Poslanici mira
U Urugvaju (nastavak)
Šahovski majstori ne dobijaju nikakvu pomoć, a i sama Šahovska federacija Urugvaja jedva opstaje. U zemlji ne izlazi nijedan šahovski časopis, niti je objavljena ijedna knjiga o šahu. Ozbiljni turniri su rijetki, a većina majstora „trenira“ kroz beskrajne partije blica.
— Ovako, velemajstore — obratio se Salo Floru jedan protivnik nakon što je izgubio partiju u meču — nisam navikao na ovakvu igru. Hajdemo radije u kafić i odigramo nekoliko partija za ulog od pet pezosa. E, to će biti prava igra!
Naš boravak u Urugvaju dao je određeni podsticaj razvoju šahovskog pokreta u zemlji i povećao interesovanje naroda za šahovsku umjetnost. Na meč je dolazio dotad nezabilježen broj gledalaca za šahovska takmičenja u Montevideo.
Slijedeći, očigledno, običaj ukorijenjen u zemlji, gledaoci su dugo mirno sjedjeli na tribinama, a pred kraj igre silazili su na teren i potpuno okruživali naše stolove. Vjerovatno se osjećala navika stečena na fudbalskim i drugim sportskim takmičenjima.
Tokom naredna dva dana u istoj košarkaškoj dvorani održane su naše simultanke. Iako je svako morao da plati nekoliko pezosa za pravo učešća, ipak je u simultankama učestvovalo više od dvije stotine ljudi.
Broj učesnika iznenadio je čak i same organizatore, koji nisu bili navikli na tako veliko interesovanje za šahovska takmičenja. Možda se to nije moglo objasniti samo našom posjetom Urugvaju, ali već naredne godine u Montevideu je organizovan veliki međunarodni šahovski turnir.
Sva planirana takmičenja u Montevideu već su bila završena, i bilo je vrijeme da krenemo kući, tim prije što smo morali da požurimo jer nas je čekao još jedan meč protiv reprezentacije Francuske, a već za dva mjeseca ponovo smo trebali da putujemo na zapadnu hemisferu, ovog puta u Sjedinjene Američke Države. Pregovori o meču u Njujork već su bili završeni.
Međutim, napustiti Montevideo nije bilo nimalo jednostavno. Došli smo u ne baš povoljno vrijeme, i bilo je nemoguće nabaviti karte za avion, a još manje za brod. Naime, u Južnoj Americi se završavalo ljeto. Bogati turisti su radije boravili tamo samo u proljeće i ljeto, pa su mnogi u to vrijeme odlazili u Evropu, gdje je počinjalo proljeće. Osim toga, u Švajcarska je za dva mjeseca počinjalo Svjetsko prvenstvo u fudbalu, pa su navijači unaprijed putovali da obezbijede hotelske sobe. Konačno, u Urugvaju su tada počinjali uskršnji praznici, ili kako ih tamo zovu „turistička nedjelja“. U tom periodu svi Urugvajci koji mogu putuju, naročito u Brazil.
„Navigator“ naše delegacije, ili kako smo ga zvali tokom morskih putovanja „pilot“, velemajstor Paul Keres, uložio je mnogo truda da izvede ekipu sa američkog kontinenta. Moglo ga se vidjeti u kancelarijama svih transatlantskih avio-linija, ali ga je svuda dočekivao učtiv odgovor: „Izvinite, ne možemo ukrcati petnaest putnika u jedan avion odjednom. Možemo vas prevesti u više tura.“
Nismo željeli da se dijelimo, pa smo morali čekati da se pojavi mogućnost da svi zajedno odletimo. Konačno se takva prilika ukazala i već smo bili spremni da poletimo 13. aprila. Međutim, avion koji nas je trebao prevesti u Pariz, na putu preko Atlantika iz Evrope, morao je da završi let do Rio de Žaneiro na tri motora — jedan se pokvario. U glavnom gradu Brazila avion je zadržan dva dana kako bi mu bio ugrađen novi motor.
