V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

KONTROLA VREMENA u šahovskoj partiji počela je da se primjenjuje sredinom 19. vijeka. Neophodnost njenog uvođenja bila je već tada očigledna. Tako su se u mečevima Laburdonea sa Mak-Donelom (1834–1835) uočavale velike razlike u vremenu koje su takmičari trošili na razmišljanje o potezima. Kao što je pominjao engleski šahista i pisac Dž. Voker, „Ponekad su igrali svaki dan, osim nedeljom. Neke partije su trajale mnogo sati, ali trajanje partija nije bilo fiksirano. Ponekad je Mak-Donel razmišljao o potezu po sat i po, pa čak i duže, dok sam kod Laburdone samo jednom primijetio da je razmišljao 55 minuta; inače je Mak-Donel bio igrač koji je sporije donosio odluke; po mom mišljenju, oko 3/4 cijelog vremena na igru pripadalo je njemu. Uvijek ćutljiv, bio je stalno miran, bilo da je on pravio potez ili je morao da čeka potez protivnika. Naprotiv, njegov protivnik je imao živahnu prirodu, karakterističnu za njegove sunarodnike“. Ponekad, kada je protivnik trošio previše vremena na razmatranje svojih kombinacija, Laburdone je gubio strpljenje i na izražajan način davao to do znanja. Laburdone uopšte nije znao engleski, a Mak-Donel nije znao francuski, pa nisu imali neposrednu komunikaciju. Jedina riječ koju su razmjenjivali bila je „Šah“. „Mat“ se rijetko izgovarao – i to uvijek uz najljubazniji osmijeh.
I samo dva desetljeća kasnije – 1853. godine u Londonu, na meču Garvic – Levental – prvi put je postavljeno vrijeme koje je moglo da se potroši na potez – 10 minuta. U slučaju prekoračenja vremena – novčana kazna. Za mjerenje vremena korišćeni su uglavnom pješčani časovnici. Još trideset godina kasnije, na Londonskom međunarodnom turniru 1883. godine, konačno su primijenjeni satovi sa dvostrukim brojčanikom i mehaničkim isključivanjem jednog sata nakon odigranog poteza. Oni su izumljeni od strane engleskog inženjera T. Vilsona (1843–1915) iz Mančestera. Ovo je omogućilo da se svakom igraču dodijeli određeno vrijeme za čitavu partiju.
Uvedena je kontrola vremena – 2 sata za 30 poteza, a zatim po jedan sat za 15 poteza. Sredinom 20. vijeka, na odgovornim takmičenjima, primijenjen je drugi, tzv. klasični kontrolni sistem – 2,5 sata za prvih 40 poteza i po jedan sat za sljedećih 16 poteza. Pored toga, pojavila se mogućnost igranja blica, gdje protivnik ima samo 5 minuta za čitavu partiju. Na kraju, u posljednje vrijeme, pojavila se nova vrsta takmičenja – „brzi šah“, gdje se za partiju obično dodjeljuje 25-30 minuta.
Na odgovornim takmičenjima, i prije svega na međunarodnim turnirima i mečevima za svjetsko prvenstvo, zbog opasnosti od „računarskih sugestija“, otkazana su prekidanja partija nakon prvog kontrolnog vremena (40 poteza) i nastavak igre. U skladu sa odgovarajućim vremenskim limitima, partije se igraju do konačnog rezultata. Originalni sistem „nakupljanja vremena“ u partiji, kako bi se omogućila mirnija igra u „cajtnotu“, osmislio je 11. šampion svijeta R. Fišer.
KOOPERATIVNI MAT, zadaci sa neobičnim zadatkom: crni pri svom potezu ne brani se, već naprotiv, pomaže protivniku da objavi mat svom kralju u određenom broju poteza. Prvi zadaci sa ovom idejom predloženi su od strane Maksima Langea 1854. godine, a šest godina kasnije sastavljena je tropotezna kompozicija od strane Samuela Lojda, koji je predložio da rješenje počne potezom crnog.
S.Lojd, 1860

Koperativni mat u 3 poteza
1.Kf6 Ta8 2.Kg7 Lb8 3.Kh8 Le5#
U 1870-71. godini održan je prvi konkurs za sastavljanje zadataka na kooperativni mat, a pobjednik je bio drugi veliki američki kompozitor Vilijam Šinkman (1847-1933). U 20. vijeku konkursi su se održavali u Engleskoj, Nemačkoj, Mađarskoj, Jugoslaviji i drugim zemljama, kao i pod okriljem FIDE.
Kraljev gambit
- e2-e4 e7-e5
- f2-f4

