Juriš na šahovske visine
TRI PUTA U BUDIMPEŠTI (nastavak)
Pomoglo nam je i to što smo posljednjih dana igre u Budimpešti počeli da spavamo poslije podne, pa smo kao da „skidamo“ sa sebe sve utiske dana. S tim popodnevnim snom vezana je jedna od mojih najneobičnijih šahovskih avantura. Probudili su me petnaest minuta prije partije, brzo sam se obukao i otišao na turnir. Moj protivnik, majstor Tipari, igrao je crnim figurama. Brzo smo odigrali jednu varijantu slovenske odbrane. Na šestom potezu sam se na nekoliko minuta zamislio i osmislio sljedeći redoslijed poteza. „Sada ću razviti svog lovca“, razmišljao sam, „na to će moj protivnik morati da rokira, a onda ću ja da odigram malu rokadu.“ Uvjeren u to, povukao sam potez lovcem i, zanesen, bez čekanja i sekunde, odmah izvršio rokadu, ne sačekavši da crni odigra svoju rokadu.
Dva poteza zaredom! Moj protivnik je bio zaprepašćen i počeo je da govori nešto na mađarskom. Kada sam shvatio šta sam uradio, izvinio sam se i vratio svoj potez (rokadu) nazad. U sali je nastao smijeh među učesnicima i gledaocima. Dobro je što se takvo kršenje pravila ne kažnjava i što niko nije uspio da ga predvidi u pravilniku. Očigledno, u tom trenutku još nisam bio sasvim razbuđen.
Završivši budimpeštanski dio meča rezultatom 38 : 26 u našu korist, razišli smo se po gradovima Mađarske, gdje smo nastupali s predavanjima i simultankama. I isto kao u Čehoslovačkoj, putovanja u male gradove pokazala su nam svu dubinu ljubavi koju narodi Mađarske gaje prema našoj zemlji. Posebno mi je ostao u sjećanju susret koji su nam, zajedno sa Simaginom, priredili stanovnici pograničnog gradića Šatoraljaujhelj. Naš automobil je već na periferiji dočekao gotovo cijeli grad. Kod trijumfalne kapije, ukrašene zelenilom i cvijećem, pozdravljali su nas gradonačelnik i predstavnici lokalnih vlasti. Nakon uzajamnih pozdrava, demonstracija radnog naroda grada zajedno s nama krenula je ka spomeniku sovjetskim vojnicima poginulim u borbama u Mađarskoj, pored mase omladine koja je stajala s zastavama u rukama. Kod spomenika smo položili vijenac uz zvuke himni Sovjetskog Saveza i Mađarske. Zatim smo kroz cijeli grad otišli u Gradsku kuću, gdje je bio priređen doručak, nakon kojeg smo obišli gradska preduzeća. Svuda su nas dočekivale delegacije, svuda su se izvodile himne, a radnici i službenici su nas pozdravljali.
Završivši turneju, rastali smo se s Mađarskom, saznajući posljednjih dana da ćemo već za godinu dana ponovo tamo doći, jer je FIDE odlučila da turnir kandidata 1950. godine održi u Budimpešti. Sa mađarskim šahistima smo se sreli već nedjelju dana nakon odlaska iz Budimpešte, ovoga puta u Moskvi. Tu se igrala druga polovina meča. Budimpeštanski šahisti su odlučili da po svaku cijenu uzvrate u Moskvi i igrali su previše rizično, isključivo na pobjedu. Rezultat je bio da su ponovo pretrpjeli poraz, jer smo kod kuće, naravno, igrali jače nego u Budimpešti. Ukupan rezultat obe polovine meča bio je 86,5 : 41,5. U Moskvi se naše prijateljstvo, započeto u glavnom gradu Mađarske, još više učvrstilo. Moskovljani su toplo dočekali mađarske šahiste. Svaka pobjeda gostiju bila je praćena oduševljenim reakcijama. Sjećam se zbunjenog i radosnog izraza velemajstora Saba, koji nije očekivao buru aplauza i povike „bravo, Sabo!“ kada je pobijedio mene u moskovskom dijelu meča.
