A.Kotov: Zapisi šahiste (24.nastavak)  

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

VELEMAJSTOR SOVJETSKOG SAVEZA (nastavak)

Nastavivši igru, prvog dana sam bez ikakvog otpora izgubio od majstora Vitalija Čehova, a sljedećeg sam remizirao sa majstorom Vasilijem Panovim. Zatim je na red došao susret sa Mihailom Judovičem, i o toj partiji želim detaljnije da govorim.

Majstoru Judoviču posvetio sam mnogo vremena tokom kućne pripreme prije turnira. Dobro sam poznavao jednu njegovu karakterističnu osobinu — veliko poznavanje šahovske teorije, a prije svega teorije otvaranja. Upravo tu njegovu prednost, koliko god to zvučalo čudno, odlučio sam da iskoristim protiv njega.

„Ako Judovič dobro poznaje teoriju“, razmišljao sam, „onda neće imati ništa protiv da uđe u bilo koju poznatu teorijsku varijantu. Upravo tu ću ga uhvatiti. Ako proučim neku teorijsku varijantu i pronađem u njoj novo, neočekivan nastavsk, moći ću time da zbunim protivnika i natjeram ga da za tablom razmišlja o problemu čije rješenje je meni već dobro poznato. Uloge će se zamijeniti: Judovič je želio da igra poznatu poziciju koju njegov protivnik ne zna, a na kraju će se ispostaviti da je njemu nepoznata varijanta koju sam ja temeljno analizirao.“

Lako je bilo tako razmišljati, ali gdje pronaći takvu dobitnu varijantu? Nije nimalo jednostavno otkriti nešto novo u poznatim pozicijama koje su majstori širom svijeta već detaljno analizirali. U pomoć je pritekao sretan slučaj.

Jednom sam u Moskovskom šahovskom klubu sreo talentovanog prvokategornika Vladimira Simagina, koji je kasnije postao međunarodni majstor. Pokazao mi je novi nastavak u izuzetno složenoj varijanti daminog gambita, poznatoj u teoriji kao „bečka“. Simaginov nastavak bio je toliko neočekivan i djelovao je toliko neobično da su šahisti koji su tome prisustvovali reagovali sa očiglednim nepovjerenjem.

Dobro sam poznavao gorkovskog majstora Pjotr Dubinin. Zajedno smo započinjali šahovsku karijeru i zajedno se uspinjali stepenicama kvalifikacione ljestvice. Gdje god bi se pojavio ovaj talentovani šahista, svuda je izazivao uzvike iznenađenja. Sa visinom većom od sto devedeset centimetara i težinom od sto šesnaest kilograma, Dubinin je uživao posebne simpatije trenera dizanja tegova.

– Kuda ste vi došli? – govorili su mu kada smo zajedno stigli u lenjingradski klub majstora sporta. – Vama je mjesto na prvenstvu u rvanju, a ne na šahovskom turniru.

U šahovskim biltenima tog vremena mnogo prijateljskih karikatura i stihova bilo je posvećeno Dubininu. Jedan od njih mi je posebno ostao u sjećanju:

Širok, snažan i visok,
novi šahovski junak,
Dubinin sve zadivljuje
i stasom i igrom jak.

Čovjek izuzetno blage naravi, Dubinin je obično hodao po sali gdje se održavao turnir oprezno, kao da se plaši da slučajno ne zgazi nekoga od šahista, naročito one nižeg rasta, poput mene ili Sergeja Belaveneca.

Primijetio sam kod Dubinina jednu zanimljivu osobinu, koja na prvi pogled djeluje paradoksalno: uprkos svojoj ogromnoj fizičkoj snazi, gorkovski majstor se znatno ranije od ostalih učesnika iscrpljivao pred kraj turnira i posljednje partije igrao već umoran, ne punom snagom. I odlučio sam da iskoristim upravo tu njegovu iscrpljenost. Sport je sport! Uvijek su nas učili da i najbolji prijatelji na turnirima moraju žestoko težiti pobjedi. Zaslužni majstor sporta Petar Arsentjevič Romanovski jednom je pričao kako mu je rođeni brat u posljednjem kolu dobio partiju, čime ga je lišio prvog i prilično značajnog mjesta. Pri tom taj borbeno raspoloženi brat tom pobjedom nije nimalo popravio svoj plasman, jer je ionako čvrsto držao posljednje mjesto na tabeli.

Pri doigravanju završnice sa Pjotr Dubininom dugo sam manevrisao, ne preduzimajući odlučne poteze. Tek kada se moj protivnik znatno umorio, izveo sam za njega neočekivan važan prodor. Odbrana nije bila dovoljno precizna i uspio sam da ostvarim pobjedu. Pred posljednje kolo sustigao sam Mihaila Botvinika!

