Juriš na šahovske visine
U zemlji lala i vjetrenjača (nastavak)
Jedva smo stigli da se smjestimo i umijemo, pa smo požurili u hotelski hol, gdje su se, kako su nam rekli, već okupili neki od pristiglih učesnika turnira. U prostranom holu, okruženi učesnicima predstojećeg takmičenja, groningenskim ljubiteljima šaha i običnim posmatračima — gostima hotela — neka dva starca igrala su šah. Jedan od njih, niskog rasta, okrugao, s velikim stomakom i velikom glavom, iznenađujuće brzo za svoju građu ustao je sa stolice kada su nas upoznavali i nešto promrmljao, srdito mrseći brkove.
— Velemajstor Milan Vidmar — predstavio ga je majstor Hans Kmoch, glavni sudija turnira, s kojim smo se već upoznali u Hagu.
Vidio sam jugoslovenskog velemajstora Milana Vidmara na mnogim fotografijama u turnirskim zbirkama i, naravno, odmah sam ga prepoznao. Isto tako sam odmah prepoznao i njegovog protivnika. Bio je to francuski velemajstor Savijelij Tartakover. Stežući mi ruku, Tartakover je nakrivio glavu i posmatrao me kroz pince-nez ispitivačkim pogledom svojih pametnih i lukavih očiju.
— A, Kotov! Vi ste Kotov? Vrlo mi je drago, vrlo mi je drago, Kotov! — brzo je govorio Tartakover, ne mijenjajući ni na trenutak izraz ozbiljnog, pa čak i pomalo srditog lica.
Za Tartakovera sam čuo gotovo istog dana kada sam naučio poteze šahovskih figura. Njegovi duhoviti šahovski feljtoni, puni elegantnih, izbrušenih rečenica, njegove originalne primjedbe uz partije, oštri aforizmi — pamte se zauvijek. Čovjek koji voli šah iznova će mnogo puta čitati Tartakoverove knjige i članke.
U njegovim tekstovima, pisanim živim jezikom, uvijek su me zadivljivale svježe misli, originalni zaključci i suptilni obrti. Zauvijek mi je ostala u sjećanju podjela šahista u neobične kategorije, koju je Tartakover napravio u duhu istočnjačke legende:
„Istočnjačka mudrost kaže“, piše Tartakover, „postoje šahisti koji igraju slabo i ne znaju da igraju slabo: to su neznalice — izbjegavaj ih! Postoje šahisti koji igraju slabo i znaju da igraju slabo: to su razumni — pomozi im! Postoje šahisti koji igraju jako i ne znaju da igraju jako: to su skromni — poštuj ih! Postoje šahisti koji igraju jako i znaju da igraju jako: to su šahovski mudraci — slijedi ih!“
Uvijek sam sanjao da upoznam Tartakovera. Znao sam ga po portretima, po opisima očevidaca koji su pratili njegovu živu književno-šahovsku djelatnost tokom međunarodnog turnira u Moskvi 1925. godine. Zamišljao sam ga kao mršavog, crnokosog čovjeka srednjih godina, s pince-nezom, s neizostavnom olovkom i blokom u rukama, kako stalno nešto zapisuje i smišlja.
Godine su promijenile Tartakovera i nimalo nije ličio na onoga kakvim sam ga zamišljao. Preda mnom je stajao čovjek srednje visine, s uglastim, već usporenim pokretima starosti. Od vitkosti koju sam vidio na fotografijama nije ostalo ni traga. Na njegovoj proćelavoj glavi sa strana su stršale sijede vlasi, a ispod očiju su se nadvili nezdravi podočnjaci.
Sjeli smo pored igrača i s uživanjem proveli veče posmatrajući borbu dvojice talentovanih šahista i duhovitih ljudi, koji su neumorno smišljali šalu za šalom. Brzopotezne partije, a još više razgovori Tartakovera s Vidmarom — igrali su svake večeri — donijeli su nam mnogo veselja u sumorne sate provedene u dosadnom provincijskom gradu u Holandiji.
