V. I. LINDER, I. M. LINDER: ŠAHOVSKA ENCIKLOPEDIJA (43. nastavak)

V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004

GHEORGHIU (Georgiu) Florin (r. 1944), svjetski prvak među juniorima 1963. godine, prvi rumunski međunarodni velemajstor.

Sa pet godina Florin je naučio da igra šah, sa deset je ispunio normu prve kategorije, sa šesnaest postao prvak države, a sa devetnaest – svjetski prvak među juniorima. Mnogo mu je značilo proučavanje partija velikih šahista. Kasnije je priznao: „Najveći uticaj na mene imalo je stvaralaštvo Aljehina, Keresa, Talja i Fišera.“

Po završetku Filološkog fakulteta Univerziteta u Bukureštu, Florin je neko vrijeme predavao engleski i rumunski jezik i književnost, a zatim je odlučio da postane profesionalni šahista. Sa 21 godinom Georgiu je postao međunarodni velemajstor i kasnije ostvario niz velikih uspjeha, osvojivši turnire u Bukureštu (1967), Manili (1969), Filadelfiji (1979. i 1980), Zapadnom Berlinu (1984) i druge. Od 1980. godine bio je urednik časopisa „Revista Română de Șah“.

Šahista univerzalnog stila, Georgiu voli i zna da napada, ali češće vodi partije u pozicionom duhu, uz veliko umijeće u završnicama. Primjer za to je sljedeći fragment iz partije igrane na međuzonskom turniru.

Georgiu – Mednis
Riga, 1979

32.Kf2 Rc8 33.Bd3 Nd7 34.Bd6 Nf6 35.c4 Rd8 36.Be7 Rd7 37.Bxf6 gxf6 38.Ke3 Kf8 39.g4 Ke7 40.Rg2 Kf8 41.f4 Rd8 42.Rg3 Bd7 43.Kd4 f5 44.Kc5 fxg4 45.Kb6 Be8 46.Kxb7 h5 47.Kxa6 Rd4 48.Kb6 h4 49.Rxg4 Rxd3 50.f5 Rb3 51.c5 Bd7 52.a6 Bxf5 53.Rxh4 Kg7 54.a7 Ra3 55.Kb7 Bc8+ 56.Kb8 1–0

NJEMAČKA (ГЕРМАНИЯ)
Šah se u zemlji pojavio najkasnije u 10. vijeku. Igra se prvi put pominje u pjesmi „Rudlib“ (oko 1050. godine). Apstraktne šahovske figure ranog Srednjeg vijeka (10-13. vijek) arapskog tipa pronađene su u Njemačkoj 70-ih godina 19. vijeka prilikom iskopavanja u zamku u Adelshofenu (danas se čuvaju u muzeju u Nirnbergu), a 1965. godine u ruševinama „Starog zamka“ u Burg Balsdenštajnu (Baden-Virtemberg) i drugdje. Prve informacije o učenju šaha među seljacima iz sela Štröbek potiču iz Srednjeg vijeka.

„Ludus scacorum“ (na latinskom jeziku) je najstarija šahovska pjesma u Njemačkoj, datirana 1230. godine. Ona opisuje šahovsku poziciju u miniaturi, koja prikazuje dijagram i igrače sa obe strane. Zajedno sa drugim ilustracijama igre u kocke i trik-traku, pjesma je postala dio poznate rukopisne zbirke „Carmina Burana“, koja se čuva u Bavarskoj državnoj biblioteci u Minhenu.

Motivi šaha pojavljuju se i u mnogim drugim srednjovjekovnim spomenicima kulture, kao što su „Tristan i Izolda“, pjesme minnesingera, njemačke varijante traktata Cessolisa. Igra šaha je postajala sve popularnija među vitezovima, plemstvom, a kasnije i u urbanom okruženju.

