadesetih godina 20. vijeka — težio je da nove ideje spoji s pozicionim principima. Poznati sovjetski majstor i teoretičar šaha Pyotr Romanovsky u svom radu „Romantizam u šahovskoj umjetnosti“ (1960) isticao je da ovaj pravac u šahovskom stvaralaštvu predstavlja „samo odraz romantične prirode čovjeka, nipošto se ne suprotstavljajući klasičnom pravcu“.

O nastojanju da se romantične ideje povežu s naučnim principima šahovske borbe govorili su istaknuti predstavnici neoromantizma kao što su Richard Réti („Nove ideje u šahovskoj igri“, „Udžbenik šahovske igre“), Aron Nimzowitsch („Moj sistem“, „Moj sistem u praksi“), Savielly Tartakower („Ultramodernistička šahovska partija“), Rudolf Spielmann („Ispravno žrtvovati“), mađarski majstor Gyula Breyer i drugi.

Partije i teorijska otkrića ovih šahista doprinijela su dubljem razumijevanju pozicione igre, pokazala značaj figurativnog pritiska na centar i razvila nove debitantske sisteme, uključujući i takve u kojima je značajno mjesto davano fianketiranju lovaca (Reti otvaranje, staroindijska i novindijska odbrana). Sumirajući djelovanje šahista ovog pravca, Richard Réti pisao je: „Mi poziciono kombinujemo.“

Međutim, način izražavanja neoromantizma kod talentovanih predstavnika novih ideja često je dvadesetih godina imao pretenciozan karakter. Nazivali su sebe hipermodernistima, ultramodernistima itd., očigledno pod uticajem tadašnjih modernih tokova u književnosti i umjetnosti.

Sredinom 20. vijeka u šahovskom svijetu ponovo su se pojavili izuzetni šahisti koji su ispovijedali romantizam. S velikom vještinom igrali su pozicije narušene ravnoteže, gdje je na svakom potezu potrebno računati složene i razgranate varijante, gdje je rizik veliki, gdje se mora naročito oštro osjećati dinamika stalno promjenljive situacije i gdje je potrebna ogromna mašta — hrabra igra koja se ne zaustavlja pred žrtvama radi sticanja inicijative u otvaranju, a naročito u srednjoigri.

Duhom neoromantizma bilo je prožeto stvaralaštvo takvih istaknutih majstora i velemajstora kao što su Paul Keres, David Bronstein i Isaac Boleslavsky. Oni su obnovili jedno od najromantičnijih načela šahovske igre — Kraljev gambit (Keres, Bronštajn), Jaenišov gambit u Španskoj partiji (Bronštajn), a uspješno su primjenjivali i intuitivnu žrtvu pješaka u otvaranju (Boleslavski) itd.

Pedestih i šezdesetih godina među šahiste u čijem se stvaralaštvu mogao pratiti uticaj romantizma ubrajali su se sovjetski velemajstori Vladimir Simagin i Alexander Tolush, Ratmir Kholmov i Leonid Stein, Evgeni Vasiukov i, naravno, Mihail Talj, čije su partije odlikovali stvaralački rizik i intuitivne žrtve.

U drugačijem ključu romantizam se tih godina ispoljio u stvaralaštvu danskog velemajstora Bent Larsen. „Ne pripadam, — piše Larsen, — izuzetnim kombinacionim šahistima… Nisam spreman, kao Talj, da idem na lošiju poziciju samo zato što se u njoj krije mnogo taktičkih mogućnosti…“

Danac je nastojao da pronađe sopstvene puteve i metode igre, i u otvaranju — gdje je ponekad birao varijante koje su teoretičari odavno odbacili (a katkad je volio da krene naprijed dva polja topovskim pješacima!) — i u središnjici, gdje je takođe imao omiljene sheme, koje su se odlikovale originalnošću postavke.

I pored svega toga, Bent Larsen je romantičar, jer ma koliko se pažljivo pripremao za turnire i ma koliko dobro poznavao svjetsku literaturu, on je šahista raspoloženja i nadahnuća.

Tako je u partiji s danskim šahistom Jørgen Nielsenom, Larsen, žrtvujući u staroindijskoj odbrani već u 9. (!) potezu damu (1. c4 g6 2. Sc3 Lg7 3. d4 d6 4. e4 Sbd7 5. Le3 Sf6 6. f3 0–0 7. Dd2 c5 8. Sge2 a5 9. Sd5 S:d5!?), objašnjavao svoju odluku time „da se pojavilo raspoloženje da se igra idejno… Nisam siguran da je u datoj poziciji žrtva korektna. Ali ona je puna ‘uzleta duha’ i mašte.“

Evo pozicije koja je nastala u toj partiji poslije 18. poteza crnih Lg7–h6!

Nielsen – Larsen
Kopenhagen, 1965

Fantastična pozicija! Slikovito izgledaju udvojeni (tačnije, utrojeni) pješaci crnih u centru. Ako sada 19. Ld3, slijedi 19… Te8, a na 19. L:d5+ — 19… S:d5 20. T:h6 S:c7, i materijalna prednost već je na strani crnih.

Zanimljivo je posmatrati kako su se brzo u igru uključivale sve figure Benta Larsena:

19.g4 dxe4 20.Dxd4 Txf3 21.Dxe4 Lxg4 22.Tg1 Taf8! 23.Txg4 Sxg4 24.De6+ Kh8 25.Dxg4 Te8+ 26.Te7 Txe7+ 27.Kd1 Tf1+ 28.Kc2 Tf2+ 29.Kd1 Td2+ 0–1

Mečevi između Mihaila Talja i Benta Larsena u vrijeme njihovih „pretendentskih razmirica“ 1965. i 1969. bili su naročito zanimljivi zbog oštrine sukoba i eksplozija kombinacionih ideja. U narednoj deceniji stvaralaštvo obojice šahista doživjelo je izvjesnu evoluciju u pravcu „solidnosti“, klasične utemeljenosti kombinacija.

(Nastaviće se)