Juriš na šahovske visine
POD PLAVIM NEBOM ITALIJE
Postoje gradovi u kojima se svake godine, u isto vrijeme, održavaju međunarodni šahovski turniri. Takvi su tradicionalni božićni turniri u engleskom gradu Hastingsu, takvi su i jesenji turniri koji se održavaju u italijanskom gradu Veneciji.
Jednog ranog jutra početkom septembra 1950. godine, nekoliko mjeseci poslije turnira kandidata u Budimpešti, ja sam sa Smislovom poletio za Prag, da bismo odatle nastavili put za Veneciju, gdje smo trebali da učestvujemo na međunarodnom turniru. Zajedno s nama putovali su rukovodilac delegacije Konstantin Krupin i zaslužni majstor sporta Vladimir Makogonov. U Pragu su nam saopštili da avion polijeće za dva sata i upozorili nas da će let biti težak. Iako smo već bili prilično umorni, morali smo pristati na to novo putovanje. Izbora nije bilo: sljedeći avion letio je tek za nekoliko dana, a drugog načina da stignemo u Veneciju nije bilo.
Letjeli smo bez slijetanja iz Praga pravo za Rim. Italijanske vlasti dozvolile su čehoslovačkom avionu da leti samo iznad visokog dijela alpskog lanca, a zatim duž Apeninskih planina. To su četiri sata bez slijetanja. Na visini od pet hiljada metara, u kabini koja nije hermetički zatvorena, teško je letjeti. Ipak, sjajna posada aviona bila je veoma pažljiva prema nama, što je olakšavalo put. Čak su nam ponudili i aparate s kisikom, ali nismo htjeli priznati da se ne osjećamo najbolje na toj visini, pa smo izdržali iskušenje kao iskusni piloti.
Snježni vrhovi Alpa ubrzo su ustupili mjesto zemlji Italije.
– Evo tamo Venecije – pokazivali su piloti negdje ulijevo.
Još dva sata – i ispod nas su već drevne građevine Rima, poznate iz knjiga. Blag udar točkova o pistu – i mi smo u „vječnom“ gradu. Uveče smo u prolazu razgledali prijestonicu Italije i brzim vozom krenuli za Veneciju. Trebalo je stići na početak turnira. Svježeg septembarskog jutra približavali smo se cilju našeg putovanja. Posljednje zaustavljanje na kopnu – i ponovo se „odvajamo“ od zemlje, ali ovoga puta ne u vazduh, već na vodu.
Uskoro je naš čamac pristao uz malu plutajuću pristanišnu platformu, i našli smo se pred glavnim ulazom jednog od najboljih hotela u gradu – „Evropa“. U predvorju su se tiskali ljubitelji šaha i učesnici turnira, pristigli iz jedanaest zemalja. S mnogima smo se poznavali od ranije, s nekima smo se sreli prvi put. Kao i uvijek, sa svih strana pljušte pitanja, svi se raspituju o najnovijim vijestima iz šahovskog života Sovjetskog Saveza.
Makogonov, Krupin, Smislov, Kotov i direktor turnira gospodin Penko pored Velikog kanala u Veneciji. Jesen 1950. godine.
Venecija je osnovana sredinom petog vijeka, kada su stanovnici obale bježali na ostrva pred najezdom Huna. Postepeno se gradeći, grad se širio. Postojećim ostrvcima dodavana su nova, vještački stvorena. Tako je, na primjer, da bi se izgradila jedna od zgrada u gradu – palata Salute – u morsko dno moralo biti pobijeno milion i dvjesta hiljada stubova. Postepeno se učvršćujući, u to vrijeme neosvojivi grad bio je zaštićen od napada s mora prirodnim preprekama – dugim, uskim ostrvima. Osvajajući susjedne zemlje, Venecija je u trinaestom vijeku dostigla vrhunac svoje moći kao najjača država na Jadranskom moru. U XV vijeku njenoj veličini zadat je težak udarac. Venecijanska republika od tada je zapala u dubok pad i sredinom XIX vijeka ušla je u sastav Italijanskog kraljevstva.
Sto osamnaest ostrvaca Venecije, razdvojenih sa stotinu šezdeset kanala, izuzetno su slikoviti. Na njima je izgrađeno mnogo palata, katedrala i crkava. Četiri stotine lučnih mostića, prebačenih između ostrvaca, stvaraju jedinstvenu gradsku cjelinu. Duž kanala, tik uz kuće, protežu se uske pješačke staze koje prelaze u male, slikovite trgove. U gradu ima oko dvjesta trgova, a glavni među njima je Trg svetog Marka. To je centar grada.
Trgom svetog Marka Venecijanci se ponose, tu pristižu turisti iz svih krajeva svijeta, i od ranog jutra do kasne noći mogu se čuti živi glasovi ljudi različitih narodnosti. Novopridošlom odmah upada u oči katedrala svetog Marka, ukrašena mozaicima i zlatom. Ovo zdanje, građeno kroz mnoge vijekove, neizbježno privlači pogled raskošnom dekoracijom, šarenilom boja, ali i elegancijom i veličanstvom arhitekture. Pored katedrale uzdiže se snježnobijela Duždeva palata, podignuta na stubovima povezanim polukružnim lukovima.
Sa sve četiri strane Trg svetog Marka zatvoren je višespratnim zgradama, koje stvaraju nešto poput prostorije. Nije slučajno što je Napoleon Bonaparta ovaj trg nazvao „najvećom dnevnom sobom Evrope“, u kojoj je tavanica plavo južno nebo, a pod granitna kaldrma. Hiljade golubova slijeću na granitni trg u određeno vrijeme, zajedno s otkucajem zvona na zvoniku Sansovino, podignutom na uglu trga. Oni se spuštaju u ogromnom jatu, kljucajući hranu koju rasipa službenik zadužen da se brine o njihovom redovnom hranjenju.
Ta dirljiva briga o golubovima izazvala je kod našeg saputnika – venecijanskog šahiste – prilično neobično razmišljanje.
– Eto kako se naša država brine o golubovima – rekao je. – Uzela ih je pod svoju zaštitu. To je dobro, samo kad ne bi zaboravljala dvadeset hiljada nezaposlenih u Veneciji i njihove porodice.
I on nam je ispričao o teškim uslovima u kojima žive obični ljudi u Veneciji. U gradu, kako se ispostavlja, nedostaje čak i pitke vode.
– Zar ne zvuči čudno – razmišljao je naš poznanik – svuda oko nas voda, a vode zapravo nema.
Vodovod je star, ne može da zadovolji potrebe rastućeg stanovništva. A pogledajte kako je tijesno – nastavio je Venecijanac. – Na ulicama možete istovremeno dotaknuti zidove kuća s obje strane. Kuće su višespratne, ljudi žive kao u bunarima. Djeca, iako rastu pod južnim suncem, to sunce zapravo i ne vide. A kanalizacija! Sve nečistoće bacaju se u kanale, zato u gradu vlada takav smrad i prljavština. Oko bogatih kuća čistači još i „čiste“ kanale, posebnim lopaticama vadeći smeće, ali pogledajte kakva je prljavština kod ostalih kuća. Diviti se ovom gradu može se, ali živjeti ovdje stalno – strašno je.
(Nastaviće se)