V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
VIENA PARTIJA (BEČKA PARTIJA).
1. e2-e4 e7-e5
2. Nc3
Ovo otvaranje dobilo je ime po istraživanjima sredinom 19. vijeka od strane bečkih šahista, a prije svega Karla Gampea (1815–1876). Početkom 20. vijeka za njegovu teoriju i praksu doprinos je dao Rudolf Špilman. On je ovako objašnjavao glavnu stratešku ideju ovog otvaranja:
„Potezom Nc3 bijeli prije svega jača oslonac svog centra, pješaka e4, da bi u pogodnom trenutku započeo bočnu napadačku igru potezom f2-f4. Ja bih bečku partiju nazvao pokušajem da se igra finim, poboljšanim putem Kraljev gambit, ne dozvoljavajući crnom da primijeni poznate, nepovoljne odbrane za bijele. Napad nije brzog karaktera, ali, pažljivo pripremljen, obećava bijelom dobre šanse.“
Najčešće crni odgovaraju 2… Nf6, započinjući aktivnu borbu za polja e4 i d5. Bijeli ovdje ima nekoliko puteva razvoja: neki vode ka oštrijoj otvorenoj igri – 3. f4 ili 3. Bc4, dok drugi vode ka manevrisanoj borbi sa „indijskim motivima“, izazvanim ranim fijanketom kraljevog lovca. U svakoj od ovih varijanti crni ima dovoljno kontrašansi.
Primjeri:
3.f4 d5 4.fe Nxe4 5.Nf3 Be7 6.d4 O-O 7.Bd3 f5 8.exf Bxf6 9.0-0 Nc6 10.Nxe4 dxe4 11.Bxe4 Nxd4 12.Ng5 Bf5
3.Bc4 Nxe4 4.Qh5 Nd6 5.Bb3 Nc6! 6.Nb5 g6 7.Qf3 f5 8.Qd3 Qe7 9.Nxc7+ Kd8 10.Nxa8 b6
3.g3 d5 4.exd5 Nxd5 5.Bg2 Nc3 6.bc
Ako crni odgovori 2… Nc6, borba može ući u miran tok u slučaju simetričnog razvoja, ili poprimiti oštar karakter ako se nastavi 3. f4 exf4. Tada je moguć Steinitzov gambit – 4. d4!?, pri kojem bijeli odustaje od rokade i izaziva na tabli pravu buru kombinacionih komplikacija.
«VJEČNOZELENA (nevenuća) partija».
Ovaj naziv dobila je partija odigrana u Berlinu 1852. godine između 34-godišnjeg Adolfa Andersena i njegovog učenika, 23-godišnjeg njemačkog majstora i šahovskog pisca Ž. Dufresnea. Postigavši u Evansovom gambitu značajnu pozicionu prednost, Andersen je kaskadom žrtava – dva konja, topa i dame – već u 24. potezu zadao mat protivniku. Štajnic je ovu partiju nazvao „nevenućom u lovorovom vijencu velikih njemačkih majstora“, a Čigorin je smatrao jednom od najsjajnijih partija ikada odigranih.
Andersen – Dufresne
Berlin, 1852
1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bc4 Bc5 4.b4 Bxb4 5.c3 Ba5 6.d4 exd4 7.0–0 d3 8.Qb3 Qf6 9.e5 Qg6 10.Re1 Nge7 11.Ba3 b5 12.Qxb5 Rb8 13.Qa4 Bb6 14.Nbd2 Bb7 15.Ne4 Qf5 16.Bxd3 Qh5 17.Nf6+ gxf6 18.exf6 Rg8 19.Rad1 Qxf3
20.Rxe7+! Nxe7 21.Qxd7!! Kxd7 22.Bf5+ Ke8 23.Bd7+ Kf8 24.Bxe7# 1–0
VJEČNI ŠAH,
metod odbrane, koji omogućava slabijoj strani da kontinuiranim napadima na kralja postigne remi. Tako je argentinski velemajstor Hector Rossetto, igrajući na međunarodnom turniru u Buenos Airesu (1964) crnim protiv svjetskog šampiona Tigrana Petrosjana, osjetivši opasnost od prijetnji protivnika, žrtvom dvije figure – lovca i topa – forsirao remi vječnim šahom.
