21.septembar 2026.
Završni tekst GM Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
Legenda br. 4. Podijeliti iskustvo
Rostovski tim tradicionalno je uspješno nastupao na ekipnim takmičenjima. Djevojke i juniori uglavnom su ostvarivali dobre rezultate, dok su se donski lideri uspješno borili protiv vodećih šahista zemlje. Čak i u periodu kada je, nakon odlaska Leonida Šamkoviča, grad ostao bez majstora, ekipa Dona i dalje je bila više nego konkurentna.
Iz Donjecka (tada Staljino) u Rostov se doselio istoričar Jurij Knišenko (1921–1990) – igrač majstorskog nivoa koji nikada nije postao majstor (pobjeđivao je u partijama Davida Bronštajna i čitav niz budućih i tadašnjih velemajstora), ali je zato oko sebe okupio i povezao šahovska zbivanja kako u gradu tako i na univerzitetu.
Početkom šezdesetih godina na Filološki fakultet Rostovskog državnog univerziteta iz Dagestana je došao Aleksandar Zaharov. Dobio je stan od fabrike „Rostselmaš“ i ostao da živi u Rostovu na Donu.
Ipak, svojevrsni poslijeratni šahovski vakuum na Donu nije dugo trajao. Početkom šezdesetih u Rostovu se pojavio i domaći igrač ozbiljnog kvaliteta, štićenik Doma pionira German Hodos (1941–2023). Mladi majstor blistao je na omladinskim takmičenjima i brzo stigao do finala prvenstva SSSR-a za odrasle.

Fotografija iz arhive porodice Germana Hodosa
Odlične rezultate na prvenstvima RSFSR-a ostvarivali su rostovski majstori Aleksandar Ostrovski (1937–2025) i Vitalij Žilin (1934–1996). Aleksandar i Vitalij počeli su zajedno, ali su im se kasnije putevi razišli – Aleksandar Arnoldovič postao je ugledni trener koji je izveo svjetskog juniorskog prvaka Aleksandra Galkina, ali i autoritet u oblasti suđenja, koji je uticao na Igora Bolotinskog i druge poznate sudije. A Žilin je odao alkoholu, Budkov i Bogatin zabranili su mu da dolazi u klub, pa je Vitalij do kraja života igrao za novac u parku Sobino – na mjestu gdje danas sa svojom djecom šeta velemajstor Artur Gabrieljan.

Rostovska reprezentacija – krajnje desno A. Ostrovski, V. Žilin u sredini, pored A. Bogatina (foto iz arhive porodice A. Bogatina)
Neuredno odjeven stariji čovjek, od kojeg se užasno osjećao miris alkohola, mogao bi gostu parka da kaže: „A ovo je forpost! Imao sam takvog konja kada sam pobijedio Polugajevskog.“ Devedesetih godina nisam vjerovao pričama o nesrećnoj sudbini ovog majstora, koje sam slušao od svog dječjeg trenera, poznatog sudije Vladimira Makijenka (1933–2006), sve dok početkom dvijehiljaditih nisam napravio bazu i sam pogledao partije. Na primjer, Semjon Furman protiv trezvenog Žilina nije uspio da napravi nijedan remi – Rostovljanin je djelovao kao ugašena zvijezda nevjerovatnog talenta.
Na skupu šahovske javnosti Bogatin je izjavio: „Imamo izuzetno snažnu generaciju igrača i, ako dovedemo još nekoliko zvijezda, moći ćemo da u ekipnom prvenstvu RSFSR-a preteknemo Sverdlovsku, Moskovsku i Lenjingradsku oblast i izborimo se za savezni nivo!“ I zaista je uspio da okupi donski drim-tim, koji je zadavao probleme Moskovljanima sa Borisom Spaskim i Levom Polugajevskim u sastavu! Ali ako je Aleksandar Petrušin prilično glatko prešao na Don, prelazak drugog poznatog majstora bio je povezan sa čitavom pričom.
Samuil Žuhovicki (1916–2016) živio je gotovo 100 godina i za šahovskom tablom susretao se sa igračima od Hose-Raula Kapablanke do Andreja Jesipenka (remizirao je sa mladim Anatolijem Karpovom, a borio se čak i protiv sasvim mladog Vladimira Kramnika) – upravo zbog toga Andreja na Donu često nazivaju „Kapablankinim unukom“. Žuhovicki je prošao rat, ali se nije borio na frontu, već je popravljao tenkove, što je takođe bio izuzetno važan posao.
Odesa, Lenjingrad, Baku, Moskva, Habarovsk, Talin, Voronjež, Kišinjev – Samuil Markovič mijenjao je mjesto prebivališta u mnogim velikim gradovima SSSR-a. Bio je upečatljiv muškarac, držao se dostojanstveno: snažan sportista, koji je uspijevao da pobijedi i Viktora Korčnoja i Marka Tajmanova – žene su se u njega zaljubljivale na prvi pogled. Žuhovicki je samo zvanično stupao u brak otprilike deset puta!

Fotografija iz knjige S. Tkačenka i D. Krjakvina „Tajne šahovskog dugovječnika“
A na turnirima tog vremena, koji su trajali mjesecima, često je bilo potrebno živjeti u sovjetskim hotelima, sa njihovim veoma različitim nivoima komfora, u dvokrevetnoj sobi – jednokrevetna je pripadala samo igračima ranga svjetskog prvaka. Samuil Markovič to nije volio, ali ako se živi sa obožavateljkom, onda je tu i udobnost, i inspiracija, a neko će vam još i spremiti nešto da pojedete!
(Nastaviće se)