
Moskva, 1978.
******************
Sergej Prokofjev je u jednom pismu zapisao:
„Ali postoji jedna mrlja na mom blagostanju: na simultanci sam izgubio od Kapablanke, iako je partija sasvim vodila ka remiju. Toliko je žalosno da čovjeku dođu suze, i sva mi je nada u revanšu prekosutra.“
Drugom prilikom njegovo oduševljenje bilo je bezgranično.
„Juče sam ipak pobijedio Kapablanku na simultanci“, piše on na razglednici s Kapablankinim portretom. „Priznaćete da je to izuzetno značajan događaj.“
A u pismu od 23. maja 1914. godine dodaje:
„Od dana moje pobjede nad Kapablankom nije se dogodilo ništa…“
Psihološka priroda takvih osjećanja još uvijek čeka svoje pravo objašnjenje. Možda je najvažnije upravo ono duševno i emocionalno rasterećenje koje šah pruža svakim dvobojem, svakim susretom. Akademik P. L. Kapica je još u mladosti rekao engleskom majstoru Milner-Beriju:
„Šah dovodi dušu u stanje ravnoteže.“
Na osnovu sopstvenog iskustva rado potvrđujemo ove riječi. Iz istog razloga šahisti toliko vole blic, koji donosi brzo i snažno emocionalno pražnjenje.
U izvjesnoj mjeri može se prihvatiti i zapažanje jednog od prvih istraživača šahovske igre, profesora A. P. Nečajeva, koji je rekao da je glavni izvor zadovoljstva u igri „smjena osjećaja napetosti osjećanjem olakšanja, odnosno razrješenja“.
Psihološki učinci riješenog i neriješenog zadatka vjerovatno su veoma veliki. Teško ih je na bilo koji način izmjeriti, pa možemo samo pretpostaviti da u sistemu motivacije za aktivnu djelatnost i stvaralaštvo imaju izuzetno značajnu ulogu.
Postoje još dvije okolnosti koje zaslužuju da budu razmotrene u ovom kontekstu.
U šahu nas očarava, kako je govorio Emanuel Lasker, njegova čista svrsishodnost. Upravo zbog toga ljudi prepuštaju sebe vlasti šaha, iako, kako je primijetio ovaj mislilac, „to više naslućuju nego što jasno shvataju“.
Čovjeku nije dovoljan sam uspjeh – on želi njegovu neizbježnost. Nije dovoljno riješiti zadatak; on mora biti riješen neumoljivom logikom. Upravo ta utemeljenost, ili, ako hoćete, izvjesna sudbinska neminovnost šaha privlači i opčinjava milione ljudi. U šahu, kako je rekao Stefan Cvajg, ljudi traže „početak i cilj“. Tu se novo sjedinjuje sa starim, neobično povezuje s uobičajenim, nastaju i razrješavaju se zagonetke, a taj proces, neiscrpan poput samog svijeta, odvija se željeznom neumoljivošću. Upravo to stapanje novog sa starim, nepoznatog sa poznatim i neočiglednog sa očiglednim čini srž vrhunskog intelektualnog uživanja.
Na kraju, treba pomenuti i estetsko osjećanje koje izaziva rješavanje šahovskog zadatka.
U šahu ima dovoljno teškoća, pa zato ima i mnogo ljepote. Mjerila ljepote, duboko lična po svojoj prirodi, u šahu se ispoljavaju kao moćna, apstraktna i bezlična sila. Svako u šahu ima sopstvenu estetiku, ali ona je istovremeno zajednička svima i neprikosnovena. Sve ono što nas oduševljava u partiji – kombinacija ili manevar, zamka ili studijski završetak, složena logika plana ili geometrijska harmonija međusobnog djelovanja figura – predstavlja svojevrsne estetske „invarijante“. Upravo te invarijante volimo, njima se divimo i očekujemo da nam ih majstori iznova i iznova otkrivaju, ispunjavajući naše duše srećnim doživljajem ljepote.
Kao igra, šah čovjeku pruža pristupačan oblik odmora, razonode i zabave. U tom smislu, poput antičke komedije, on ispunjava funkciju opuštanja, održava čovjekovu snagu, sposobnosti i težnju ka usavršavanju. Ali zahvaljujući ljepoti koja ga uzdiže do nivoa umjetnosti, šah pruža i nešto više. On rađa stvaralačko raspoloženje i, poput antičke tragedije, nadahnjuje čovjeka i podstiče ga da teži nedostižnom.
„Nama, ljudima, dat je jedan dio vasione da bismo ga upoznavali. Do njegovih dubina ne dolazimo samo jednim putem; istražujemo ga svojim djelima, naukom, poezijom, ljubavlju… Potrebni su nam različiti načini da njima izmjerimo svoj svijet.“
To su divne riječi Karla Čapeka. I zaista je dobro što šah, uprkos svojoj uslovnosti i skučenosti šezdeset četiri polja, čovjeku pruža jedan od načina da izmjeri sopstveni svijet.
Radost stvaralaštva i gorčina zanata
Šahovska umjetnost još uvijek nije zauzela svoje mjesto među ostalim umjetnostima. To je lako osjetiti, ali nije lako objasniti. Umjetnosti – pa tako, naravno, i šahovske – nema bez tumačenja. Za veliku umjetnost potrebno je nadareno tumačenje. Pojmovi kojima se služimo u svakodnevnom mišljenju slabo su prikladni za takvo tumačenje. Zato tumači šahovske umjetnosti svoj rječnik pozajmljuju od drugih umjetnosti – muzike, poezije i slikarstva. Zato se i autori bore protiv iskušenja da preuzmu gotovo nadrealističku muzikološku terminologiju Dmitrija Kabalevskog ili Svetlane Vinogradove.
Emanuel Lasker pisao je o šahu duboko i strastveno. Taj dragocjeni dar danas se, nažalost, rijetko sreće. A u naše vrijeme čovjek se nekako stidi otvorenog plamena uzvišenog stila. Kada bi danas neko napisao:
„Rječnik šahovske figure nije tako siromašan kao što se misli: častoljublje – dok obavlja svoju dužnost; gnjev – kada joj to ometaju; očajanje – zbog nezasluženo gorke sudbine; likovanje – zbog srećnog obrta; podsmijeh – protivniku kojem je zatvorila put; mržnja – prema svakome ko ugrožava kralja; smijeh – kada uspije da izbjegne zamku…“
– unutrašnji urednik koji sjedi u svakome od nas odmah bi burno protestovao.
Ali Lasker je na pijedestal uzdizao stvaraoce šahovske umjetnosti – one koji pobjeđuju rutinu, razaraju šablon, tragaju za nepoznatim, griješe, ali stvaraju. O „igračima bez predrasuda“ ne može se pisati na taj način.
Šah je srećna umjetnost. On ne živi samo u sjećanju savremenika. Sačuvan je u najboljim partijama velikih majstora i ne nestaje iz pamćenja kada oni siđu sa životne ili takmičarske scene. On je uvijek uz nas: ne može se izgubiti i dostupan je svakome, čak i kada je sam majstor izgubljen za umjetnost.
(Nastaviće se)