Na kraju je jugoslovenski velemajstor pomjerio figuru — potez je napravljen. Ne gubeći ni sekunde, odmah počinje brzo da broji do pet. Sada je Tartakover „gluv i nijem“. On ćuti i razmišlja o potezu oko tri minuta.
— Kad sam ja razmišljao, on je brojao, pucketao kao svraka — počinje da se žali Vidmar na svog protivnika. — A sada sjedi i razmišlja kao slon. E, sačekaj ti mene! — i već na sljedećem potezu Vidmar se osvećuje protivniku, trošeći još jedan dodatni minut razmišljanja.
— U cirkus ne treba ići! — uzviknuo je jednom Hans Kmoch, do suza se smijući prepirci prijatelja.
Tako prolazi veče. Na kraju se obojica umore — vrijeme je za spavanje. I tada nastupa svečani trenutak za jednog i neprijatan za drugog: treba vratiti nekoliko guldena za izgubljene partije. Suma je mala, ali neprijatno je to što poraz izaziva previše otvorenu radost protivnika.
— Dobro igra! — tankim glasom hvali Tartakover svog prijatelja, predajući mu guldene i razmahujući rukama. — U posljednje vrijeme se primjetno popravio, napredovao je!
Oko njih se svi smiju prijateljima koji su više od četvrt vijeka proveli u zajedničkim šahovskim bitkama.
12.avgusta okupili su se svi učesnici takmičenja. Održano je otvaranje turnira. Prvi put smo vidjeli pokretnog, uvijek pričljivog i gestikulirajućeg Migela Najdorfa, koji je došao iz Argentine.
— Prije ovog turnira osvojio sam sedamnaest prvih nagrada — objavljivao je svima već prvog dana upoznavanja.
Upoznali smo se i sa ozbiljnim, sporim mađarskim velemajstorom Laslom Sabom, kao i sa tihim švedskim šahistima Gestom Štolcom i Erikom Lundinom. Mnogo smo razgovarali i sa starijim francuskim velemajstorom Osipom Bernštajnom, koji je tada imao oko šezdeset pet godina.
— Znate, osjećam da sada igram znatno jače nego ikada ranije — rekao je on, na naše iskreno iznenađenje.
Predstavili su nas i holandskom šahovskom heroju — Maksu Eveu, koji nas je dočekao kao gostoljubiv domaćin.
Tok borbe na groningenskom turniru u početku nije se odlikovao naročitom napetošću. Botvinik je dobijao partiju za partijom protiv svih svojih konkurenata i do četrnaestog kola sigurno išao bez poraza na prvom mjestu. Imao je svega tri remija, što je za turnir sa tako jakim sastavom — briljantan rezultat!
Iza njega je slijedio Eve, koji je uz pomoć domišljatih taktičkih izuma uspio da spasi i dobije nekoliko sumnjivih partija. Ipak, razmak između njega i Botvinika bio je čitav poen, pa Eve nije mogao predstavljati ozbiljnu opasnost za lidera turnira.
Odmah iza ove dvojice šahista išao je mladi sovjetski velemajstor Smislov. Prvi put nastupajući na međunarodnom turniru u inostranstvu, Smislov je ostvario mnogo pobjeda, uključujući i onu protiv Evea. Odlična sportska forma Smislova donijela mu je veliki uspjeh na ovom turniru: zauzeo je treće mjesto, ispred sedamnaest jakih šahista iz raznih zemalja.
Ako je Smislov već pri prvom odlasku u inostranstvo uspio da se prilagodi novim i neobičnim uslovima života i igre, nama sa Boleslavskim u Groningenu dugo nije polazilo za rukom da se prilagodimo i igramo s punim stvaralačkim naporom. Tek na kraju takmičenja uspjeli smo malo da popravimo rezultate i odigramo nekoliko sadržajnih partija.
(Nastaviće se)