Petrosjan – Rossetto
Buenos Aires, 1964
1.L:h4! 2.gh Dg4+ 3.Kf1 Dh3+ 4.Ke1 T:e3+ 5.f:e (ne ide 5.Te2 zbog 5…Sd3+) 5…Dh1+ 6.Kf2 Dh2+ remi
VIDA (Vida) Mark Ieronim (1490–1566), italijanski pjesnik, autor poznate poeme na latinskom jeziku „Igra šaha“ („Schacchia ludus“). Objavljena 1525. (prvo anonimno, a dvije godine kasnije pod imenom). Vida je predao pjesmu papi Lavu X, koji je volio šah, odlikovao pjesnika i imenovao ga priorom crkve Sv. Silvestra u Fraskatiju. Godine 1532 Vida je postao biskup Albi.
Poema Vida je panegirik šahu. Počinje riječima:
„Slavimo u pjesmi igru – sličnu istinskoj borbi.“
S finim poznavanjem psihologije šahovskih majstora i posmatrača, Vida slika scenu šahovske borbe između Apolona i Merkura, u prisustvu drugih bogova sišlih s Olimpa. Priča je ispričana s izlaganjem novih pravila koja su se afirmisala u dobu renesanse. Poema je postala svojevrstan pjesnički šahovski priručnik i stekla široku popularnost u Evropi. U istom vijeku doživjela je oko 30 izdanja. Vida je uticao na poljskog pjesnika Jana Kochanowskog (poema „Šah“, 1563), a kasnije i na engleskog pjesnika Williama Jonesa („Kaissa“, 1762).
VIDMAR (Vidmar) Milan (1885–1962), međunarodni velemajstor, kandidat za svjetsko prvenstvo tokom 1920-ih godina.
Već u mladosti Milan je pokazivao velike sposobnosti za precizne nauke i šah. Dolaskom u Beč radi visokog obrazovanja i bez sredstava, posjećivao je kafiće gdje je igranjem šaha zarađivao za skromnu večeru. Vidmar je skrenuo pažnju na sebe i 1902. je pozvan da igra na prvenstvu Bečkog šahovskog kluba, a dvije godine kasnije – na međunarodnom turniru u Koburgu. Za učešće na tim takmičenjima morao je zadužiti se, založivši zlatni sat prijatelja u zalagaonici.
Prvi nastupi Vidmara pokazali su da dobro razumije poziciju, odlikuje se oštrim kombinatornim vidom, a uz to posjeduje ogromnu volju za pobjedom i upornost u odbrani.
U mladim danima Vidmar je bio vođen ambicioznim planovima da se popne na šahovski Olimp. U svojim memoarima pisao je:
„Prešao sam preko praga svoje 15. godine sa jasnim, nepokolebljivim životnim planom: želim, moram, s vremenom postati svjetski prvak. Lasker? Pobijediću ga! Putovaću s turnira na turnir, pobjeđivati svuda, obići čitav svijet!“
I činilo se da je jugoslovenski šahista blizu ostvarivanja snova – da uđe u borbu za šampionsku titulu. Godine 1911. dijeli 2–3. mjesto s A. Rubinštajnom na najvećem turniru u San Sebastianu. Tokom 1920-ih posebno uspješno nastupa u Londonu (1922, 3. mjesto), Hastingsu (1925/1926, dijeli 1–2. mjesto s A. Aljehinom), i Zemmeringu (1926, 3. mjesto).
