21.septembar 2026.
Završni tekst GM Dmitrija Krjakvina o istoriji rostovskog šaha.
U komplikovanoj poziciji protivnici su trošili mnogo vremena i ubrzo je nastao nevjerovatno napet cug-cvang. Zastavice na satovima Lava Abramoviča i Aleksandra Ivanoviča držale su se, što bi se reklo, na časnu riječ. Gledaoci su pohrlili u prve redove, a igrači koji su već prošli vremensku kontrolu ostavili su svoje partije i okupili se oko stola junaka kola – bio je to prizor za pamćenje!
Igrajući gotovo kao mitraljez, Zaharov je dva puta propustio direktnu pobjedu, ali je zatim grubo pogriješio, pa je i Polugajevski, uzvraćajući kratkim rafalima, uspio da se odbrani. Kada su igrači obnovili zapis partije, ispostavilo se da su u žaru borbe napravili nekoliko suvišnih poteza! A najvažnije – favorit je morao da preda.
Pobjeda je izgledala jednostavno – bijeli kralj bi upao u matnu mrežu ili bi bila izgubljena topa. U turnirskom biltenu napisano je da se nastavak partije, po svemu sudeći, neće ni odigrati. Podsjetimo, radnja se odvijala 1963. godine, kada su se partije prekidale i nastavljale narednog dana.
Međutim, Lav Polugajevski je imao nevjerovatnu sreću – došao je na nastavak partije i… nije je izgubio!
Prije nastavka u Lenjingradu se vrijeme potpuno pokvarilo – pao je snijeg i počela je mećava. Zaharov je iz hotela krenuo sam na nastavak, a ne sa prijateljima i učesnicima turnira, kao u prvom kolu. I krenuo je u pogrešnom pravcu…
Jedna kuća smjenjivala je drugu, a Zaharova je počelo da zabrinjava to što mu vid ne prepoznaje nijedan poznati objekat. A prema satu, nastavak partije je već trebalo da počne!
Ipak, prvak SSSR-a do 20 godina bio je zdrav i mlad čovjek. Aleksandar se okrenuo i potrčao avenijom u suprotnom pravcu. Jurio je, preskakao prepreke koje je napravilo nevrijeme, umalo padao, dok je surovi Lenjingrad zavijao, a ledeni vjetar udarao u lice mladića naviklog na južnu toplinu.
Poslije pola sata, Lav Polugajevski, poznat po korektnosti i viteškom odnosu prema igri, već je napravio stotinjak krugova po praznoj pozornici. U jednom trenutku, nervozno prekrstivši ruke, obratio se arbitru:
„Možda se nešto dogodilo njegovom protivniku?“
Kada je dobio odgovor da su već zvali hotel i da Zaharova nema u sobi, velemajstor je krenuo u 101. krug.
Mogu samo da zamislim šta se tada dešavalo u duši poštenog Polugajevskog – nije želio da izgubi, ali nije mu bilo prijatno ni da dobije tako poklonjen poen.
U tom trenutku začuli su se teški koraci, a zatim je, preskačući stepenice, u salu utrčao mladi protivnik Lava Abramoviča.
Mnogo godina kasnije Aleksandar Ivanovič se prisjećao da je potpuno zaboravio ono što je kod kuće analizirao. Zadihan i jedva dišući, gledao je kako se zastavica na satu približava vrhu, a jedina želja bila mu je da što prije „izlupa“ poteze do druge vremenske kontrole, na 60. potezu…
A Polugajevski? Polugajevski je kod kuće smislio posljednju zamku.
Pokušavajući da ne izgubi na zastavicu sa ogromnom materijalnom prednošću – a znamo da se na tadašnjim mehaničkim satovima vrijeme nije dodavalo nakon svakog poteza – Zaharov je pravo u nju upao.
Partija je završena remijem u sljedećoj poziciji.
L. Polugajevski – A. Zaharov
Lenjingrad, 1963.
Štampa je kritikovala mladog majstora: kako je moguće promašiti prazan gol?! Računanje i kombinacije su dobri, ali šta je sa tehnikom završnice? Ipak, na kraju se Zaharov „iskupio“ i u posljednjem kolu ubjedljivo savladao Korčnoja, ne dozvolivši mu da se na tabeli izjednači sa Polugajevskim, zbog čega su kritičari utihnuli.
Lev Polugajevski u Rostovu 1979. godine (foto iz arhive V. Kisljakova)
Kasnije je Aleksandar Ivanovič postao pobjednik Svesaveznog kvalifikacionog turnira i ponovo nastupio na prvenstvu SSSR-a, gdje je odigrao čuvenu partiju protiv Anatolija Karpova u Zajcevovoj varijanti Nimcoindijske odbrane. Ta partija našla je mjesto i u popularnim video-snimcima Danila Dubova o prvenstvima SSSR-a, kao i u kapitalnoj knjizi „Nimcoindijska odbrana“ Igora Lisog. Zaharov je stigao i do polufinala pojedinačnog Kupa SSSR-a, ali je još više postigao kao trener. Izveo je na veliki šahovski put Jekaterinu Kovaljevsku, Maksima Turova, Dmitrija Krjakvina i Jelenu Tomilovu, a važan razvojni pravac dao je i mladom Ivanu Bukavšinu.
Pozicija iz partije Polugajevski – Zaharov ušla je u mnoge udžbenike o završnicama, uključujući i klasično djelo Marka Dvoreckog. Dugo se smatrala jedinstvenom, sve dok 2019. godine na superturniru u Vejk an Zeu Sem Šenklend nije predao u sličnoj remi poziciji protiv Aniša Girija. Ova šahovska tragikomedija čak je nadmašila sovjetski primjer.
Naravno, listajući Dvoreckog, nestašni učenici Aleksandra Ivanoviča stalno su mu skretali pažnju na „onu čuvenu partiju“. Zaharov, veoma inteligentan i vaspitan čovjek (uzgred, njegov sin Andrej danas je jedan od vodećih izvođača Rostovskog muzičkog teatra, kompozitor i virtuoz na violini), obično je suzdržavao grube i uvredljive riječi kao odgovor, čak i kada bi mu Lenjingrad 1963. godine pomenuli već deseti put zaredom. Umjesto toga, zamišljeno bi rekao: „To je jednostavno bio pogrešan zaokret!“
(Nastaviće se)