A.Kotov: Zapisi šahiste (75.nastavak)  

Poslanici mira

DESET DANA U KANADI

— A, moskovski šahisti, očekujemo vas! — ljubazno je rekao službenik aerodroma u Montrealu, gdje smo upravo stigli na putu iz New York City u prijestonicu Kanade, Ottawu. — Izvolite ovamo — dodao je, izdvojivši nas iz reda putnika koji su čekali pregled dokumenata i povevši nas u posebnu prostoriju. Tu nas je uslužno smjestio u fotelje, donio novine u kojima je pisalo o našem dolasku i za nekoliko minuta završio formalnosti za desetodnevni boravak u Kanadi.

— A šta je ovo? — začuđeno je upitao ugledavši ušivenu cedulju u našem pasošu sa zabranom udaljavanja više od dvadeset pet milja od Njujorka.

— Takve cedulje dobili su svi naši šahisti u Sjedinjenim Državama — odgovorili smo.

— Kakva glupost! Uvijek njihove smicalice! — ljutito je promrmljao Kanađanin. Naglim pokretom istrgao je papiriće iz naših pasoša i već htio da ih baci u korpu za otpatke.

— Ne, ne — usprotivili smo se. — Budite ljubazni, dajte nam ih za uspomenu. Ne dešava se često da čovjek naiđe na takvo gostoprimstvo. — I pažljivo smo spremili u džepove već pomalo izgužvane komadiće bijelog papira.

Taj ljubazni doček pažljivih ljudi duboko nas je dirnuo. Nehotice sam se prisjetio ne baš učtivog prijema koji su našim šahistima dvije nedjelje ranije priredile imigracione vlasti Sjedinjenih Država.

Pola sata kasnije već smo izlazili iz aviona na aerodromu glavnog grada Kanade, Otave. Tu su nas dočekali predstavnici šahovske federacije, ljubitelji šaha i službenici sovjetske ambasade. Ispričali su nam da je interesovanje za naše nastupe veoma veliko: iz mnogih gradova zemlje stizale su molbe da dođemo i održimo simultanke i predavanja o šahu u Sovjetskom Savezu. To nas je natjeralo da dobro razmislimo kako da rasporedimo vrijeme i uspijemo da posjetimo što više gradova tokom deset dana koji su nam bili na raspolaganju.

Dva dana smo proveli u Otavi. Glavni grad Kanade je zelen grad sa stanovništvom koje tek nešto prelazi dvije stotine hiljada ljudi. Tu se nalazi cjelokupna administrativna uprava zemlje i državne ustanove. Grad izgleda veoma prijatno: pun je sjenovitih parkova i vrtova, malih ribnjaka. Poslije zagušljivog i prljavog Njujorka, prijestonica Kanade učinila nam se kao raj i odmarali smo se sa pravim uživanjem.

Sastali smo se sa šahistima prijestonice Kanade u ženskom sportskom klubu u Ottawa, iako među protivnicima ni mojim ni Bondarevskog nije bilo nijedne žene. Srdačno su nas pozdravili, održano je mnogo prijateljskih govora, nakon čega su počele simultanke.

Mene je čekao meč sa satom protiv trojice najjačih šahista glavnog grada Kanade. Pripremio sam se za dugu borbu. Obično takve partije traju četiri do pet sati, pošto i simultanista i učesnici dobijaju po dva sata za razmišljanje tokom prvih četrdeset poteza.

Brzo sam povukao prve poteze. To nije bilo teško, jer su na sve tri table igrane teorijske varijante. Moji protivnici, sudeći po odgovorima, nisu bili naročito upoznati sa teorijom, ali su uprkos tome odgovarali gotovo munjevito, ne dajući sebi vremena da ozbiljnije razmisle o poziciji. Tako je trajalo oko pola sata — tempo igre nije usporavao, iako su se pozicije na tablama do tada već znatno zaoštrile.

