A.Kotov: Zapisi šahiste (46.nastavak)  

Juriš na šahovske visine

POD PLAVIM NEBOM ITALIJE (nastavak)

Najzad je naš automobil stigao na vrh, i pošli smo u sredinu kratera, gdje nas je pratio čovjek koji nije bio sasvim jasno da li je vodič ili čuvar, a koji je živio u šatoru podignutom direktno u krateru, na pepelu. U mislima smo saosjećali sa sudbinom tog čovjeka koji izlaže život strašnoj opasnosti.

Vodič nas je vodio po različitim dijelovima kratera. Svuda je bila samo porozna lava i sivi pepeo. Na nekim mjestima tinjala su mala vulkanska žarišta. Temperatura tih žarišta dostiže nekoliko stotina stepeni. Kada bismo približili snop trave ili komad papira, oni bi planuli u jakom plamenu.

Prošetavši kraterom petnaestak minuta, vratili smo se do automobila i krenuli nizbrdo. Sada je automobilu bilo lakše i jurio je brzo i živahno. Ubrzo smo pokupili Makogonova i bezbjedno stigli do stanice električne željeznice. Kao uspomenu na posjetu krateru Vezuva ponijeli smo po komadić lave.

Pred zalazak sunca vratili smo se u Napulj i stigli da se još jednom divimo šarenim prizorima tog divnog grada. Uveče život u centru grada postaje još življi. U kafićima i barovima šetaju mornari sa brodova koji su pristigli u luku. Pale se svjetla, čuju se pjesme, zvuci džez-bendova, povremeno prekidani svađama pripitih gostiju.

Sledećeg dana napuštali smo Italiju. Letjeli smo avionom italijanske aviokompanije. Kada smo prelijetali Alpe, negdje usred planinskog masiva, prišla nam je uznemirena stjuardesa. Saopštila je da se pokvario jedan motor i da se avion vraća nazad na italijanski aerodrom.

Užitak nije bio nimalo prijatan: trebalo je letjeti iznad planina još oko sto trideset kilometara. Otprilike pola sata zabrinuto smo gledali kroz prozor, prateći propeler drugog motora i pogledom odmjeravajući udaljenost do planinskih vrhova, jer je avion polako, ali sigurno gubio visinu.

Srećom, uskoro se pojavio aerodrom. Sletjeli smo i dva sata čekali popravku motora. Direkcija nam je, očigledno da bi ublažila loš utisak leta, poslala ogromnu bocu italijanskog vina „Chianti“, uz objašnjenje da je to besplatno, kao nadoknada za pretrpljene muke.

Drugi pokušaj „preskakanja“ Alpa bio je uspješniji. Ubrzo smo sletjeli na nama poznati aerodrom u Pragu. Još jedan let i već smo bili u svojoj domovini, u Moskvi, gdje smo prijateljima pričali o ljepotama Italije i o prijateljskom, gostoljubivom susretu koji su nam tamo priredili.

Na turniru u Veneciji mi je pošlo za rukom da ostvarim pobjedu. Ali kod sovjetskih ljudi je uobičajeno da se upravo u danima pobjeda najstrože ocjenjuju rezultati vlastitog rada, da se traže nedostaci, izvode zaključci i postavljaju putevi za buduća dostignuća. Tim tradicijama svog naroda slijede i naši šahovski majstori.

Razmatrajući rezultate 1950. godine, pokušao sam da pronađem uzroke i za turnir kandidata i za pobjedi u Veneciji. Analizirajući odigrane partije, ponovo sam uradio „reviziju“ svog šahovskog stvaralaštva. Takve kritičke ocjene pluseva i minusa vlastite igre uvijek su mi pomagale u usavršavanju.

– A na koje partije najviše obraćate pažnju: na one koje ste dobili ili na one gdje ste doživjeli poraz? – pitao me jednom jedan mladi šahista.

Odgovorio sam mu da uvijek najozbiljniju pažnju posvećujem partijama koje sam izgubio. Pa zar nisam jedini! Svi majstori uče na analizi sopstvenih grešaka, izvode iz njih zaključke i praktično provjeravaju kako su ti zaključci uticali na njihovu igru. Taj put usavršavanja je najbolji i najpouzdaniji, jer pomaže da se eliminišu nedostaci koji vode u poraze.

Krajem 1950. godine detaljno sam prokomentarisao sve partije turnira u Veneciji i objavio svoju prvu šahovsku knjigu „Međunarodni turnir u Veneciji 1950. godine“. Istovremeno sam mnogo radio na partijama najvećeg ruskog šahiste, koji je 17 godina držao titulu svjetskog prvaka i umro neporažen – Aleksandra Aleksandroviča Aljehina. Oko dvije hiljade partija uspio sam da pregledam tokom rada na knjizi, i taj veliki analitički posao je nesumnjivo doprinio mom usavršavanju.

Veliku pomoć su mi pružali moji drugovi, razgovori s njima, analiza partija tokom turnira i treninga. Kontakti s našom talentovanom omladinom omogućili su mi da proširim arsenal šahovskog znanja, obogativši ga novim, svježim idejama.

Mi, velemajstori, zahvalni smo za to našoj omladini. Druženje sa mladim šahovskim snagama na turnirima za prvenstvo gradova i sindikalnim turnirima pomaže nam da obogatimo svoj stil smjelim idejama, originalnim rješenjima, svojstvenim mladosti. Istina, takvo sportsko „druženje“ na takmičenjima često za velemajstore završava prilično nepovoljno, ali to je samo u korist šahovskog pokreta zemlje, armije sovjetskih šahista, koji iz godine u godinu iz svojih redova izbacuju nove talente.

Sadržajni i raznovrsni su radni dani šahovskog majstora. Pored stručnog rada, stalno se odvija i velika društveno-sportska aktivnost. Tu su nastupi pred kolektivima sa predavanjima i simultankama, tu je i borba za čast svog sportskog društva u raznim ekipnim takmičenjima. Stalno se odvija i naučno-popularni rad. Mnogi šahovski majstori pišu članke i knjige, rade sa šahistima nižih kategorija. Prenošenje vlastitog iskustva i znanja mladim drugovima prva je obaveza sportskog majstora, uključujući i šahovskog majstora. Ocjenjujući upravo tu stranu djelatnosti, Savezni komitet za fizičku kulturu i sport dodijelio je većini velemajstora starije generacije počasno zvanje zaslužnog majstora sporta.

Visoko je ocijenjen šahovski radnik u našoj zemlji. Meni je, na primjer, pripala velika čast da niz godina budem poslanik Moskovskog savjeta. Svojim radom sam nastojao da opravdam povjerenje sovjetskog naroda, da budem dostojan onih ovlaštenja kojima su me radni ljudi obdarili.

(Nastaviće se)