Do druge polovine 15. vijeka postoje podaci o turnirima i mečevima u Hajdelbergu, Nirnbergu i drugim gradovima. Prvi šahovski udžbenik pod nazivom „Šah, ili kraljevska igra“ štampan je u Lajpcigu 1616. godine. Napisao ga je pod pseudonimom Gustavus Selenus, vojvoda Braunschweig-Lüneburga (1574-1666). U prvom dijelu, vojvoda je, ističući posebnost i korisnost šahovske igre, napisao: „Ova umjetnost pokorava samo razum, a ne sreću, šahovska igra je ozbiljna i časna borba, slika puna dubokih misli i radosti.“

O rastu popularnosti šaha govori i sve šire prisustvo igre u književnosti 18. i početkom 19. vijeka. Misli i scene šahovskih partija pojavljuju se u djelima Lessinga, Goethea, Schillera, Klingera. Pisac Wilhelm Heinze bio je jedan od prvih koji je u svoje narative uveo šahovske pozicije i kompozicije. U njegovom romanu „Anastasija i šahovska igra“ (1803) nalazi se, između ostalog, primjer koji je autor sam komponovao, pod nazivom „mat Anastasije“:

Bijeli: Kc1, Qb1, Rd1, Nf5
Crni: Kg8, Rf8, f7, g7, h7
Mat u 3 poteza: 1. Ne7+ Kh8 2. Qxh7+ Kxh7 3. Rh1#.

U drugoj polovini 19. vijeka Njemačka postaje jedan od glavnih centara evropske šahovske kulture. Aktivnosti velike grupe izuzetnih majstora u Berlinu, predvođene Ludwigom Bledowom, osnivanje Berlinskog šahovskog kluba, izdavanje časopisa „Schachzeitung“ (od 1846), izlazak teoretskog vodiča „Handbuch“ P.-R. Bilgera 1843. godine – svi ovi događaji imali su veliki uticaj na razvoj šaha u zemlji i na kontinentu.

Rukopis „Carmina Burana“, 1230. godina
Minhen. Bavarska biblioteka

U Njemačkoj su se pojavili brojni izuzetni šahisti, među kojima su Adolf Andersen, koji je pobijedio na prvim međunarodnim turnirima u Londonu (1851. i 1862.), L. Paulsen, poznat po igri slijepih partija, Gustav Neumann, koji je sa uspjehom igrao u pariškom „Café de la Régence“, Johann Zukertort, budući učesnik prvog meča za svjetsko prvenstvo, jedan od urednika „Schachzeitung“ i plodan šahovski pisac Max Lange, i mnogi drugi. Njihova aktivnost dala je veliki rezultat.

U drugoj polovini 19. vijeka, na osnovu regionalnih saveza Sjeverne, Zapadne, Južne i Srednje Njemačke, osniva se jedinstveni Njemački šahovski savez (1877), koji je počeo da organizuje redovne kongrese i turnire („Glavni“ i „sporedni“), privlačeći šahiste iz mnogih zemalja. Neki su dolazili upravo da bi na tim turnirima stekli titulu majstora. Veliki međunarodni turniri održavali su se u Baden-Badenu (1870), Berlinu (1881), Nirnbergu (1883), Hamburgu (1885), Breslau (1889), Drezdenu (1892). Na tim i drugim turnirima istakli su se Ziegbert Tarrasch, Richard Teichmann, Jacques Mieses, Kurt Walbrodt. Godine 1894. Emanuel Lasker postaje svjetski šampion i ostaje na šahovskoj tronu 27 godina.

Period između dva svjetska rata (1919-1939) bio je, možda, najnepovoljniji za razvoj šaha: ekonomska kriza, dolazak nacista na vlast doveli su do toga da se veliki međunarodni turniri u Njemačkoj gotovo nisu održavali. Događaji su bili rijetki, a održali su se samo mečevi za svjetski šampionat Aljehin – Bogoljubov 1929. i 1934. godine i treća Svjetska olimpijada u Hamburgu (1930), gdje je njemačka ekipa zauzela 3. mjesto. Na 5., 6. i 7. olimpijadama (1933, 1935, 1937) njemačka ekipa nije učestvovala, a na 8. olimpijadi, zauzimanjem 1. mjesta i saznanjem o početku Drugog svjetskog rata, njemačka ekipa pod vođstvom velemajstora Ericha Eliskasesa ostala je u Argentini.

