

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
EVO KAKO JE ISPALA (nastavak)
Postoji stara priča o tome kako je otac pozvao svoje međusobno zavađene sinove i ponudio im da slome metlu sastavljenu od mnogo pruća. Niko od snažnih sinova to nije mogao da uradi. Tada je otac razvezao metlu, rastavio je na pojedinačno pruće i zamolio ih da sada polome svaki grančicu. Taj zadatak je svaki od sinova lako izvršio.
„Eto, i vi se držite zajedno kao pruće metle, pa vas tada niko nikada neće moći saviti ni slomiti“, rekao je otac.
Ova jednostavna priča, koja dokazuje neodoljivu snagu kolektiva, nehotice mi pada na pamet kada razmišljam o radu našeg konstruktorskog biroa. Upravo zahvaljujući zajedničkoj zanesенosti idejom stvaranja nove konstrukcije, i samo zato što su u stvaralačkom radu učestvovali svi zaposleni u birou, od konstruktora do kopirki, uspjeli smo da izvršimo važan i potreban zadatak za front.
„Uzalud se upuštate u to“, govorili su nam neki skeptici kada smo ih pitali kako da radimo, „mnogi su prije vas pokušavali da sprovedu u djelo zanimljivu ideju kojom se bavite, ali niko do sada nije uspio.“
Ipak, sve teškoće je savladala stvaralačka snaga zajedništva ljudi ujedinjenih zajedničkim patriotskim ciljem. Život je dokazao da u konstruktorskom radu, ništa manje nego u bilo kojem drugom, uspjeh može postići samo složan, čvrsto povezan kolektiv u kojem svako daje sve svoje snage i svo znanje zajedničkom poslu.
Kakve sve teškoće nisu morali da savladavaju u procesu stvaranja nove konstrukcije! Ali sve to je prevazilaženo zajedničkim naporima kolektiva. Treba uzeti u obzir da se to odvijalo u najtežim uslovima gladi, neprospavanih noći, nedovoljnog i nemirnog odmora, koji su prekidani neprijateljskim naletima.
Na kraju su crteži bili gotovi. Sada je došao najodgovorniji trenutak — izrada prvih uzoraka nove mašine. Konstruktor se uvijek uzbuđuje kada njegovi crteži počnu da se pretvaraju u dijelove, u „živu“ mašinu. Šta će ispasti, kako će ona izgledati? Na urednim, jasnim crtežima sve može biti u redu, a kada se po njima izrade dijelovi, vidi se: negdje ne ulazi, negdje ne radi kako treba.
A kod nesrećnih konstruktora često se dešavaju i nezgode. O jednoj takvoj nezgodi mi je više puta pričao moj otac.
— Davno je to bilo, ti si tada još bio mali i puzao ispod stola — počinjao je otac svoju priču, paleći malu, nagorjelu lulu. — Došao sam ja jednom u fabriku, tek se presvukao, stao za radni sto, kad odjednom dotrči do mene naš majstor. „Dođi — kaže — Jegoriču, zove te šef radionice. Brzo, odmah.“
Dolazim. „Dobar dan, vaše blagorođe! Jeste li me zvali?“ — „Jesam, zvao sam te. Sjedni, treba nešto da porazgovaramo.“
A on sav uglađen, obrazi crveni, kosa rijetka, ali uredno počešljana, kao da je nekim stolarskim ljepilom zalizana. Uniforma nova, a preko nje navučen crni mantil.
Sjedi za pisaćim stolom. Na stolu bronzani pribor za mastilo, sve neke fascikle — predmeti. A pored stoji crtaći sto, instrumenti na njemu — znači i inženjer!
Sjeli smo. Gleda me, pruža mi cigaretu. „Evo, dragi moj“, počeo je šef blagim glasom. „Imam jednu molbu za tebe.“ A ja sam već i bez toga naslućivao da mu trebam: previše je nježno razgovarao sa mnom. Obično je bio kao pas prema svima, vikao na sve, hvatao se za svaku sitnicu. A sada mu se oči smiju, glavu čak nakrivio. Prava lisica lukavi…
„Direktor me je veoma zamolio — započeo je šef posao — da napravim kutijicu. Hoće da je pokloni samoj guvernerki. A šta ćeš? Običnom se ne možeš diviti, treba nešto posebno, zanimljivo. Razmišljao sam, razmišljao — i evo šta sam smislio.
Uzeo je list papira, olovku i počeo da crta. U početku nisam shvatio šta želi da prikaže.
„Neka joj svi uglovi budu različiti — objasnio je šef dok je crtao. — Neka nijedan ugao ne bude prav. Onda će i sve strane ići u različitim pravcima, nijedna neće biti paralelna s drugom. Ukratko, ispašće neka vrsta kristala. Nema nikakve simetrije — na prvi pogled grubo, ali originalno. Razumeš? Biće odlično, zar ne?“
Pogledao sam njegovu „umetnost“ i samo se počešao po potiljku. „Da — kažem — odlično! Na papiru je, kažem, dobro nacrtano, na papiru sve može da se prikaže, na papiru sve ispadne glatko. Ali kako to napraviti, tu je problem? Kod obične kutije — sve je jednostavno: izrežeš čepove, spojiš, zalijepiš, pa doteruješ i poliraš. A ovde kako ćeš spojiti te uglove? Slomićeš glavu!“
Vidim, inženjer se snuždio. Gleda me ljutito, nezadovoljan.
