Poslanici mira
SVIJETLA BUDUĆNOST (nastavak)
U sastavima ekipa nalazili su se najjači mladi majstori koji su posljednjih godina ostvarili mnogo uspjeha na turnirima širom Evrope. Da brani boje Čehoslovačke došao je prvak zemlje, velemajstor Filip; za reprezentaciju Jugoslavije igrao je pobjednik posljednjeg državnog prvenstva, majstor Karaklajić. U poljskoj ekipi na prvoj tabli igrao je jedan od pobjednika posljednjeg prvenstva Poljske, majstor Vitkovski. Mnoge druge jake šahiste izvele su i studentske reprezentacije ostalih zemalja.
Velemajstori B. Spaski i E. Geler pored partije gruzijskog majstora B. Gurgenidzea.
— Kakav zanimljiv sastav! — uzviknuo je glavni sudija prvenstva, potpredsjednik FIDE gospodin Bergman, kada su se na otvaranju turnira okupili svi učesnici. — Čitava budućnost šaha predstavljena je u ovim mladićima.
— Da — podržao je Bergmana kapiten mađarske ekipe, međunarodni majstor Astaloš, koji je doveo reprezentaciju mađarskih studenata. — Ovakav turnir se s pravom može nazvati turnirom budućnosti!
Sutradan je počelo takmičenje. Tih dana morao sam da brinem ne za jednu partiju, kao obično, već za četiri. Svaki meč naše ekipe duboko me se ticao; ishod svake partije doživljavao sam čak snažnije nego kada sam sam igrao. Napravi li neko grešku — činilo mi se da sam ja pogriješio; pobijedi li neko — činilo mi se da sam ja pobijedio.
Ekipa „mladih dječaka“, kako sam ponekad u šali nazivao svoje igrače, nesrećno je počela turnir. U prvom kolu sovjetski studenti su ispustili pobjedu u dvije partije protiv jugoslovenske ekipe i meč završili neriješeno. U drugom kolu su minimalnom razlikom savladali ekipu Bugarske. Međutim, u narednim rundama postigli su vrhunski rezultat: svi mečevi završavali su standardnim rezultatom 4:0 ili, u najgorem slučaju, samo je jedna partija bila neriješena uz tri pobjede.
— Znate, vaša ekipa je kao lokomotiva — rekao mi je sredinom prvenstva češki majstor Šajtar. — U početku se zaleti, zatim razvije brzinu i… onda je više nije moguće stići.
Zaista, sovjetski studenti su znatno nadmašili ostale ekipe i već mnogo prije kraja turnira praktično osigurali prvo mjesto. Na kraju su ekipu Jugoslavije, koja je zauzela drugo mjesto, ostavili iza sebe sa rekordnih osam poena razlike — rezultatom koji nije zabilježen u ekipnim međunarodnim takmičenjima.
Titula svjetskog prvaka među studentskim ekipama bila je osvojena. Pehar najbolje studentske šahovske ekipe sada je putovao u Moskvu. Svih šest članova ekipe postiglo je najbolje rezultate na svojim tablama i dobilo posebne nagrade. Pobjeda je bila potpuna!
Mlada smjena. Ekipa sovjetskih studenata — prvaka svijeta 1956. godine sa nagradama.
Proročanstvo „predskazivača“ nije se ostvarilo — sovjetska šahovska omladina je pobijedila! Ta pobjeda je označila početak serije novih uspjeha naših mladih šahovskih Taljenata. Nakon nje uslijedile su još tri pobjede sovjetskih studenata na svjetskim studentskim prvenstvima u šahu: u Švedskoj 1956. godine, na Islandu 1957. i u Bugarskoj 1958. godine. Svaki put naši studenti su pokazivali visok nivo igre, jaku volju i upornost u postizanju pobjede.
Nakon zatvaranja prvenstva, na kojem su sovjetskim studentima uručene nagrade i uspomene, sutradan smo otputovali u Pariz. Do polaska za Moskvu ostalo je još nekoliko dana, pa su mladi šahisti sa interesovanjem razgledali prestonicu Francuske. Već sam ranije bio u Parizu i, kao neko ko ga poznaje, savjetovao sam svojim mladim kolegama gdje da odu i šta da pogledaju.
