
Moskva, 1978.
******************
Homo ludens
Pitanja kulturnog, idejno-moralnog vaspitanja, skladnog razvoja ličnosti, njenih duhovnih i fizičkih sposobnosti – najvažnija su u čitavoj oblasti komunističkog vaspitanja radnih ljudi.
Naš socijalistički način života, naš stil života zasniva se na tijesnom povezivanju kulture i slobodnog vremena, na uključivanju širokih masa ljudi u najviše domete kulturnog nasljeđa čovječanstva, kao i na takvoj organizaciji dokolice koja bi u najvećoj mjeri odgovarala ovom plemenitom zadatku.
Kulturni potencijal ličnosti nije samo skup njenih ostvarenih duhovnih i fizičkih sposobnosti, već i njen intelektualni i emocionalni, ideološki i moralni prtljag sa kojim svaki čovjek stupa u život, rad i slobodno vrijeme.
Slobodno vrijeme u socijalističkom društvu sve više dobija funkciju „svestranog razvoja pojedinca“. Ono predstavlja „kako dokolicu, tako i vrijeme za uzvišeniju djelatnost“ (Karl Marks), za neposredno i slobodno stvaranje kulturnih vrijednosti, čiji je potrošač sam stvaralac.
U to da šah pripada vrstama „uzvišene djelatnosti“ nimalo nisu sumnjali organizatori kulturne revolucije tridesetih godina. Sa ovakvim iskrenim zanosom pisao je Nikolaj Vasiljevič Krilenko:
„I kao oruđe kulture, i kao moćno sredstvo vaspitanja najboljih čovjekovih osobina, i kao sredstvo razvoja estetskih, intelektualnih, umjetničkih i voljnih osobina u čovjeku – šah predstavlja tako snažno sredstvo upravo kulturnog vaspitanja i prevaspitavanja ljudi da ga mogu zanemarivati i potcjenjivati samo neznalice ili ograničeni ljudi, nesposobni da shvate ni svu raznovrsnost života, ni, posebno, mnogostranu prirodu ljudskog stvaralaštva.“
U tim već dalekim godinama od nas šah je s pravom ocjenjivan kao oruđe kulturne borbe, kao poluga kulturne revolucije. Danas ćemo se možda osmjehnuti kada saznamo da je šah igralo 60% „proleterskog sastava iz fabrika“ i da je to smatrano najvećim dostignućem.
Istoriji pripada slogan: „Nijedne čitaonice bez crvenih kutaka, i da u svakom crvenom kutku budu šah i dame.“ Šahista-društveni radnik, šahista-organizator, bio je jedna od centralnih figura tadašnjeg fizičko-kulturnog pokreta.
Osjećaj ponosa obuzima čovjeka danas kada uzme u ruke mali sivi list papira sa velikim naslovom „Šahista-šahista Tatare“. U broju od 13. marta 1932. godine objavljeno je o svečanom otvaranju Sveruskog šahovskog takmičenja u Domu saveza, pri čemu je naglašeno da se u tim takmičenjima „ne računa na kvalifikovanog šahistu, već na šahistu-društvenog radnika, šahistu-organizatora – stvaraoca socijalističke izgradnje“.
Dirljiva je napomena redakcije: „Neredovno izlaženje naših novina objašnjava se nedostatkom papira. Redakcija će preduzeti sve mjere koje zavise od nje kako bi se izlazak lista uredio…“
Šah se tih godina, prirodno, „usvajao“ u okviru jedinstvenog fizičko-kulturnog pokreta zemlje. Međutim, rukovodioci šahovskih organizacija tridesetih godina pronicljivo su uočavali tek slabe začetke društvene pojave koju danas predstavlja veliki sport i otvoreno su ih negativno ocjenjivali.
Tako se u rezoluciji VII Sveruskog šahovsko-damaškog kongresa (Moskva, oktobar 1931. godine) konstatuje da „težnja ka povećanju kvalifikacija, odnosno kvalitativnog nivoa igre, nema ništa zajedničko sa bolesnim pojavama poznatim pod nazivom ‘šampionstvo’, jurnjava za poenima i slično, koje predstavljaju izraz usko individualističkog pristupa šahu“.
Danas bi bilo besmisleno u potpunosti dijeliti takav stav, i mi težnju ka osvajanju najviših sportskih zvanja i titula ocjenjujemo kao snažan podsticaj masovnom razvoju sporta, fizičke i duhovne kulture.
Ali postoji drugi dio rezolucije ovog kongresa koji nam se sasvim sigurno dopada:
„Kongres konstatuje da postojeći sistem određivanja rezultata takmičenja putem računanja poena ima niz nedostataka, jer se, s jedne strane, malo uzima u obzir individualno stvaralaštvo, a s druge strane – sistem bodovanja (jedinica – nula – pola poena) suviše je grub za određivanje stvarnih rezultata pojedinačnih partija…
Kongres predlaže da se razmotri pitanje preciznijeg vrednovanja partije putem diferencirane ocjene, ne samo njenog konačnog ishoda (mat, pat i slično), već i njenog unutrašnjeg sadržaja, koji daje predstavu o nivou stvaralaštva pojedinih šahista i igrača dama.“
Pa dobro, ova pitanja su danas još dalje od rješenja, i zbog toga žalimo (mada je jedan od autora već više puta iznosio ideju o diferenciranom vrednovanju i… stekao reputaciju zanesenjaka).
Sociološka nauka je, bez jasnog razloga, praktično zaobišla šah kao faktor kulturnog života, duhovnog razvoja i organizacije slobodnog vremena. Radovi iz tridesetih godina nisu sadržali, niti su mogli sadržati, naučnu analizu i statistički materijal. Ali začuđujuće je što ni danas sociolozi ne primjećuju šah.
Moguće je da postoje teškoće u određivanju položaja šaha u strukturi „kulturnog korišćenja slobodnog vremena“. Ali to ne može biti opravdanje, posebno kada postoje kvalitetna sociološka istraživanja slobodnog vremena, na primjer radovi Borisa Andrejeviča Grušina, Leva Abramoviča Gordona i Eduarda Viktoroviča Klopova.
Zaista, u zanimljivoj knjizi posljednje dvojice autora „Čovjek poslije rada“ (1972) nismo pronašli šah ni u jednoj od tri oblasti u kojima bi se mogao očekivati:
- neprofesionalno stvaranje kulturnih vrijednosti i amaterski rad (zanimanja);
- neprofesionalne igre (domino, loto, karte);
- fizička kultura i sport.
U upitniku priloženom uz knjigu Borisa Andrejeviča Grušina „Slobodno vrijeme“ (1967), šah se našao na 26. mjestu (od 30) elemenata slobodnog vremena, u kategoriji „ostale kolektivne igre (dame, šah, domino)“, između „igranja karata“ i „posjećivanja restorana, pivnica i kafića“.
Ne znamo kako bi šah trebalo razvrstati u strukturi slobodnog vremena, ali smo uvjereni da njegov visok kulturni i stvaralački značaj kao „uzvišene djelatnosti“ mora dobiti svoje mjesto u sociološkim istraživanjima.
(Nastaviće se)