„Znači, nećeš moći da napraviš?“
„Ne kažem da ne mogu. Treba pokušati, možda i uspije. Radite“, kažem, „crtež. Probaću da napravim, možda ispadne.“
Odem od njega, a u meni raste bijes što sam pristao da pravim takvu „đavolju“ kutiju, a istovremeno sam i radostan. Razumiješ, sine, baš me je ta neobična stvar pogodila u žicu. Nikad ništa slično nisam radio niti vidio da je neko drugi napravio. A to je baš bilo zanimljivo.
Tako donese šef sutradan crtež — nastavio je otac. — Sve na mjestu, sve iscrtao, sve mjere, sve isprekidane linije — na papiru je lako. Čak je nacrtao i bravicu, šarke za poklopac nije zaboravio. „Ehe! — mislim se. — Tebe bi trebalo natjerati da to sam napraviš, da slomiš te svoje izlakovane nokte.“
A on meni: „Evo ti crtež, Jegoriču. Samo se trudi da radiš po mjerama. Tačno takvu napravi kao na crtežu.“ Pogledao sam ga, pogledao crtež i postalo mi je nekako neprijatno. Možda da odbijem? Razmislio sam i ipak uzeo crtež. „Posla nema“, kažem sebi, „kasno je za premišljanje — kad si se latio posla, ne govori da nisi jak!“
Došao sam kući, ručao, sjeo za radni sto i počeo da razmišljam. Kako prići toj stvarčici, odakle početi? Razmišljao sam, razmišljao — i odlučio da najprije pravim modele od mekog lipovog drveta. Puno materijala sam upropastio: čas se sve iskrivi, čas se čepovi ne uklapaju čvrsto jedan u drugi. Spojiš jedan kosi čep, drugi se ne poklapaju. Spojiš donji deo, poklopac ne zatvara. Baš sam se namučio! Koliko sam noći proveo u razmišljanju. Od muke bi se ponekad i koja čašica više popila.
A on svaki dan zapitkuje: „Kako ide, hoće li uskoro biti gotovo? A možda neće ispasti?“ — „Trudim se“, kažem, „sačekajte. Uskoro ću završiti.“ A meni je u duši sve nemirno: šta ako ništa ne ispadne?
Ali ipak je ispalo! Sve se poklopilo, svi čepovi su se čvrsto uklopili jedan uz drugi, sve mjere i uglovi ispali su tačno po crtežu, poklopac dobro naleže na kućište — sve je na svom mjestu! Napravio sam je, ipak!
Dalje je već išlo lako: izrendao sam daske od crvenog drveta, sve mjere sa modela tačno prenio na pravu kutijicu. Opet se, naravno, sve poklopilo. Spojio sam čepove, zalijepio kutijicu, očistio šmirglom, ispolirao — sija kao ogledalo! Zamotao sam je u krpu i nosim. Majka kaže: „E, ovo će te šef sigurno lepo nagraditi! Ne zaboravi da djeci poneseš nešto slatko.“ A zar sam ja radio zbog nagrade? Meni je, glavno, bilo drago što sam napravio tako lukavu stvar, što sam rešio tako težak zadatak.
Dolazim kod šefa. Kucam, ulazim. „Evo“, kažem. On se odmah obradovao, skočio prema paketu, pomaže da se otvori. Kutijica stoji na pisaćem stolu, sija na suncu!
Ali vidim — šef se baš i ne raduje. Mršti se, krivi usne. Gleda, gleda, pa kaže: „Uu! Kakva je ispala…“ U početku nisam ništa razumeo. A on opet: „Na crtežu je bila lijepa, a ispala je takva da mi se ne sviđa.“ Tako me zatekao da sam ostao bez reči. A on opet svoje: „Ne sviđa mi se.“
Nisam izdržao. „Šta ti je“, kažem, „gledao si dok si crtao. Ti si to crtao, sam si stavljao mjere, a sada: kakva je ispala! Ja dvije nedelje nisam spavao noću, mučio se, trudio se da napravim tačno po crtežu. Ti si kondukter, a ne konstruktor!“
Pljunuo sam i otišao. On za mnom dobacuje: „Platiću ti.“ A zar se radi o novcu! Bilo mi je krivo što je moj trud propao zbog njegove kokošje pameti.
Gdje je on bacio kutijicu, ne znam. Samo čitavu godinu šef nije govorio sa mnom, a ubrzo me „nagradio“… novom kaznom.
„Da i mi ne završimo kao ovaj nesretni konstruktor“, šalili su se moji kolege koji su znali za tu priču. „Napravimo dijelove, sklopimo cijelu mašinu, a onda ćemo pogledati i reći: ‘Uu! Kakva je ispala!’“
U tim šalama se krila skrivena bojazan od mogućeg neuspjeha, napetost očekivanja.
(Nastaviće se)