Poslanici mira
SVIJETLA BUDUĆNOST
U mnogim krajevima zemaljske kugle pobjeđivali su velemajstori i majstori moje zemlje. Oni su časno branili zastavu sovjetske šahovske škole i u dalekom južnom Urugvaju i u sjevernom Stokholmu. Njihove stvaralačke zamisli trijumfovale su i pod azurnim nebom Italije i u maglovitoj izmaglici Londona. Gdje god da su igrali naši majstori, na njihovim šahovskim stolovima uvijek su stajale male crvene zastave drage domovine.
Zajedno sa svojim kolegama imao sam sreću da posjetim oko dvadeset zemalja svijeta, da vidim najzanimljivije pojave prirode, posmatram život i običaje različitih naroda, divim se izuzetnim tvorevinama ljudskog genija. Bili smo i na Nijagarinim vodopadima i u krateru Vezuva, gledali kroćenje mustanga u prerijama Urugvaja, letjeli avionima koji jednim skokom prelaze okean, plovili u lagano klizećim gondolama. Posmatrali smo Pariz sa visine Ajfelove kule, a Njujork sa krova najviše zgrade na svijetu — 102-spratnog Empajer stejt bildinga. Lutali smo Bulonjskom šumom u Parizu, šetali Hajd parkom u Londonu, razgledali ruševine drevne Pompeje, oduševljavali se zadivljujućim umijećem umjetnika koji su stvarali remek-djela muzeja Luvra i Vatikana.
Kuda god da smo dolazili, svuda su nas dočekivali i slavili kao najjače šahiste savremenog doba, nosioce naprednih ideja svoje omiljene umjetnosti, ljude koji svu svoju energiju, znanje i snagu posvećuju proslavljanju možda male, ali narodu iskreno voljene grane kulture — šaha.
— Ali zbog čega su ipak na svim međunarodnim turnirima posljednjeg vremena neprestano pobjeđivali sovjetski šahisti? — pitaju ljubitelji šaha u svim zemljama. — Zašto su upravo oni pobjeđivali na svim posljednjim takmičenjima, i to s takvom uvjerljivošću da njihova vodeća uloga u svjetskom šahovskom pokretu ni kod koga ne izaziva sumnju?
Na to pitanje više puta su pokušavali da odgovore pojedini poznavaoci šaha na Zapadu.
— Jasno je zašto u Rusiji ima toliko jakih šahista — pisao je jedan od tih nesrećnih teoretičara. — U Rusiji je hladno, zimske večeri su tamne i duge, ljudi nemaju šta da rade, pa tako prekraćuju vrijeme proučavajući teoriju i igrajući šah.
Kada bi ovakvo smiješno objašnjenje uopšte zahtijevalo pobijanje, moglo bi mu se odgovoriti makar time da u sovjetskoj sunčanoj Gruziji ima nekoliko puta više jakih šahista nego u hladnoj sjevernoj Norveškoj.
Visok nivo šahovskog majstorstva u Sovjetskom Savezu objašnjava se mnogim razlozima. Veliku ulogu igra okolnost da su naši majstori stvaralački usvojili veliko bogatstvo znanja koje su sakupili najveći majstori prerevolucionarne Rusije. Oni su kritički preispitali metode šahovske borbe koje su razvili vodeći strani šahisti — Štajnic, Lasker, Kapablanka — kao i najistaknutiji teoretičari šaha potekli iz prerevolucionarne Rusije: Nimcovič i Rubinštajn. Ali, kako je ukazivao Lenjin, „čuvati nasljeđe nipošto ne znači ograničavati se samo na nasljeđe“. Sovjetski majstori su na nov način pristupili rješavanju šahovskih problema, uspjeli su da stvore sopstveno razumijevanje šaha, nove stvaralačke poglede koji određuju šahovsku školu.
Ova ogromna briga o ovladavanju šahom postala je moguća samo zahvaljujući izuzetno povoljnim uslovima stvorenim u našoj zemlji za razvoj stvaralačkog rada u svim oblastima nauke, kulture i umjetnosti. U socijalističkoj državi, koju su radni ljudi izgradili pod rukovodstvom Komunističke partije, postoje svi neophodni materijalni i duhovni uslovi za svestran razvoj čovjeka. Radni ljudi Sovjetskog Saveza sa strašću usvajaju sve vrste nauke i umjetnosti, pa i šah. Šahu su prišli milioni sovjetskih radnika iz gradova i sela; oni u njemu nalaze razuman odmor, a u najboljim šahovskim djelima zadovoljenje svojih estetskih potreba.