A u posljednjem kolu igrali smo međusobno. Jasno je da je takva partija izazvala ogromno interesovanje publike. Pratile su je hiljade ljubitelja šaha. Šta se dešavalo oko te partije u Lenjingradu, najbolje opisuje sam Botvinik. Evo šta on piše:

„Dakle, Kotov me sustigao pred posljednje kolo! A u posljednjem kolu, prema žrijebu obavljenom prije turnira, Kotov treba da igra protiv mene bijelim figurama. Dva lidera sa istim brojem poena sastaju se u posljednjem kolu – veoma rijetka situacija. Sportska napetost dostigla je vrhunac: Lenjingrađani, koji su dotad prilično hladno posjećivali turnir, odjednom su pohrlili u dvorane koje su mogle primiti samo četiri stotine ljudi. Karte su bile rasprodate dan unaprijed. Pred početak igre, šahisti bez ulaznica počeli su da se okupljaju ispred sale.

Organizatori prvenstva pronašli su vrlo domišljato rješenje: postavili su demonstracionu tablu partije vodećih igrača na obali rijeke Mojke, nasuprot zgrade u kojoj se održavao turnir. Jedna obala se brzo ispunila gledaocima, a zatim se počela puniti i suprotna strana. Saobraćaj je bio obustavljen. Veče je bilo izuzetno lijepo, i šahisti su na otvorenom, nekoliko sati, s napetom pažnjom pratili odlučujuću partiju.“

Ja, međutim, ništa od toga nisam vidio i saznao sam tek kasnije iz priča drugih. Moj susret sa Mihailom Botvinikom bio je toliko napet da za svih pet sati igre nijednom nisam ustao sa mjesta.

„Kako igrati posljednju, odlučujuću partiju, koje otvaranje izabrati?“ — ta pitanja su se, prirodno, javljala preda mnom dok sam se pripremao za susret sa Mihailom Botvinikom. Neki moji prijatelji savjetovali su mi da izbjegnem oštre nastavke i da izaberem miran početak partije, poput Novoin­dijske odbrane.

„Šta on može da uradi u tom otvaranju, igrajući crnima?“ — govorili su oni. „Samo remi, a tebi ništa više i ne treba. Podijelićeš prvo mjesto, biće to ogroman uspjeh.“

Dugo sam razmišljao o tim prijedlozima i ipak sam odlučio da ih odbijem. Nije da sam se nadao da ću obavezno pobijediti Botvinika. Ne, remi mi je sasvim odgovarao. Ono što me je zbunjivalo bilo je nešto drugo: pripremajući se za turnir, zamislio sam varijante koje sam namjeravao da primijenim protiv Botvinika, i sada odstupiti od njih, preći na mirne nastavke — značilo bi iznevjeriti sopstveni plan.

„Pa dobro“, odlučio sam na kraju, „ako izgubim — izgubio sam! U svakom slučaju, odigraćemo zanimljivu partiju.“ I odlučio sam da igram što oštrije.

Međutim, susret sa Mihail Botvinik za mene se razvio krajnje nepovoljno. Moj protivnik je izbjegao nastavke za koje sam se pripremao i izabrao malo poznatu varijantu Nimcovičeve odbrane. Kako je Botvinik kasnije rekao, pozicija koja je nastala nakon sedamnaestog poteza bila mu je već poznata i detaljno analizirana uoči turnira. Ispalo je da nisam samo propustio da natjeram protivnika na moje planirane varijante, nego sam ušao u Botvinikovu pripremu. Bijeli je odmah dospio u beznadežnu poziciju, nisam ni uspio da odigram kako treba. Istina, u lošoj poziciji sam još pokušavao da pružim otpor, ali sam u odlučujućem trenutku napravio grešku, i protivnik je završio borbu efektnom kombinacijom.

Zaustavio sam sat i čestitao Botviniku na novoj pobjedi — na osvajanju titule prvaka zemlje. On je meni čestitao veliki uspjeh na prvenstvu — drugo mjesto.

Moskva je toplo dočekala naš povratak iz Lenjingrada. Nekoliko dana kasnije u novinama je objavljena odluka Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu i sport o tome da mi se, zbog kombinacije sportskih i stvaralačkih uspjeha, dodjeljuje titula velemajstor.

Dakle, osvojena je najviša šahovska titula. Skok o kojem sam dugo sanjao bio je ostvaren. Godinu dana ranije bio sam šahista prve kategorije, sada — velemajstor!

(Nastaviće se)