Nema ničega gore od prisilne neaktivnosti u stranoj zemlji, kada čovjek neizdrživo želi kući. Naša nevolja bila je još veća jer urugvajska Šahovska federacija Urugvaja nije imala mogućnost da nas koristi za nastupe u drugim gradovima zemlje. Sve to vrijeme ostajali smo u glavnom gradu.
Razgledali smo grad, išli u bioskop i igrali beskrajne partije blica.
Jednog dana lokalni šahisti pokazali su nam prigradski kvart Carrasco, gdje se nalazi luksuzni hotel za turiste i djecu bogataša. Vrtovi i parkovi tog dijela grada veoma su lijepi, a i plaža uz hotel je izuzetna.
— Molimo vas, pokažite nam sada i četvrt siromašnih — zamolili smo naše gostoljubive domaćine.
Oni su pristali i odvezli nas do naselja nezaposlenih, ali su se već tokom puta, iz nekih svojih razloga, predomislili i vratili nas u hotel.
Zajedno sa našim urugvajskim prijateljima šahistima mnogo smo šetali ulicama grada, posmatrajući zanimljive, a ponekad i zastrašujuće scene haotičnog saobraćaja. Urugvajci su nam rekli da u Montevideo ima oko milion automobila, a oko devetsto hiljada stanovnika.
Ali kakvi su tek sudari u tom gradu! Svakog dana na putevima smo viđali olupine razbijenih automobila. Sa strahom smo posmatrali kako na raskrsnicama vozila prolaze jedno pored drugog ne usporavajući ni za trenutak.
Na većini raskrsnica saobraćaj u Montevideu nije regulisan, pa vozačima ostaje samo da se oslanjaju na sreću.
Sa velikim zadovoljstvom smo išli da gledamo fudbalske utakmice. Stadion u Montevideu podsjeća na utvrđenje. Da gledaoci ne bi ulazili na teren, izgrađena je visoka ograda od bodljikave žice.
Međutim, ni to očigledno ne zaustavlja strastvene urugvajske navijače, pa je uz ogradu iskopan i širok rov ispunjen vodom. Ali ni to nije dovoljno. Radi sigurnosti, pored zaštitne linije u danima velikih utakmica patroliraju policajci na konjima.
Urugvajski fudbaleri igraju odlično. Imaju sjajnu tehniku, djeluju prodorno i izvanredno kontrolišu loptu. Tokom našeg boravka u Urugvaju uvjerili smo se da je fudbal veoma popularan u toj zemlji: na svakom igralištu, na plaži — svuda se mogu vidjeti desetine mladića koji satima vježbaju sa loptom.
U jednom od dana našeg boravka u glavnom gradu Montevideo domaćini su odlučili da nam pokažu nacionalni praznik na jednoj seoskoj farmi u okolini grada. Nakon što smo prešli oko trideset kilometara, stigli smo na hipodrom nekog seoskog mjesta, ograđen barijerama od pruća. Ubrzo po našem dolasku počela su razna takmičenja u jahanju. Urugvajski jahači pokazali su veliko umijeće u jahanju.
Prvo se održavalo takmičenje u gađanju prstenja malim štapom, pri čemu je prsten visio na koncu u visini glave konja u galopu. Ovaj težak zadatak nije svako mogao da izvede, ali najbolji jahači su ga precizno savladavali. Zatim su iz nekog obora pustili grupu divljih, još neukroćenih konja i počelo je njihova hvatanje lasom. Približivši se mustangu, jahač bi naglim pokretom bacio konopac oko njegovog vrata i, uhvativši konja, priveo ga sudiji kako bi zvanično potvrdio svoj trijumf.
— Da mi ovako igramo šah, vama bi bilo teško — našalio se jedan od urugvajskih šahista koji su nas pratili.
