21.septembar 2026.
Završni tekst GM Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
Vladimir Kancin i njegovi saradnici pažljivo su se pripremali za dolazak Petrosjana. Napravili su detaljan budžet, uzimajući u obzir savjete Arona Bogatina i iskustva sa dolascima prethodnih svjetskih prvaka: luksuzne bankete, donski suveniri i riblji delikatesi (Petrosjan uopšte nije pio alkohol, ali je volio dobro da jede), doček uz cvijeće i orkestar, gostovanje na radiju i televiziji, kao i mali Kaisini obožavaoci sa transparentom: „Dobro došli u Rostov na Donu, dragi Tigrane Vartanoviču!“
Odmah poslije pobjedničkog Meča stoljeća SSSR – Reprezentacija svijeta 1970. godine, M. Botvinik je otputovao u Rostov (pored njega V. Kancin, fotografija iz arhive V. Kisljakova)
Majstori iz pogona „Rostselmaša“ pripremili su za Petrosjana vrijedan poklon – dragocjenu vazu. Prema zamisli njenih tvoraca, izrađena u grčkom stilu, simbolizovala je pobjedu u maratonu na Kurasau, a potom i svrgavanje sa Olimpa gromovnika Botvinika. Danas svaki rukovodilac regionalnog šaha razumije da pozvati velikog igrača (ako nemaš veze na samom vrhu ruske političke strukture) prilično košta, dok su tada bila sovjetska vremena – Rostovljani su goste dočekivali onim što su mogli da priušte.
Tigran Petrosjan i Vladimir Kancin na susretu sa donskim ljubiteljima šaha (foto iz arhive porodice V. Kancina)
Treba odati priznanje Tigranu Petrosjanu: osvojio je srca donskih ljubitelja šaha svojom otvorenošću, istančanim smislom za humor i upečatljivim šahovskim primjerima na predavanju, dok je brojna jermenska dijaspora bila spremna da ga nosi na rukama.
Ali došlo je veče kada je supruga prvaka ušla kod Kancina i njegovih saradnika u direktorsku kancelariju. Rona Jakovljevna je jednostavnim i nenametljivim riječima ispričala kako su Moskovljani jermenskog porijekla darivali njenog muža poslije pobjede u meču za svjetsku titulu, kao i koliko je dobio u Jerevanu i Tbilisiju.
„Trebalo bi dodati na zvanični honorar! A ovakvu stvar kod kuće nemamo gdje da stavimo!“ – prva dama sovjetskog šaha pokazala je na vazu. Zatim je otišla, ostavljajući šokirane rostselmaševce da svare ono što su upravo čuli.
Prvi je progovorio Vladimir Kancin:
„Prijatelji, drugih mogućnosti nema – moramo da skupimo novac. Nemamo vremena da se obratimo dijaspori, Petrosjan odlazi ujutro… Ko koliko može. A Rona Jakovljevna neće vazu? Kasnije ću je prodati na crnom tržištu, pa ćemo bar djelimično pokriti troškove.“
Poslije toga Vladimir Mihajlovič ubacio je u kapu deset rubalja koje su mu preostale do plate.
Pokrivalo za glavu krenulo je ukrug. Pet rubalja teška srca ubacio je čak i radnik montažnog pogona P., koji je tradicionalno pred kraj mjeseca trošio taj novac sa prijateljima, mimo porodičnog budžeta, uprkos svim protivljenjima tašte. Ali posebno divljenje izazvao je postupak sindikalnog povjerenika R., poznatog po tome što je svakog ljeta odlazio na more sa plavokosom ljubavnicom iz računovodstva – on je bez razmišljanja stavio na sto svu ušteđevinu namijenjenu budućem putovanju u Soči.
Sljedećeg jutra supruga velikog majstora preventive i suptilna stručnjakinja za žrtvu kvaliteta kritički je pregledala cijelu prikupljenu sumu. Prikupljeni novac nije bio mali, ali nije izgledao naročito uredno – uglavnom u sitnim novčanicama, često zgužvanim i prilično pohabanim.
Međutim, Rona Jakovljevna nije oklijevala da nekako složi tu gomilu novca sa brojnim likovima Vladimira Lenjina. Brzim pokretom zgrabila je cijelu fabričku kasu i – ubacila je u vazu!
Potom je ponosno otišla sa tim remek-djelom fabričke umjetnosti, ispunjenim honorarom, ostavljajući organizacioni odbor u stanju šoka i tuge, a radnika i sindikalnog povjerenika – još i sa gorkim žaljenjem zbog jučerašnjeg plemenitog impulsa.
Priča je imala i nastavak. Naredne godine u goste kod rostselmaševaca došao je poznati velemajstor Mark Tajmanov. Mark Jevgenjevič naslušao se priča o donskom gostoprimstvu i očekivao srdačan doček.
Tako je i bilo, ali svi pokušaji prvaka SSSR-a i višestrukog prvaka Lenjingrada da dobije nešto preko dogovorenog, pa čak i da održi neku dodatnu simultanku ili predavanje (ukratko – da ne samo uzme, već i odradi nešto dodatno), nailazili su na zid ćutanja – prošlogodišnje rane rostselmaševaca još su krvarile.
Mark Tajmanov (foto iz arhive časopisa „Ogonek“)
Posljednjeg dana Tajmanova su ispraćali, a bilo je potrebno preći samo jednu stanicu do hotela kako bi velemajstor uzeo svoje stvari. Nije imalo smisla zvati taksi, jer je tramvaj redovno saobraćao tom trasom.
Briljantni muzičar, pravi lenjingradski intelektualac, gledajući kako se približava crveni tramvaj, iznenada je prodorno uzviknuo:
„Pa, makar tramvajske, valjda ćete mi dati za tramvaj?“
Ova priča ostala je zauvijek zapisana u donskom šahovskom epu. I u teškim danima bi neki majstor, velemajstor ili trener, obraćajući se rukovodstvu rostovskog šaha, upitao:
„Pa, gdje su moje tramvajske?!“
Srećom, za vrijeme Arutjuna Surmaljana šahovski tramvaji u Rostovu na Donu uvijek idu pravo i nikada ne skreću sa svojih šina.
https://ruchess.ru/news/report/navstrechu_superfinalu_donskie_legendy_2
(Kraj)