Prošla je godina i evo nas ponovo u Budimpešti. Ovoga puta u glavnom gradu Mađarske okupili su se svi najjači šahisti svijeta kako bi u meč-turniru odlučili ko će steći pravo da igra protiv Botvinika za titulu svjetskog šampiona. Učesnici prvenstva svijeta 1948. godine – Smislov, Keres i Reševski – dobili su pravo nastupa, kao i pobjednici međuzonskog turnira 1948. godine – Bronštajn, Szabo, Boleslavski, Kotov, Liliental, Najdorf, Bondarevski i Flor. Neposredno pred takmičenje ispostavilo se da su vlasti SAD odbile Reševskom izdavanje američke vize za put u Mađarsku, a Bondarevski se razbolio. Tako je turnir počeo sa deset učesnika koji su igrali međusobno po dvije partije.
Čak ni najstroži kritičar ne bi mogao da nađe zamjerke uslovima u kojima se održavao meč-turnir u Budimpešti. Mađarska šahovska organizacija učinila je sve moguće da obezbijedi maksimalnu udobnost za igrače, predviđajući i najmanje njihove želje.
Smješteni smo bili u slikovitom parku ostrva Margit, koje se nalazi u dunavskoj krivini, u samom centru Budimpešte. Tu je bilo sve potrebno za odmor poslije teške šahovske partije: sjenovite aleje za šetnju, skrivene klupe u žbunju za analizu odloženih partija, odličan hotel sa svim pogodnostima i raznovrsni sportski tereni. Ali najveće zadovoljstvo pružali su nam brojni bazeni za kupanje i plivanje, po kojima je poznat glavni grad Mađarske. Na Margit-szigetu postoje bazeni sa toplim sumpornim izvorima, čija temperatura omogućava osjećaj kao u toploj kućnoj kupki. Ima i bazena za brze plivačke staze, zatvorenih bazena iz kojih zimi možete isplivati na hladan vazduh, kao i otvorenih bazena. Ali najviše su nam se dopali bazeni u kojima se svakih deset do petnaest minuta uključuje snažan motor koji stvara pravu morsku „oluju“ sa visokim, ogromnim talasima. Mnogo zadovoljstva smo imali u tim bazenima tokom slobodnog vremena, a oni su učesnicima mnogo pomagali jer su omogućavali da se povrati snaga utrošena tokom takmičenja.
Na meč-turniru se ispoljila izvanredna sportska forma velemajstora Isaaka Boleslavskog. Ovaj talentovani šahista započeo je svoju šahovsku karijeru još u djetinjstvu, provedenom u Dnjepropetrovsku. U dvadesetoj godini Boleslavski je s punim pravom ušao u porodicu sovjetskih majstora. Boleslavskog odlikuju izuzetna teorijska znanja iz oblasti šaha, široka erudicija i velika radna sposobnost. U krugu velemajstora uobičajeno je da se sa svakim nejasnim pitanjem ili svakom provjerom iz oblasti šahovske teorije obraćaju Boleslavskom. I onaj ko pita uvijek je siguran da će dobiti iscrpan odgovor. Skroman, ćutljiv i pomalo povučen, velemajstor uživa veliku ljubav i poštovanje među šahistima.
Posjedujući energičan stil igre, Boleslavski je osvajao mnoga nagradna mjesta na najjačim šahovskim takmičenjima. Ipak, do turnira u Budimpešti rijetko mu je polazilo za rukom da bude prvi u takmičenjima jakog sastava. Po mom mišljenju, razlog za to leži u izvjesnoj mekoći Boleslavskog karaktera, koja ga je sprečavala da u ključnom trenutku mobiliše sve svoje snage za pobjedu. Međutim, u Budimpešti se sve poklopilo s njegovim karakterom: mirna atmosfera tihog parka savršeno je odgovarala njegovim sklonostima, a jak sastav učesnika nije zahtijevao obaveznu igru na pobjedu. Možda je upravo zato Boleslavski tako dobro igrao u meč-turniru, pokazujući vrhunsku sportsku formu i odigravši mnoge partije dubokog stvaralačkog sadržaja.
(Nastaviće se)