„Zašto toliko žure?“ — pitao sam se, ali nikako nisam mogao da pronađem pravi odgovor. Ipak sam odlučio da ne usporavam tempo, jer je brza igra uvijek korisna za šahistu višeg nivoa, koji umije da donese tačnu odluku u ograničenom vremenu.

Nije prošao ni sat vremena, a sva trojica mojih protivnika priznala su poraz. Kada sam ih pitao zašto su igrali tako brzo, nisu umjeli da odgovore. Jednostavno su automatski pratili tempo postavljen na jednoj tabli i jednako brzo odgovarali na moje brze odluke.

Morao sam da čekam svog kolegu, jer je Bondarevski igrao veliku simultanku na dvadeset pet tabli. Ne znajući kako igraju njegovi protivnici, sovjetski velemajstor je igrao polako i pažljivo razmatrao svaki potez. Kao rezultat, dobio je sve partije, ne dozvolivši šahistima prijestonice Kanade čak ni mogućnost da izbore makar jedan remi.

„Kanadski eksperti ponovo su poraženi od sovjetskih“, pisale su sjutradan novine u Otavi, aludirajući na nedavni poraz kanadske hokejaške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1954. godine.

Šahisti iz glavnog grada pričali su nam o stanju šaha u zemlji. Iako Kanada ima dva međunarodna majstora, četiri nacionalna majstora i 22 šahista prve kategorije, nivo razvoja šahovskog pokreta ipak je nizak. Susreti šahista iz različitih gradova rijetki su, a prvenstva države uspijevaju da organizuju uz velike teškoće. Posebno su veliki problemi sa pokrivanjem putnih troškova: organizatori su nam se žalili da im predstavlja veliko opterećenje da pronađu sredstva za putovanja šahista, naročito onih koji žive daleko od centralnih oblasti. Nikakvu pomoć od vlade ne dobijaju i svi turniri i mečevi održavaju se od prihoda sa ulaznica ili povremenih donacija mecena.

Po završetku nastupa u Otavi, vozom smo krenuli u daleki grad Vinipeg, gdje živi predsjednik šahovske federacije zemlje i gdje se tada nastanio međunarodni majstor Abo Janovski, s kojim smo se već nekoliko puta susretali na turnirima u Evropi. Na dan polaska jedna mala avantura upoznala nas je sa neobičnim zakonima koji su važili u toj zemlji i koje nigdje drugdje u svijetu nismo sreli.

Rano ujutro, poslije šetnje, odlučili smo da svratimo u kafić da ugasimo žeđ. Sjedjeli smo na visokim stolicama uz sam šank i mirno čekali konobara koji je služio naše susjede. Kada je došao red na nas, zatražili smo dvije flašice piva. Ta molba izazvala je čuđenje konobara, a ljudi koji su sjedjeli na susjednim stolicama čak su se okrenuli prema nama.

— Još je rano — ljubazno je rekao konobar, pokazujući na sat. — Tek za pola sata. Sačekajte.

Morali smo da pređemo na limunadu. Dugo smo pokušavali da shvatimo zašto nam je konobar odbio molbu, pošto je piva u kafiću bilo dovoljno.

Ispostavilo se da u Kanadi zvanično postoji „suvi zakon“, koji ograničava konzumaciju alkoholnih pića. Ko ne želi da se odrekne tog zadovoljstva, mora da se učlani u posebno društvo i plati članarinu — jedan dolar godišnje. Tada dobija posebnu knjižicu pomoću koje može da kupi ograničenu količinu džina, likera ili votke. I to ne prije jedanaest sati ujutro.

Tada smo shvatili svoju grešku: tražili smo pivo u pola jedanaest, a to je bilo pola sata prije zvanično dozvoljenog vremena.

Kada smo kasno uveče ulazili u voz Otava–Vinipeg, iza nas nas je lagano pogurivao neki debeljuškasti, rumeni Kanađanin, šireći tako jak i sasvim prepoznatljiv miris da smo se nehotice pogledali.

— Nije drugačije nego neki počasni član društva — našalio se jedan od kanadskih šahista koji su nas ispraćali — a možda čak i sam predsjednik.

(Nastaviće se)