A.Kotov: Zapisi šahiste (49.nastavak)  

Juriš na šahovske visine

PROBLEMI TEORIJE VJEROVATNOĆE (nastavak)

„Da li Tajmanov bolje igra šah ili svira klavir?“ – pitali su listovi, visoko cijeneći njegovo umijeće u obe oblasti. Istovremeno su pisali da je taj mladi čovjek, nervoznih i naglih pokreta, nedavno završio konzervatorijum i da je profesionalni muzičar. Dopisnici su detaljno opisivali njegov stil igre: kako se nemirno vrpolji na stolici, kako odjednom obuhvati glavu rukama, duboko zaranjajući prstima u svoju gustu kosu i nervozno pogledava protivnika. Zatim iznenada, naglo povuče potez, skoči sa stolice, još jednom pogleda svoju poziciju i potrči da razgleda stanje na ostalim tablama.

A uveče učesnici, udobno zavaljeni u fotelje u holu opustjelog hotela, slušaju sviranje na klaviru ovog darovitog muzičara, koji je još u djetinjstvu glumio u filmu. I za klavirom je Tajmanov jednako nagao, jednako živahan kao i tokom šahovske partije. Novine su pisale da Tajmanov već dugo igra šah. Još kao dijete zavolio je ovu igru i ubrzo postao jedan od talentovanih prvokategornika Lenjingradskog Doma pionira.

„Dva prijatelja“ – tako su novine nazivale Tigrana Petrosjana i Efima Gelera. Zaista, ove ljude povezivala je zajednička ljubav prema šahu, slične navike i crte karaktera. Obojica su mirni, ćutljivi, ali u isto vrijeme ne propuštaju priliku da se našale, da nekoga „zafrkavaju“, pa i jedan drugoga.

Tigran, ili kako ga Geler zove – Tigar – nizak je mladić krupne glave, sa karakterističnim crtama svoje nacije. Dešava se da naglo plane i tada se, na pomalo simpatičan način, uvrijedi, uvijek izazivajući osmijeh kod Gelera. Ovaj voli da ga malo zadirkuje, da ga blago naljuti. Ni Tigran mu ne ostaje dužan. Ipak, kada treba razmotriti neku složenu varijantu ili analizirati prekinutu partiju, prijatelji se uvijek nađu zajedno i provode duge sate pomažući jedan drugome.

Životni putevi ovih prijatelja razvijali su se različito. Ipak, u oba slučaja, stvaralačka snaga sovjetske države pomogla je ovim talentovanim ljudima da razviju svoj dar.

– Vidite, velemajstore, onu kuću tamo, – pokazao mi je moj poznanik iz Tbilisija dok smo šetali živopisnim avenijom Rustaveli u glavnom gradu Gruzije. – Pored te kuće prije nekoliko godina mogao se vidjeti dječak s metlom. Danju je, radeći kao čistač, čistio ulicu, a uveče je igrao šah u Tbiliskom domu pionira. To je bio Tigran Petrosjan.

Efim Geler – snažan, zdepast, nizak Odesanin s karakterističnim, pomalo „plesnim“ hodom – u djetinjstvu se nije zanimao za šah. Po završetku škole mladić je otišao u vazduhoplovne jedinice. Poslije rata završio je univerzitet. Tek tada se ispoljio izuzetan šahovski talenat mladog majstora, koji je postigao velike uspjehe na savezničkim i međunarodnim takmičenjima. Slobodno vrijeme Geler nije posvećivao samo šahu, već i fizičkoj kulturi. Bio je odličan plivač i sasvim dobar košarkaš. U šahu Geler igra energično i maštovito: u napadu je nezaustavljiv, u odbrani uporan. U njegovoj praksi ima malo brzih remija – uvijek teži borbi i zaoštravanju igre. O tome govori i sljedeći slučaj sa turnira kandidata u Švajcarskoj 1953. godine. U partiji drugog kruga protivnik Gelera, Sabo, u vremenskoj stisci počeo je da ponavlja poteze. Geler je bio primoran da odgovara istim potezima. Kada je vremenska stiska prošla, Sabo je tvrdio da je došlo do trostrukog ponavljanja pozicije, a samim tim i do remija.

