

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
U DUBINAMA ŠAHOVSKE TEORIJE
O porijeklu šaha postoji sljedeća legenda.
U prvom vijeku na obalama Gangesa živio je mudri braman koji je, izumjevši šah, poklonio igru indijskom kralju. Igra se toliko dopala kralju da je dozvolio izumitelju da sam izabere nagradu.
Braman je zatražio onoliko zrna pšenice koliko se dobija ako se na prvo polje šahovske table stavi jedno zrno, na drugo dva, na treće dvostruko više nego na drugo, i tako redom do posljednjeg – 64. polja.
Svi su se smijali bramanovom zahtjevu, smatrajući ga beznačajnim. Ali kada su izračunali broj zrna, vidjeli su da zahtjev uopšte nije bio beznačajan.
„Jer, ako se na prvo polje stavi jedno zrno, na drugo dva, na treće četiri, i tako se udvostručuje do 64. polja, dobija se ukupno 18 446 744 073 709 551 615 zrna. Ako se u jednoj mjeri (garancu – stara mjera za rasute materije, oko 3,280 litara; četvrtina – 64 garanca) računa oko milion zrna, to bi iznosilo 288 230 376 151 četvrtinu sa dijelovima – količinu koju čitava Zemlja jedva da može da proizvede.“
Od tada čovječanstvo već oko dvije hiljade godina ne prestaje da uživa u igri šaha.
Broj mogućih pozicija na šahovskoj tabli je beskonačno velik, i nijedan um, pa čak ni najveći matematičar ili izuzetan računarski genije, nije u stanju da ih tačno izračuna.
Hajde da, na primjer, pokušamo da izračunamo broj mogućih pozicija na tabli već poslije samo dva poteza iz početne pozicije. Pri tom ćemo morati da napravimo neka pojednostavljenja, jer bi u suprotnom bilo nemoguće odmah razumjeti tako složen proračun.
Poslije prvog poteza bijelih na tabli može nastati 20 različitih pozicija: po dva poteza mogu odigrati osam pješaka i dva skakača. Na svaki potez bijelih crni mogu odgovoriti takođe na dvadeset načina. Tako, poslije prvog poteza obje strane na tabli može nastati 400 različitih pozicija.
Radi jednostavnosti ćemo sada pretpostaviti da i na sljedećem potezu bijeli i crni mogu da odigraju samo dvadeset poteza različitim figurama. U stvarnosti se broj mogućih poteza povećava, jer se otvaraju mogućnosti za poteze lovcima, damom itd., ali to se kompenzuje time što ne uzimamo u obzir mogućnost ponavljanja pozicija.
Dakle, u svakoj od 400 pozicija koje nastaju poslije prvog poteza, bijeli mogu da odigraju 20 različitih poteza, a crni 20 različitih odgovora. Na šahovskoj tabli već poslije dva poteza bijelih i crnih figura može nastati 160 000 različitih pozicija! Zamislite sada koliko različitih pozicija može nastati poslije četrdeset poteza – prosječne dužine šahovske partije!
Broj pozicija na sljedećem potezu biće rezultat množenja broja pozicija na prethodnom potezu sa 400. Takav zadatak još niko nije uspio u potpunosti da riješi. Poznato je samo da broj mogućih pozicija na tabli poslije deset poteza dostiže astronomski broj: 165 518 829 100 544 000 000 000 000 000.
Kako se snaći u toj neobuhvatnoj beskonačnosti? Kako pronaći metod koji bi omogućio da se uspostave najbolji putevi igre, najbolji potezi, da se pronađe pravi put ka pobjedi u ovom beskrajnom lavirintu?
Možda bi trebalo pozvati u pomoć savremenu tehniku, dati mašini mogućnost da razjasni ono što ljudski mozak nije u stanju da uradi, stvoriti aparat koji bi do kraja rješavao šahovski zadatak i davao odgovor na pitanje: koji potez treba odigrati u datoj poziciji?
Istorija poznaje primjere stvaranja sličnih aparata. Još u osamnaestom vijeku mehaničar Johann Wolfgang von Kempelen napravio je mašinu koja je „igrala“ šah i koju niko nije mogao da pobijedi. On ju je prikazivao 1786. godine u Beču, Sankt Peterburgu i Parizu. Jedan očevidac o toj mašini kaže sljedeće:
„Ta mašina predstavljala je Turčina u prirodnoj veličini čovjeka. Sjedio je pred komodom na kojoj je bila šahovska tabla. Unutrašnjost Turčina sadržavala je točkove, opruge i tome slično; sve se moglo vidjeti.
Turčin bi podizao ruku, uzimao figuru i vrlo polako je postavljao na mjesto. Za taj pokret bila je potrebna gotovo cijela minuta.“
U prilog tome da je ova mašina bila odvojena i da nije imala nikakvu vezu s podom, mogla se prenositi s mjesta na mjesto. Treba reći da se „Turčin“ nije mogao prevariti: ako bi neko povukao pogrešan potez, on bi uzimao figuru i vraćao je na odgovarajuće mjesto.
Neki su smatrali da je u Turčinu bio skriven čovjek; međutim, tome je protivurječilo to što se Turčin u svakom trenutku mogao vidjeti i što je nekoliko puta nošen u dvor kod cara i austrijskih nadvojvoda, gdje je rastavljan i ponovo sastavljan pred njihovim očima.
Johann Wolfgang von Kempelen je bio gotovo stalno uz mašinu dok je igrala. Ponekad bi se udaljio, ali ne više od dvije minute, odnosno ne bi dozvolio da se odigra više od dva poteza bez njega. Već i ta činjenica izaziva izvjesnu sumnju: da je to bio čisto mehanizam, Kempelenovo prisustvo ne bi bilo potrebno.
Nije teško pogoditi da je igra „Turčina“ Kempelena, kao i svih kasnijih šahovskih automata, bila samo vješto izveden trik. Šah je igrao ili čovjek malog rasta, vješto skriven unutar mašine, ili sam tvorac automata, koji je uz pomoć raznih trikova upravljao rukom koja je povlačila poteze.
„To su dječje iluzije prošlih vijekova, kada još nije postojala nikakva računarska tehnika“, rekao je jedan moj poznanik kada sam mu ispričao o tim šahovskim automatima. „Ali danas, u našem vijeku, sasvim je realno napraviti pravi automat koji će samostalno, bez pomoći čovjeka, moći da se snađe u svim nijansama šahovskih pozicija.“
„Danas postoje računarske mašine koje obavljaju desetine hiljada operacija u sekundi. Vi trošite u prosjeku 3–5 minuta da razmislite o potezu. To je 180–300 sekundi. Za to vrijeme aparat može da pregleda nekoliko miliona različitih pozicija.“
„Shvatate li vi šta je to! Ako ni to nije dovoljno, može se napraviti još savršenija mašina. Danas je to u potpunosti u domenu savremene tehnike. Tako da je šahu uskoro kraj“, nastavljao je uz osmijeh moj sagovornik. „Mašine će igrati kraljev gambit, a ne velemajstori! Ali nemojte se uznemiravati. Kakvog smisla ima organizovati turnire između mašina?“
(Nastaviće se)