

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
VELEMAJSTOR SOVJETSKOG SAVEZA
Kada čovjek izađe sa Moskovske željezničke stanice u Lenjingradu, on, skrenuvši sa željezničkog trga ulijevo, odmah dolazi na čuveni Nevski prospekt, opjevan u djelima ruskih pjesnika i pisaca. Diveći se veličanstvenoj arhitekturi sabora, pozorišta i dvoraca, putnik će se sigurno zaustaviti na nekoliko minuta na Aničkovom mostu sa njegova četiri konja, stići do kraja prospekta i tamo, skrenuvši nadesno, kroz ogromnu kapiju izaći na široki, prostrani Dvorski trg.
Dugo će se zadržati na tom trgu, diveći se veličanstvu građevina koje su stvorile neumorne ruke ruskog naroda. Pažnju posjetioca privući će i stub Pobjede koji se uzdiže uvis, kao i polukružna zgrada bivšeg Generalštaba, ali najviše će ga očarati ljepota Admiraliteta sa visokim pozlaćenim šiljkom, kao i skup zgrada koje se nalaze upravo nasuprot kapije kroz koju je ušao na trg — zgrada nekadašnjeg Zimskog dvorca, danas Državni Ermitaž.
Krenuvši udesno preko Dvorskog trga, pored ogromnih kamenih divova koji drže krov Ermitaža, naš putnik vjerovatno neće obratiti pažnju na kuću koja izgleda mala i skromna nakon zdanja koja je upravo vidio. Međutim, za mene je ta zgrada značajna — sada više ne mogu ravnodušno prolaziti pored doma lenjingradskih majstora sporta. Upravo tu je 1939. godine odigrano jedanaesto prvenstvo države u šahu, i upravo u toj zgradi postigao sam uspjeh zahvaljujući kojem mi je dodijeljena najviša šahovska titula — titula velemajstora Sovjetskog Saveza.
Osamnaest najjačih okupilo se u borbi za titulu šampiona države. Pažnja gledalaca bila je, naravno, usmjerena na najboljeg sovjetskog šahistu, pobjednika mnogih svesaveznih i međunarodnih takmičenja, velemajstora Mihaila Botvinika. Svima su još bile svježe u sjećanju njegove nedavne pobjede na međunarodnim turnirima u Moskvi 1935. godine i u Notingemu 1936. godine. U njegovu pobjedu na ovom prvenstvu malo ko je sumnjao, i samo su se rijetki Lenjingrađani nadali da će titulu šampiona države zadržati pobjednik dva prethodna prvenstva SSSR-a, velemajstor Grigorij Levenfiš. Šanse ostalih učesnika ocjenjivane su kao prilično male; smatralo se samo da će majstori Vjačeslav Ragozin, Sergej Belavenec i Vladimir Makogonov voditi upornu borbu za nagradna mjesta na turniru.
Prije početka jedanaestog prvenstva države nisam gajio nikakve nade u visok sportski rezultat, a kamoli u borbu za prvo mjesto. Naravno, loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general — znao sam tu izreku. Ipak, razumno razmislivši, zaključio sam da su moje šanse na turniru male, prije svega zato što sam još malo igrao na ozbiljnim turnirima sa majstorima i što prvi put učestvujem na prvenstvu države.
Svoju glavnu zadaću vidio sam u tome da usavršim stil svoje igre, da naučim sprovoditi duboke zamisli, suptilne pozicione manevre i sigurno igrati složene kombinacione pozicije. Odigrati što više lijepih partija — tome sam težio ulazeći u turnir. Neka me čitalac ne shvati pogrešno: nisam odustajao od borbe za pobjedu, naprotiv — svim snagama sam joj težio, ali sam u prvi plan stavljao kvalitet partija, stvaralačku, a ne isključivo takmičarsku stranu nadmetanja.