– Ne, – uporno je tvrdio Geler, – remija nije bilo.

Pošto su sudije utvrdile da zaista nije bilo trostrukog ponavljanja pozicije, Geler se obratio svom sekundantu pitanjem:

– Mogu li ovdje izvući remi?

Njegova pozicija u tom trenutku bila je vrlo sumnjiva.

U Moskovskom domu pionira izrastao je i formirao se kao šahista četvrti predstavnik sovjetske omladine koji je nastupao u Stokholmu – Jurij Averbah. Visok, vitak, s blagim i finim crtama lica, dobroćudan i smiren, Jura veoma voli šalu. Od njega smo uvijek slušali najzabavnije priče. Inženjer, sportista, izvrstan drug, blag i učtiv u ophođenju – to je samo dio osobina Averbaha. Započevši svoj šahovski put u Domu pionira, Averbah je kasnije upornim radom postigao uspjeh u šahu.

…Na početku turnira u Stokholmu lično sam uspio da pobijedim sedam partija zaredom – rezultat neuobičajen za takmičenje tako jake konkurencije.

– Šta omogućava nekom velemajstoru da odjednom postigne neobično visok rezultat na turniru? Inspiracija ili slučajnost? – pitali su me na jednom predavanju poslije turnira u Stokholmu.

Da bih odgovorio na ova pitanja, morao sam da objasnim metode pripreme za turnir, načine na koje šahista pokušava da pred takmičenje dostigne najbolju sportsku formu.

Pripremu za takmičenje obično počinjemo detaljnom analizom svih partija koje su u posljednje vrijeme igrali naši budući protivnici. Taj posao je veoma zahtjevan i obiman. Ako se uzme u obzir da je prosječan broj učesnika turnira oko dvadeset, a da se za svakog prikuplja po 40–60 njegovih posljednjih partija, ispada da treba pregledati oko hiljadu partija. Na jednu partiju u prosjeku se troši oko pola sata. Na kraju, samo za pregled partija ode nekoliko stotina radnih sati.

Nakon toga šahista prelazi na sistematizaciju i uopštavanje. Utvrđuju se slabe i jake strane budućih protivnika, a ako su one već ranije poznate, analiziraju se promjene u njihovoj igri. Ispituje se repertoar otvaranja koje koristi određeni majstor, njegovi omiljeni sistemi i sheme razvoja partije.

Tek poslije ovog pripremnog rada počinje konkretna priprema otvaranja, izbor varijanti koje se planiraju primjenjivati protiv pojedinih protivnika na predstojećem turniru. To je najteži i najdugotrajniji dio posla. On je povezan s otkrivanjem novih ideja i pojedinačnih poteza. Takva stvaralačka aktivnost traje i prije turnira i tokom samog takmičenja, a ne prestaje ni u danima igranja.

Čitaocu je jasno da priprema za turnir i učešće na njemu zahtijevaju veliki napor; ako se tome doda i činjenica da je za očuvanje snage tokom čitavog turnira potrebno biti svjež i odmoran na početku takmičenja, postaje razumljivo zašto u posljednje vrijeme svi svjetski velemajstori nastupaju na šahovskim turnirima zajedno sa svojim prijateljima–trenerima. Trener preuzima dio posla, priprema prethodne materijale, sistematizuje i obrađuje zaključke. Pošto je trener obično i sam velemajstor ili majstor, on pomaže u analizi varijanti, posmatra i daje savjete.

Posebno važna uloga trenera je tokom turnira, kada se partije prekidaju. U tim slučajevima, uz pravilnu raspodjelu snaga, trener analizira odloženu poziciju, štedeći vrijeme svom štićeniku i omogućavajući mu da se dobro odmori i pripremi za narednu partiju. Dužnosti trenera su složene i zahtjevne. Zato mi, šahisti, s velikom srdačnošću zahvaljujemo našim pomoćnicima na neprocjenjivoj pomoći koju nam pružaju tokom takmičenja.

(Nastaviće se)