Masovnost šahovskog pokreta u SSSR-u neizbježno ostavlja svoj blagotvorni pečat na stvaralaštvo sovjetskih majstora. Kako igraju profesionalni šahisti Zapada, uključujući i najjače — Reševskog, Najdorfa i druge? Oni igraju za sebe. Pobjeda ili poraz, a još više kvalitet odigrane partije, ponekad zanimaju samo njih same. Sasvim je drugačije sa sovjetskim šahistom. Igrajući šahovsku partiju, naš majstor zna da svaki njegov potez prate hiljade ljubitelja šaha, koji od njega zahtijevaju visokokvalitetno, umjetničko djelo. On zna da će njegova partija sjutra biti objavljena u novinama i časopisima, da će biti detaljno analizirana u svim, pa i najudaljenijim krajevima Sovjetskog Saveza. Ta povezanost sa narodom, odgovornost pred stotinama hiljada ljubitelja šaha, ostavljaju poseban pečat na svaki nastup sovjetskog majstora. On se pažljivo priprema za svaki susret, proučava teoriju šaha, nastojeći da stekne znanja koja će mu pomoći u turnirskoj borbi.
— Vi sada imate sve osnove za dugu „vladavinu“ u šahovskom svijetu — rekao mi je jednom jedan zapadni velemajstor. — Imate šahovskog „kralja“ — svjetskog prvaka Mihaila Botvinika. Imate i „kraljicu“ — svjetsku prvakinju Jelizavetu Bikovu. Svi najbliži „nasljednici prijestola“ — kandidati za prvaka svijeta — takođe žive u vašoj zemlji. Imate slavnu gardu velemajstora; nije slučajno što je sovjetska reprezentacija dva puta osvojila titulu ekipnog prvaka svijeta. Najzad, u vašoj zemlji postoji nebrojena šahovska armija — milioni ljubitelja šaha, iz čijih redova se svake godine pojavljuju novi i novi talenti.
Međutim, postoje ljudi koji zastupaju nešto drugačije mišljenje. Oni se slažu da u Sovjetskom Savezu trenutno ima mnogo jakih šahista, ali istovremeno tvrde da je to privremeno, da će uskoro ti šahisti prestati da igraju dobro i da će tada omladina Zapada bez teškoća pobjeđivati u susretima sa sovjetskim predstavnicima.
— Budućnost je protiv sovjetskih šahista! — trube oni na stranicama stranih šahovskih časopisa. I gotovo pred svaki veliki međunarodni turnir predviđaju pobjedu mladim majstorima neke zapadne zemlje, a poraz šahistima Sovjetskog Saveza.
Međutim, život ne potvrđuje ta predviđanja. Svaki put novi šahovski Taljenti naše zemlje hrabro stupaju u borbu i sa svojim vršnjacima iz drugih zemalja i sa proslavljenim zapadnim velemajstorima. Na međunarodnom turniru u Stokholmu 1952. godine mladi sovjetski šahisti Petrosjan, Tajmanov, Geler i Averbah osvojili su četiri od prvih pet nagrada. Na turniru u Bukureštu 1954. godine naši majstori Korčnoj, Nežmetdinov, Holmov i Furman našli su se među pobjednicima turnira.
Pobjede prvaka SSSR-a Mihaila Talja posljednjih godina svrstale su ovog izuzetno nadarenog šahistu među najbliže pretendente na titulu svjetskog prvaka.
Jedna od najsjajnijih stranica koje je sovjetska omladina upisala u istoriju šaha jeste pobjeda studentske reprezentacije SSSR-a na svjetskom prvenstvu, kao i osvajanje pojedinačnog omladinskog prvenstva svijeta 1955. godine. Posebno je značajno bilo prvo takmičenje, jer su u njemu učestvovali najjači mladi majstori Evrope; tu su bili okupljeni izuzetni mladi šahovski talenti iz inostranstva.
Ove i druge činjenice, međutim, još uvijek nisu uvjeravale kratkovide poznavaoce šaha; oni su i dalje nastavili da viču kako budućnost šaha ne pripada sovjetskoj šahovskoj školi.
Sa te tačke gledišta bila su posebno značajna dva takmičenja održana 1955. godine: turnir studentskih ekipa i pojedinačno omladinsko prvenstvo svijeta u šahu.
(Nastaviće se)