Uoči odlaska za Moskvu posjetili smo „bioskop budućnosti“ — nedavno izumljenu „Cineramu“. Ovaj kino-teatar sa novim metodom projekcije pokretnih slika bio je otvoren svega nekoliko dana prije našeg dolaska u Pariz, u najotmjenijem dijelu grada — na Jelisejskim poljima.
…Ušli smo u bogato urešenu salu bioskopa. Ispred redova sjedjelica nalazio se filmski ekran, potpuno drugačiji od uobičajenog. Kada su razmaknute zaštitne zavjese, vidjeli smo da je ekran „Cinerame“, sastavljen od složenih, sjajnih traka, dvaput savijen pod uglom, tako da je ličio na polovinu šestougaone prizme gledane iznutra. Slike se projektuju istovremeno iz tri tačke sale. Svaki od tri dijela ekrana opslužuje poseban projektor. Kako smo saznali, u sali se nalazi šest zvučnika koji omogućavaju kretanje zvuka, šaljući ga čas iza, čas sa strane gledalaca.
Tokom svojih putovanja po svijetu vidio sam mnogo različitih sistema prostornog filma. Gledao sam filmove u kojima se tokom projekcije moraju nositi naočare, zatim obični 3D film, kao i film sa širokim ekranom, ali slobodno se može reći da nijedan od njih ne stvara onaj stereoskopski efekat koji daje „Cinerama“. Samo u njoj se osjeća prava prostornost slike, samo u njoj imate utisak kao da se nalazite na istom mjestu gdje je bio smješten filmski aparat.
Prikazivan je dokumentarni putopisni film o putovanjima po raznim zemljama svijeta. Već prvi kadrovi su zapanjili sve prisutne u sali. Čim je na ekranu planula svjetlost, sjurili smo se sa vrhova američkih planina. Kolica u kojima je nekada sjedio snimatelj sa kamerom jurila su velikom brzinom — čas su padala nizbrdo, čas se dizala, čas naglo skretala u stranu. Zajedno s njima te krivine i usponi „prolazili“ su i stotine gledalaca u sali. Vrištali su pri usponima i padovima, naginjali se u stranu pri naglim zaokretima.
Zatim se na ekranu pojavio dug, pust autoput koji je nestajao u daljini. Na njemu nije bilo nijednog automobila ni pješaka. Odjednom se iza naših leđa začuo urlik motora, koji je iz sekunde u sekundu postajao sve jači. Automobil je dolazio pravo na nas s leđa. Sagnuli smo se i sklanjali u stranu da ga propustimo. Buka motora je rasla sve dok nije dostigla maksimum, i tik pored nas, odnekud iza, na autoput je izletio automobil koji je jurio velikom brzinom. Zvuk motora je otišao naprijed, automobil je odjurio daleko niz put i ubrzo nestao na horizontu zajedno sa zvukom.
Na kraju seanse smo doživjeli putovanje avionom koji je letio među planinskim vrhovima juga Sjedinjenih Američkih Država. Zaobilazili smo oštre stjenovite vrhove, prolazili kroz pukotine i ponore — zaista smo putovali, a osjećaj leta bio je potpuno stvaran.
Odjednom je avion poletio pravo prema planini. Još sekunda i udariće u kamenu gromadu. — Šta to radi! — uzviknuo sam u panici i, po navici vozača automobila, nehotice udario nogom u cipelu gledaoca ispred sebe, zamišljajući da pritiskam kočnicu. On je bio toliko zatečen neizbježnošću nadolazeće propasti da čak nije ni primijetio moju nesmotrenost. Srećom, pilot je u posljednjem trenutku podigao avion nagore. Bezbjedno smo preletjeli vrh planine i ubrzo sletjeli. U sali se upalilo svjetlo, putovanje je završeno. Osjećali smo se ne samo impresionirani viđenim i doživljenim, već i pomalo umorni od tog „putovanja“.
(Nastaviće se)