Tokom tih takmičenja imao sam jednu zanimljivu i pomalo neobičnu situaciju. Naime, ja sam bio pješak, a Urugvajac je sjedio na dobro uhranjenom trkačkom konju, pa sam jedva uspeo da mu pružim ruku da se pozdravimo. Na meni je bilo uobičajeno odijelo, dok je on bio u raskošnoj jahačkoj odjeći: pantalone sa prugama, široka karirana jakna, šešir širokog oboda, čizme sa mamuzama i bič u ruci.
Obraćao sam mu se na ruskom, engleskom i njemačkom, a on je znao samo španski, i to svega nekoliko desetina riječi. Ja sam pružao ruke prema njemu, a on se okretao i samo povremeno krajičkom oka gledao u mom pravcu. Takvi su bili detalji našeg susreta.
Sada treba reći još jedan, posljednji detalj koji objašnjava mnogo toga: meni je bilo četrdeset i jedna godina, a mom poznaniku tek su bile navršene tri godine.
Uživivši se u konjička takmičenja, nisam primijetio kako se pored nas pojavio veliki crni konj sa malim jahačem. U početku sam pomislio da je to patuljak, ali sam ubrzo shvatio da je to mali Urugvajac koji je došao na hipodrom zajedno sa ocem i starijim bratom.
Bojeći se da će pasti sa sedla, htio sam da pritrčim i pridržim ga, ali me zaustavila smirenost s kojom su odrasli posmatrali ovaj neobičan prizor. Moje sumnje su potpuno nestale kada je dijete, poslije našeg „neuspješnog upoznavanja“, dalo konju znak petama i prvo prešlo u kas, a zatim u lagani galop. Gledajući tu smiješnu figuru, shvatili smo zašto je u ovoj zemlji toliko razvijena vještina jahanja.
Praznik je završen tradicionalnim ručkom na otvorenom. Nad velikom vatrom postavljena je željezna rešetka, a na nju je stavljen čitav, tek zaklani ovan, koji je pečen pred očima publike. Apetit prisutnih rastao je dok je rastopljena mast kapala u vatru i cvrčala na užarenom uglju. Stručnjaci su noževima provjeravali meso i konačno utvrdili da je spremno, pa su ovna isjekli na komade i svakom gostu dali veliki komad. Hrana je djelovala posebno ukusno na svježem zraku, na polju, nakon dugog događaja.
Mnogo smo razgovarali sa ljudima u Urugvaj. Usprkos neprijateljskom odnosu reakcionarnih krugova prema Sovjetskom Savezu, interesovanje naroda za socijalističku zemlju bilo je veliko. Govorili smo o životu naše zemlje, njenoj ekonomiji, nauci i kulturi.
Posebno se pamti posjeta slovenskoj koloniji, gdje smo došli zajedno sa sovjetskim muzičarima Tatjanom Nikolajevom i Davidom Oistrahom, koji su tada gostovali u Urugvaju.
Jednog dana posjetili smo i Društvo urugvajsko-sovjetskog prijateljstva, koje uprkos preprekama zvaničnih vlasti ipak uspijeva da obavlja značajan rad u Urugvaju.
Naš dolazak u Latinsku Ameriku označio je početak uzajamnih posjeta sovjetskih i južnoameričkih šahista. Dvije godine kasnije nekoliko ekipa iz Latinske Amerike došlo je u Moskvu na 12. šahovsku Olimpijadu.
Još godinu dana kasnije, ja i Paul Keres posjetili smo Argentinu, Urugvaj i Čile. Sa velikom gorčinom šahisti Latinske Amerike tada su dočekali vijest da su vlade Perua, Kolumbije i Venecuele odbile da izdaju vize meni i Keresu, iako smo imali veoma tople pozive šahovske i sportske javnosti tih zemalja.
15.aprila konačno smo poletjeli nazad kući. Ponovo Rio de Žaneiro (ovoga puta bez dezinfekcije), sljedećeg jutra Dakar, danju Madrid, gdje je naš poznanik dječak pripremio mnogo novih zanimljivih razglednica, i na kraju, uveče smo ugledali ogromno svjetlosno mnoštvo i reflektor Ajfelovog tornja.
Putovanje na kraj svijeta završilo se uspješno!
(Nastaviće se)