Takođe, treba napomenuti najjaču šahistkinju Njemačke 30-ih godina, Sonju Graf-Stevenson (1912-1965), koja je dva puta igrala meč za svjetski šampionat sa Verom Menčik (1934. i 1937. godine) i pobijedila na međunarodnom ženskom turniru u Zemmeringu (1936).

Na početku Drugog svjetskog rata na šahovskom horizontu zasjala je zvijezda hamburškog studenta Klausa Junga (1924-1945), koji je uspješno konkurisao na nekoliko turnira sa svjetskim šampionom Aleksandrom Aljehinom i smatrao se najtalentovanijim mladim šahistom Njemačke nakon E. Laskera, ali je, nažalost, poginuo u posljednjim danima rata.

Poslije rata, podjela Njemačke i formiranje dvije države imalo je uticaja i na razvoj šahovske kulture.

U Saveznoj Njemačkoj, sa osnivanjem Šahovskog saveza 1950. godine, počelo je mnogo toga da se radi na popularizaciji šaha među mladima i učenicima. Redovno se organizuju ekipna prvenstva sa učešćem poznatih stranih šahista, održavaju se brojni nacionalni turniri i šampionati, kao i tradicionalni međunarodni turniri u nekoliko gradova Zapadne Njemačke – Minhenu, Dortmundu, Baden-Badenu i drugim. Izlazi 10 (!) šahovskih časopisa – među kojima su „Rokade-Europa“, „Šah-Eho“, „Šahmagazin-64“ i drugi. Do kraja 80-ih godina, po broju svojih članova, Savez je postao najveća šahovska organizacija u Zapadnoj Evropi.

Među najjačim šahistima su bili kandidat za svjetski šampionat Robert Hübner, velemajstori Wolfgang Unzicker, Lothar Schmid, Helmut Pfleger, Klaus Darga, Hanne Hecht, Eric Lobron, Stefan Kindermann, Matthias Wahls i drugi. U Saveznoj Njemačkoj održane su dvije Svjetske olimpijade – u Minhenu (1958) i Zigenu (1970), timska prvenstva Evrope u Oberhausen-u (1961) i Hamburgu (1965), kao i Svjetsko prvenstvo za juniore u Dortmundu (1980).

Njemačka Demokratska Republika (DDR) takođe je postigla uspjehe u razvoju šahovske kulture. Šahovski savez zemlje okupljao je krajem 80-ih godina oko 50.000 članova. I ovdje su se održavali tradicionalni međunarodni turniri – u Lajpcigu, Drezdenu, Haleu, Cvingovicu, Berlinu, a održana je i Svjetska olimpijada u Lajpcigu (1960). Održavane su međunarodne naučne konferencije o širokom krugu problema šahovske kulture u Haleu (1977) i dva puta u Drezdenu (1988. i 1989. godine). Razvoju šaha doprinio je i aktivni rad berlinskog izdavača „IIIportverlag” i časopisa „Šah”.

Do kraja 80-ih godina u DDR-u je bilo osam međunarodnih velemajstora: Wolfgang Ulman, Rainer Knaak, Burkhard Malih, Wolfgang Pitsch, Lothar Vogt, Uwe Bönsch, Lutz Espig, Rai Tishbirek, kao i međunarodna velemajstor među ženama – Edith Keller-German.

Nakon ujedinjenja zemlje (1990), Njemačka je postepeno integrisala napore i u oblasti šaha. Predsjednikom novoosnovanog jedinog šahovskog saveza, u septembru 1990. godine, izabran je Egon Ditt iz Bremena, a potpredsjednik – dr. Mihael Šmit iz Drezdena. Zemlja je počela da nastupa kao jedinstveni tim na Svjetskim olimpijadama, provodila jedinstveni kalendar nacionalnih i međunarodnih takmičenja. Jedno od najprestižnijih takmičenja u zemlji, sa učešćem najboljih šahista svijeta, postali su timski šampioni Bundeslige. Najbolji velemajstori planete dolaze na tradicionalne festivale u Dortmundu i takmičenja u „brzim šahovskim partijama“ u Frankfurtu.

(Naastaviće se)