Jedno od najstarijih i najoštrijih otvaranja u šahovskoj partiji, koje dovodi do zapanjujućih komplikacija u ranim fazama igre. Prvi put se pominje 1561. godine u rukovodstvu R. Lopeza. Kasnije su ga istraživali italijanski majstori iz perioda renesanse. Do sredine 19. veka bilo je veoma popularno. Primjenjivali su ga L. Laburdone, A. Mak-Donel, A. Andersen, P. Morfi, V. Štajnic, M. Čigorin i mnogi drugi istaknuti šahisti. U 20. vijeku, ovo otvaranje je stalno koristio samo R. Špilman. Mnoge analize ovog romantičnog otvaranja u 30-im godinama prošlog vijeka iznio je P. Keres, koji je izrazio uvjerenje da će ono „ponovo ući u ozbiljnu praksu“. Povremeno su ga uspješno koristili D. Bronštajn, M. Talj, B. Spaski, R. Fišer i mlada Judit Polgar.
Osnovna ideja gambita je da žrtvovanjem pješaka odvrati crnog od centra, zatim da ga preuzme i, stekavši prednost u razvoju, započne napad na kraljevom krilu. U teoriji postoje tri osnovna nastavka: prihvaćeni kraljev gambit (2…ef), odbijeni kraljev gambit (2…d5 ili 2…Nf6) i kraljev kontrgambit (kontrgambit Falkbeera – 2…d5). U prvom od njih postoje desetine oštrih sistema i nastavaka. Na primjer, na potez 3. Nf3 (gambit konja) poznat je gambit Polerio-Mucio (3…g5 4. Bс4 g4 5. 0-0), gambit Kizerickog (4. h4 g4 5.Ne5), odbrana Paulsena (5…Bg7), gambit Algajera (4. h4 g4 5.Ng5), gambit Mak-Donnela (4. Bс4 g4 5.Nc3) i drugi. Kao odgovor na 3. Bс4 (gambit lovca), crni ima niz efikasnih odbrana: 3… Qh4+ 4. Kfl g5; 3… Nf6 4. Nc3 c6; 3…d5 4. ed Qh4+ 5. Kfl g5; 3…f5 i drugi.
KRALJ
Glavna figura u šahovskoj igri, jedina koja se u toku igre ne može skinuti sa table. Ako kralj ne može da se spasi od prijetnje, proglašava mu se mat, što znači kraj partije. Zbog toga se čitava igra na kraju svodi na to da, vešto koristeći različite strategije i taktičke zahvate, završi borbu pobjedničkim uzvikom: mat kralju! Međutim, do toga dolazi rijetko. Ako je u igri na strani jednog od takmičara prepoznata neka od briliojantnih ideja, koja stvara dominaciju, obično se drugi igrač predaje prije nego što dođe do matiranja. Takođe, kad dođe do ravnoteže, borba se obično ne vodi do kraja – protivnici se mogu da slože na remi.
A kako se ponaša sam kralj? U otvaranju, zajedno sa ostalim figurama, kralj je uključen u pripremu za borbu. On nastoji da se što prije povuče sa centra i izvede rokadu kako bi se zaštitio iza svojih figura.
U središnjici, slika se mijenja. Strategija šahovske igre pokazuje da ulogu glavne figure često može odlučiti i na daljim frontovima – na drugom krilu ili u centru. Međutim, najčešće srce kralja kuca brže kad se borba vodi pred vratima njegovog kraljevstva. Tada, pješadija započinje napad, podržana manevrima figura, ili iznenada počinje da lomi pešadijski štit, ponekad ne štedeći figure da bi stvorili „proreze“ ili čak potpuno uništili rokadu, sve kako bi se omogućio odlučujući udarac. Ipak, ponekad kralj, spasavajući svoj život, vješto manevriše i izuzetno se brani. Nekada se čak povlači u centar table, kako bi, zajedno sa drugim figurama, učestvovao u napadu na protivničkog kralja.
Primjer takve strategije može se vidjeti u priloženom fragmentu partije, za koju je 60-godišnji veteran Zigbert Tarraš dobio na međunarodnom turniru u glavnom gradu Austrije specijalnu nagradu za ljepotu.
Tarraš – Reti
Beč, 1922.

Bijeli dobija
34.Kh2! Nd6 35.Rg7+ Kh8 36.Rd7 Nb5 37.Kg3! Nxc3 38.Kf4 Nb5 39.Ke5 Re8 40.Kf6 1–0
Ali, ako takva aktivna igra kralja u sredini partije dolazi rijetko i zbog toga se čini posebno lijepom, u završnici ona postaje sasvim prirodna. Ipak, i u završnoj fazi partije, kralj ima svoje tajne igre u koje nije lako ući. Često do cilja ne dovode upadljivi potezi, već sasvim neobični ustupi u stranu, a ponekad i dugi obilazi. Posebno kada na tabli ostanu samo kralj i pješaci.
U studiji M. Botvinika na prvi pogled može se činiti da bijeli lako ostvaruje pobjedu uništavajući pješaka na d5. Međutim, u tom slučaju protivnik zauzima opoziciju svojim kraljem (na d7) i postiže remi. Jedini put do pobjede jeste prodor u protivnički kamp i uništenje crnih pješaka duž linije „a“.
M.Botvinnik, 1939

1.Kf5 (1.Kf6? Kb6! i crni hvata opoziciju) 1…Kb6 2.Kf6! Kb7 3.Kf7 Kb8 4.Ke6 Kc7 5.Ke7! Kc6 6.Kd8 Kd6 7.Kc8 Kc6 8.Kb8 Kb6 9.Ka8 i bijeli dobija.
Tako se u šahovskoj borbi ogleda mnogostranost figure kralja, sposobne ne samo da manevriše i vodi upornu odbranu, već i da nastupa u ulozi ratnika, dajući presudan doprinos pobjedi.
(Nastaviće se)