Već tada Kapablanka, pozvavši Vidmara da potpiše „Pravila borbe za svjetsko prvenstvo“, priznao ga je kao jednog od kandidata za šahovski tron. Međutim, Vidmar je tada shvatio uzaludnost svojih pokušaja da odigra meč za svjetsko prvenstvo.
„Jednog popodneva, na kraju Londonskog velemajstorskog turnira 1922, – kasnije se sjećao Vidmar – svjetski prvak H. R. Kapablanka pozvao je nekoliko vodećih učesnika, uključujući i moju skromnu osobu, da popijemo po čašu vina u jednom od najluksuznijih londonskih hotela, da, kako je rekao, raspravimo i konačno regulišemo jedno vrlo važno pitanje…
Prvаk svijeta počastio nas je izvrsnim šampanjcem… Odmah sam shvatio, čim smo započeli diskusiju, da će biti donijeta odluka o vrlo važnom pitanju šahovskog svijeta… Mi, učesnici konferencije, bez prigovora potpisali smo dokument, a H. R. Kapablanka nije skrivao svoje zadovoljstvo. Nazdravili smo njegovom zdravlju – u tom trenutku šahovska istorija počela je pisati novo poglavlje.
Zanimljivo je da ja, kada sam potpisao „Londonska pravila“, nisam shvatao da je u tom trenutku moj mladalački plan doživio krah i da je san o svjetskom prvenstvu konačno ispario. Ali ubrzo mi je postalo jasno da nemam najmanju šansu da sakupim deset hiljada dolara potrebnih za izazov svjetskom prvaku. Ono što je za mene bilo nemoguće, preuzeo je A. A. Aljehin.“
To što je i pet godina kasnije Vidmar smatran jednim od kandidata za svjetsko prvenstvo, potvrđuje poziv na Njujorški turnir 1927. Na ovom četvorokružnom turniru odigrao je remi protiv Aljehina, Špilmana i Maršala, izgubio od Kapablanke, pobijedio Nimcoviča i zauzeo na kraju četvrto mjesto.
Zanimljivo je da je u petogodišnjoj turnirskoj konkurenciji Vidmara (1922–1927) skor sa Kapablankom bio -2, +3, =3, a sa Aljehinom +1, -0, =6.
Alehin – Vidmar
Zemmering, 1926
40. Bb7!! 41.Qxb7 Qe1+ 42.Kc4 Qxa5 43.Bc3 Qf5 44.Qb8+ Kh7 45.a5 Qxf3 46.Qc7 Nxg3 47.Kb4 Nf4 48.Ka3 Ne6 49.Qe5 Ne4 50.Bb4 Qd3 51.Ka4 Nd4 52.Qd5 f5 53.Qc4 Qd1 54.Ba3 Qa1 55.a6 Nc3+ 56.Kb4 Nc2+ 57.Kc5 Qxa3+ 58.Kb6 Ne3 0–1
Do duboke starosti Vidmar je zadržao veliku šahovsku snagu. Učestvovao je na turnirima u Bled (1931), Notingemu (1936), Groningenu (1946); 1936. je pobijedio S. Reševskog u meču 3,5:2,5. Svoje turnirske nastupe Vidmar je uspješno kombinovao sa naučnom i društvenom djelatnošću. Bio je profesor elektrotehnike i rektor Univerziteta u Ljubljani, objavio djelo „Transformatori“, prevedeno na mnoge jezike.
U isto vrijeme predvodio je Šahovski savez Jugoslavije, bio glavni sudija meča-turnira 1948. za svjetsko prvenstvo, nastupao sa predavanjima i člancima o šahu. U knjizi iz 1961. „Zlatna epoha šaha“, Vidmar je pisao:
„Šahisti rano dobijaju saznanje o rajskom plodu životne borbe – uspjehu… Onaj ko je još u mladosti imao uspjeh u minijaturi života – šahovskoj partiji, brže i odlučnije ga postiže i u samom životu.“
(Nastaviće se)