
Uskoro će Indija dobiti svog stotog velemajstora. U međuvremenu, u zemlji se vodi rasprava o tome koji je put do ove titule najispravniji. Mnogi roditelji rasprodaju imovinu i ulažu stotine hiljada rupija u privatne treninge, ubijeđeni da je to jedini put do titule GM-a.
„Potreba za treniranjem kao takva ne postoji, ona se vještački stvara“, ističe GM Tipsej, koji je i sam poznat trener. „Način na koji se danas trenira više liči na hranjenje na kašičicu nego na učenje šaha.
Ako pogledamo, od sto hiljada igrača samo troje ili četvoro sposobno je da samostalno razmišlja“, dodao je Tipsej. „Često moramo da ’prevaspitavamo’ učenike tokom dvije-tri godine. Netrenirano dijete mnogo je lakše naučiti nego onog koji je trenirano, ali usmjeren pogrešnim putem.“
Naglašavajući važnost samostalnog razmišljanja, on je istakao:
„Postati velemajstor je veoma lako ako postoje grupne diskusije, ako se igrači okupljaju, sastaju i analiziraju. Sve što im je potrebno jeste proces samostalnog razmišljanja. Potreban nam je trener koji radi, recimo, deset sati i uči ih da razmišljaju svojom glavom.
Neće svi postati velemajstori. Ali mnogi međunarodni majstori u našoj zemlji vjerovatno bi postali velemajstori i bez trenera, kada bi jednostavno odlučili da sjednu zajedno i analiziraju partije. Mnogi od njih možda to već i rade“, smatra Pravin Tipsej.
Ipak, šahovski bum koji i dalje traje podstiče opštu predstavu da početnik mora da troši ogromne svote novca na elitne trenere kako bi stigao do vrha.
„To je samo mit stvoren radi promocije trenera“, rekao je Tipsej, ukazujući na to da su igrači poput R. Pragnanande, D. Gukeša i Aravinda Čitambarama postali velemajstori svjetske klase, a da u ranim fazama nisu trošili ogromne svote na trenere. Pored toga, finansijski povrat od tih ulaganja izgleda veoma loše.
Veteran velemajstor priznao je: „Prosječan prihod indijskog velemajstora od nagrada na turnirima iznosi manje od 150.000 rupija (1.500 dolara) godišnje. To je ono što bih prije nazvao tužnim reketom nego skupim obrazovanjem.“