A.Kotov: Zapisi šahiste (16.nastavak)  

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

U DUBINAMA ŠAHOVSKE TEORIJE (nastavak)

Ja se i nisam namjeravao uznemiravati. Problem mehanizacije šahovske igre bio mi je odavno poznat. Postoje čak i priče u kojima junaci postaju nepobjedivi nakon što izume aparat koji zna da pronađe najbolji potez u svakoj šahovskoj poziciji.

„Ni jedna, pa ni najpametnija mašina ne može biti pametnija od čovjeka“, odgovarao sam. „Mašina može tačno i brzo da izvršava program proračuna i radnji koji joj zadamo. Naravno, ona će odlično ‘igrati’ otvaranje partije, ako u nju unesemo svu mudrost teorijskih istraživanja najboljih šahovskih teoretičara. ‘Pamtiće’ otvaranja bolje od bilo kog velemajstora – to je jasno. Mašina može precizno da igra mnoge završnice ako joj damo program koji sadrži uputstva kako se one igraju. Ali u najtežem dijelu partije – sredini igre – stvar stoji lošije. Tu će mašini biti mnogo teže da igra.“

„Ništa od toga“, protivio se moj sagovornik. „I u sredini igre ona će jednako lako računati sve moguće varijante. Shvatite, mogućnosti računanja za mašinu su neograničene. Danas postoje računarske mašine koje izvode potpuno nevjerovatne, fantastične operacije i proračune.“

„Da, u pravu ste“, složio sam se. „Mašina može da vrši i najsloženije proračune. Ali stvar je u tome da u šahovskoj partiji majstor vodi igru na osnovu računanja varijanti samo u malom broju pozicija. One se i zovu – ‘pozicije koje se mogu izračunati’. U ogromnoj većini pozicija, majstor nalazi potez na osnovu razmišljanja. Pri tome glavnu ulogu igraju njegov karakter, ukusi i raspoloženje u trenutku igre. Upravo ta borba volje, karaktera i temperamenta dvojice šahista-stvaralaca dovodi do toga da nastaju umjetnička djela puna ljepote i skrivenih kombinacija. Mašina može da izvršava najjednostavnija pravila pozicione igre, na primjer: uzmi nezaštićenu figuru, zauzmi otvorene linije i slično; ona će sve to mehanički raditi i igrati kao početnici. Ali nikada neće moći da stvori umjetničko šahovsko djelo. Evo, na primjer, mašina-prevodilac može da prevodi sa stranih jezika, ali nikada neće moći da da pravi, umjetnički vrijedan prevod. Slično je i u šahu…“

Međutim, pričajući o šahovskim mašinama, udaljio sam se od glavne teme. Kako je, dakle, čovječanstvo uspjelo da se snađe u beskrajnom mnoštvu šahovskih pozicija, kako je pronašlo ispravne puteve? Stvorilo je šahovsku teoriju. A šta je to zapravo ta teorija?

Hajde, čitaoče, da redom razmotrimo kako je nastajala šahovska teorija i od kojih se dijelova sastoji.

Od dvije hiljade godina postojanja šaha, hiljadu osamsto do hiljadu devetsto godina bile su godine njegovog djetinjstva. Tek u posljednja dva vijeka čovječanstvo počinje da postavlja teorijske osnove šaha. Dotad se šah smatrao samo igrom, zabavom. Sa opštim razvojem kulture raslo je i značenje šaha. U njemu se više nije gledala samo igra, nego nešto što zaslužuje ozbiljnije proučavanje. Tada počinje da se razvija šahovska teorija.

Prije svega počeli su da traže najbolje metode za početak šahovske borbe. Načini otvaranja igre koje su koristili najjači šahisti provjeravani su u drugim partijama, usavršavani i proučavani. Gomilalo se iskustvo najboljih metoda mobilizacije figura iz početne pozicije. Sve to je čuvano, sakupljano, sistematizovano i objavljivano u knjigama.

Mnogi šahisti su predlagali sopstvene načine razvoja otvaranja šahovskih partija. Kada bi neki način opravdao očekivanja, dobijao je ime autora ili je nazivan po zemlji u kojoj je prvi put primijenjen. Tako su nastali „francuska partija“, „slovenska odbrana“, „Filidorova odbrana“ i sl.

Na kraju je stvorena savremena teorija šahovskih otvaranja – teorija otvaranja. Sa svakom godinom, sa svakim turnirom, varijante različitih otvaranja se usavršavaju, preciziraju, a ponekad i pobijaju. Danas u svim zemljama traje veliki analitički rad šahovskih teoretičara koji otkrivaju nove puteve u različitim, odavno proučenim otvaranjima.

Paralelno s otvaranjem šahovske partije, istim tempom proučavana je i završna faza partije – završnica. Tu je stvar bila nešto jednostavnija: mnogo je lakše proučavati poziciju u kojoj se na tabli nalazi samo pet-šest figura. Tipične pozicije završnica su proučene i analizirane. U njima su pronađeni najjednostavniji načini za ostvarenje pobjede ili remija i ti načini su zapisani. Tako je nastao drugi dio šahovske teorije – teorija završnica.

Ali to nisu glavni dijelovi, niti glavna faza šahovske partije. Kako su se teoretičari odnosili prema sredini igre, gdje se odlučuje ishod većine partija? Šta su uspjeli da urade u tom dijelu?

Odgovorimo na to važno pitanje. Neke pozicije su uspjele da se detaljno prouče. Sistematski su obrađene tipične elementarne kombinacije, analizirani metodi za ostvarenje pobjede u nekim relativno jednostavnim šahovskim pozicijama.

Ali sve to je bila samo kap u moru. Sistematski je obrađen tek neznatan procenat beskonačnog broja šahovskih pozicija. Tada je predložen drugi način orijentacije u šahovskoj partiji – način preuzet iz života. Određeni su najsitniji elementi šahovske pozicije. Najveći šahovski stručnjaci pokazali su da, uprkos ogromnoj raznovrsnosti mogućih položaja na tabli, u njima postoje zajednički detalji, zajednički elementi.

Takvi elementi koji karakterišu kvalitet pozicije su: jake i slabe polja, slabi pješaci, otvorene vertikale i horizontale itd. Razlažući svaku poziciju na te elemente, iskusan šahista, kao hemičar koji razlaže supstancu na najjednostavnije sastavne dijelove, može da odredi njen kvalitet.

Ovi elementi procjene stvorili su mogućnost da se šahovske pozicije posmatraju zajedničkom mjerom za sve – da se „mjere“, ocjenjuju i donose zaključci o kvalitetu određene pozicije.

Sposobnost da se otkrije ispravan odnos snaga dvije strane koje se bore, da se realno procijeni značaj pojedinih elemenata u datoj partiji, jeste najvažnija osobina šahiste koju nazivamo ocjenom pozicije.

Sljedeći korak, usko povezan sa ocjenom pozicije, jeste sposobnost da se u određenom položaju pronađu putevi igre koji vode ka pobjedi. U pomoć šahisti teoretičari su razvili posebna pomoćna pravila igre u različitim pozicijama, kao i opšta načela kojima se treba rukovoditi tokom partije.

„Zauzimajte topovima otvorene linije“ – uči šahiste teorija pozicione igre. „Ne stavljajte skakače na ivicu table, gdje imaju malu aktivnost“ – savjetuje početnika. „Ne slabite pješake koji pokrivaju poziciju vašeg kralja“ – strogo upozorava teorija.

(Nastaviće se)