A.Kotov: Zapisi šahiste (55.nastavak)  

Poslanici mira

NA KRAJ SVIJETA

Nastupila je 1954. godina. Sa svakim danom sve više su se učvršćivale pozicije tabora mira, koji je okupljao ogromnu većinu naroda zemaljske kugle. Na čelu tog tabora nalazio se miroljubivi sovjetski narod, koji je iskusio užase rata i svim svojim mislima težio mirnom životu. Zajedno sa naprednim djelatnicima drugih zemalja, zajedno sa običnim ljudima dobre volje širom svijeta, sovjetski narod je sve više razvijao borbu za zabranu atomskog oružja, za razoružanje i za obezbjeđenje garancija mira.

Za sovjetske šahiste, 1954. godina bila je obilježena mnogim zanimljivim susretima. Počela je putovanjem u daleke zemlje Južne Amerike. Naši velemajstori su više puta dobijali pozive da posjete Argentinu – zemlju u kojoj je šah veoma popularan. Konačno je uspjelo da se dogovori susret. U noći 8. marta krenuli smo na podmoskovski aerodrom, odakle smo trebali da letimo u daleku zemlju, gdje je sve izgledalo neobično.

Na putu do aerodroma iznenada se pokvario motor automobila. Ubrzo se ispostavilo da je kvar bio sitan: samo se zapušila dizna u karburatoru, ali smo ipak zbog toga stajali desetak minuta. Bilo mi je zanimljivo šta se dogodilo (jer sam i sam vozač-amater), pa sam izašao iz auta da se ugrijem dok se kvar otklanja. Bila je mrazna noć, i ubrzo sam počeo da drhtim na prodornom vjetru na otvorenom polju: kroz leđa mi je prolazila jeza, ruke su slabo slušale, a da bih ugrijao noge morao sam da cupkam.

„Da, za Moskvu sam se ipak prerano obukao u demi-sezonski kaput i lagane cipele – da se ne prehladim na putu“, prošla mi je misao.

Uskoro je motor proradio, i za deset minuta već smo ulazili u tople prostorije Vnukovskog aerodroma, posebno namijenjene putnicima koji odlaze u inostranstvo. Tamošnji službenici nas već dobro poznaju i obično nas dočekuju riječima: „Opet letite? Kuda sada?“

Sa uživanjem sam se grijao, naslonjen na topli radijator. Iako je bila tri sata ujutru, život u aerodromu je ključao: na svakih pet minuta radio je saopštavao o polijetanju ili dolasku aviona. Službenici su sređivali naše karte, prtljag i pasoše. Dok sam se zagrijavao, u toplini me je uhvatila pospanost, a u glavi su se smjenjivale najrazličitije misli o predstojećem, neobično dugom putovanju.

– Šta, smrzavaš se?! – prekinuo je moje razmišljanje Keres, koji je ranije stigao na aerodrom drugim autom. – Ništa, uskoro ćeš se ugrijati. Kaputić si ipak uzeo – uz osmijeh je dodao Paul, dodirnuvši me za rukav.

Savršeno sam razumio na šta Keres aludira. Posljednjih dana pred polazak u našoj delegaciji rasplamsale su se žustre rasprave. Džonatan Svift u knjizi „Guliverova putovanja“ opisuje borbu dvije vladajuće stranke u državama Liliput i Blefusk zbog „principijelnog“ pitanja: sa kog kraja razbiti kuvano jaje? Otprilike iz sličnih razloga odvijale su se i rasprave u našoj delegaciji. Polovina velemajstora, koju je predvodio Keres, koji je ranije već bio u Argentini, činila je grupu „plaščevika“, koji su smatrali da je neophodno ići u Argentinu u kabanicama. Druga grupa, idejno vođena Averbahom, smatrala je da treba obući jesenje kapute. Kako se ispostavilo na kraju putovanja, naše rasprave su bile uzaludne – i jedni i drugi su istovremeno bili i u pravu i u krivu: u Evropi je bilo prilično hladno, a u Južnoj Americi vruće.

Objavljeno je ukrcavanje u avion. Oprostili smo se od rodbine i onih koji su nas ispraćali i krenuli na put. Prve etape bile su svima dobro poznate. Kratka zadržavanja u Minsku, Pragu, Briselu i, konačno, kasno uveče – Pariz. Prije nego što nastavimo dalje, odmaramo jedan dan u prijestonici Francuske, a zatim ponovo u vazduhu. Sada već bez presjedanja do Buenos Ajresa.

U Južnu Ameriku letimo ogromnim avionom francuske aviokompanije. U ovom „vazdušnom vagonu“ putovati je toliko udobno da potpuno zaboraviš da ispod tebe nema čvrstog tla. Avion ima četiri snažna motora, ali je sposoban da ostane u vazduhu i sa tri, pa čak i – kako tvrdi avio-kompanija – sa samo jednim motorom. Ovaj leteći gigant penje se u visine iznad oblaka, na sedam i više hiljada metara, gdje razvija brzinu od oko petsto kilometara na sat. Kabina aviona je hermetički zatvorena, a pritisak se u njoj održava vještački. Vazduh koji dolazi iz kompresora se zagrijava i zato temperatura unutra ne opada čak ni na ogromnoj visini.

Takav savremeni „leteći ćilim“ prima na svoj brod oko pedeset putnika. Za svakog od njih postoji udobna mekana fotelja, koja se noću pretvara u krevet. Istina, želja da se u avion smjesti što više putnika natjerala je konstruktore da smanje razmak između sjedišta. Zbog toga je Tigranu Petrosjanu i Paulu Keresu, koji su bili visokog rasta, bilo prilično teško da spavaju: nikako nisu mogli da smjeste noge u mali prostor do sjedišta ispred sebe.

Nekoliko puta dnevno spretni stjuardi i stjuardese ubacuju u naslone sjedišta posebne vodilice i pričvršćuju uz njih polirani stočić za ručavanje. Putnici u avionu se hrane obilno i raznovrsno. To nije gostoprimstvo niti želja da se ugosti iz dobrog srca – to je jednostavno konkurencija, nastojanje da se pokažu prednosti svoje avio-kompanije, tim prije što je cijena ishrane ionako uračunata u vrlo visoku cijenu karte.

Čim smo se uspjeli naviknuti na avion i okusiti ukusna jela francuske kuhinje, uslijedila je prva stanica – Madrid, glavni grad Španije, zemlje hrabrog i slobodoljubivog naroda.

Na aerodromu u Madridu bilo je mnogo putnika. To je i razumljivo: grad se nalazi na raskršću mnogih avio-linija. Već pored aviona dočekao nas je spretni fotograf. Nekoliko puta je „okinuo“ aparat i, nakon tri minuta, pronašavši nas u gomili, ponudio da kupimo gotove fotografije. Biznis vlada na ovom vazdušnom kolodvoru: ovdje se prodaju šareni španski šeširi, zvučni kastanjeti, figurice zgodnih toreadora i statue bikova koje su toreadori savladali.

Čim siđeš iz aviona, odmah ti za ove sitnice traže trostruku cijenu, ali nakon petnaestak minuta počinju da je spuštaju. Ipak, dešava se i obrnuto – sve zavisi od avio-tržišta i trenutne potražnje.

(Nastaviće se)