U ovom slučaju slijedio sam izvanredne riječi Aleksandra Aljehina, koji je ovako definisao uslove koji obezbjeđuju šahisti uspjeh na takmičenjima: „Smatram neophodnim za uspjeh tri sljedeća faktora: prvo, razumijevanje sopstvene snage i slabosti; drugo, tačno shvatanje snage i slabosti protivnika; i treće, viši cilj od trenutnog zadovoljstva. Taj cilj vidim u naučnim i umjetničkim dostignućima koja šahovsku igru stavljaju u red drugih umjetnosti.“
Od trenutka kada sam pročitao te riječi ruskog svjetskog prvaka, treći cilj koji je naveo Aljehin uvijek me je vodio u šahu. Ne bod po svaku cijenu, ne samo težnja ka pobjedi, već stvaralačke, sadržajne partije — to je bio moj cilj na turnirima.
Naravno, nisam zaboravljao ni prva dva uslova koja je Aljehin istakao. Svoju snagu i slabosti poznavao sam prilično dobro: dovoljno sam „revidirao“ sam sebe i svoje šahovsko umijeće.
Dobro sam poznavao i svoje protivnike: tokom godine koja je prošla od polufinala imao sam vremena da detaljno proučim desetine njihovih partija i otkrijem jake i slabe strane svakog budućeg protivnika. Pri tome sam obraćao veliku pažnju ne samo na tehničku stranu njihove igre — svim silama sam nastojao da odredim njihov karakter, da shvatim koje pozicije vole, a koje ne umiju da igraju, da procijenim njihovu psihološku stabilnost i snagu volje. I tu sam se opet oslanjao na Aljehinove riječi, koji je pisao: „Za šahovsku borbu prije svega je potrebno poznavanje ljudske prirode, razumijevanje psihologije protivnika. Ranije se borilo samo sa figurama, a mi se borimo (ili bar pokušavamo da se borimo) sa protivnikom — sa njegovom voljom, nervima, njegovim individualnim osobinama i — ne na posljednjem mjestu — sa njegovom sujetom.“
Start jedanaestog prvenstva SSSR-a bio je za mene veoma uspješan. U prvom kolu pobijedio sam majstora Ilju Kana, u drugoj partiji protiv Lenjingrađanina Georgija Lisicina snažan napad na protivničkog kralja takođe mi je donio uspjeh. Konačno, trećeg dana u složenoj pozicionoj borbi uspio sam da nadigram mladog moskovskog majstora, svog „starog“ protivnika Aleksandra Čistjakova. Istina, još nisu sve te partije bile završene, ali je analiza pokazala neizbježnost poraza mojih protivnika — u nastavku igre lako će se realizovati prednost, što mi donosi tri poena iz tri partije.
Tri od tri! O takvom startu nisam mogao ni sanjati. Pun samopouzdanja, liježem ranije da spavam pred četvrto kolo. Treba čuvati snagu. Međutim, već ujutro sve se preokrenulo! Probudio sam se sa strašnom glavoboljom i osjećajem gušenja. Temperatura preko četrdeset, povremeno bunilo. Ljekar je konstatovao težak oblik angine. Naredna tri dana donijela su izvjesno olakšanje, ali ne i potpuno ozdravljenje.
Po pravilima turnira, učesnik zbog bolesti može propustiti samo tri kola. Nakon toga, ako nije u stanju da igra, isključuje se sa turnira. Ponuđen mi je izbor, ali odluku nije bilo lako donijeti: s jedne strane brinuo sam za svoje zdravlje, a s druge, odustajanje od turnira značilo bi krah svega čemu sam težio i za šta sam se pripremao tokom cijele prethodne godine. Uz to, takav start — tri poena iz tri!
Poslije dugog razmišljanja odlučio sam da nastavim turnir. Istina, ta odluka me kasnije skupo koštala: odmah poslije turnira gotovo dva mjeseca sam ležao u krevetu zbog teškog oblika komplikacija na zglobovima.
(Nastaviće se)