V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
PAOLO BOI (po nadimku Sirakužanin, 1528–1598)
Paolo Boi bio je italjanski šahista, jedan od najjačih u 16. vijeku. Potiče iz bogate porodice i imao je istaknute pokrovitelje. Sa prijateljem, rimskim šahistom Leonardom, igrao je po gradovima Italije. Bili su dostojni protivnici jedan drugom.
Napolitanski šahista, doktor prava A. Salvio, opisao je njihov meč: „Borba je počela odmah i trajala tri dana. Bilo je to rijetko viđeno, svi šahisti Napolja okupili su se da gledaju duel. Igra protivnika karakterisala je snaga napada i odbrane: skoro sve partije igrane su u Kraljevom gambitu. Meč je ostao neriješen: svaki igrač je pobijedio u jednakom broju partija. Posmatrači su zaključili da Leonardo ima više izumiteljskog duha i težnje ka napadu te je posebno jak u sredini partije i složenim pozicijama, dok Boi ima veliko znanje, a njegova igra je pravilnija i sistematičnija, posebno u završnici.“
Paolo je održavao simultanke na tri table. 1575. godine, zajedno sa Leonardom, posjetio je Španiju, gdje je održan turnir sa najboljim lokalnim šahistima R. Lopezom i A. Seronom. Boi i njegov prijatelj izašli su kao pobjednici i bili nagrađeni darovima od kralja Filipa II.
Zatim su posjetili Portugal, gdje su igrali u prisustvu kralja Sebastijana. Tokom povratka kući, Paolo je zarobljen od strane alžirskih pirata i prodan u ropstvo. Njegov kupac, Turčin koji je cijenio šah, oslobodio ga je uz novčanu nagradu. Paoloove avanture u Turskoj, Mađarskoj i Italiji bile su ispunjene romantikom viteških turnira i slikovito ih je opisao rimski šahista Giulio Cesare Polerio (1590) i kasnije Salvio (1604).
BOKAČO i šah
Humanista i začetnik realističke proze renesanse, Đovani Bokačo (1313–1375), bio je među prvima koji je u umjetničku literaturu uveo opis šahovske partije. U šestom poglavlju jednog od njegovih ranih romana „Il Filokolo“ (1341), junak djela Filokolo, igrajući šah sa upraviteljem, čini sve kako bi mu taj proglasio mat i na taj način postao njegov prijatelj, pomažući mu da osvoji svoju voljenu:
„Tako je Filokolo jednom od svojih figura zadržao kralja upravitelja, pri čemu je lijevo od kralja stajao lovac. Upravitelj je, u isto vrijeme, opkolio velikim brojem svojih figura kralja Filokola, kojem je ostao jedini put spasa – potez po svojoj topovoj liniji. Ali prije toga – a Filokolo je to dobro vidio – mogao je svojim drugim konjem odigrati tako da proglasi protivničkom kralju šah i mat, ipak je pomaknuo topa na tu tačno polje na kojoj je njegov sopstveni kralj mogao naći spas. Upravitelj se radosno nasmijao, primijetivši zbrku u Filokolovom umu, što mu je omogućilo da odmah pobijedi, što je i učinio, proglasivši mat pješakom.“
Finalni dio ove partije pokušao je rekonstruisati Italijanski šahovski kompozitor i istoričar dr Adriano Kikko (1907–1990). Rezultat njegove „restauratorske“ analize bila je sljedeća pozicija:
Bijeli (Filokolo) su mogli dati mat konjem potezom 1. Sg7x (tada je lovac mogao kretati i udarati preko jedne ćelije dijagonalno), ali su odigrali 1.Tf1??. Nakon toga crni je proglasio mat potezom pješaka – 1… d2x.
U romanu se opisuju još dvije partije između istih protivnika, ali priča ima opštiji karakter i interesantna je prvenstveno zbog psiholoških nijansi. Šah se više puta spominje i u najvećem Bokačovom djelu – čuvenom zbirci novela „Dekameron“ (1350–53).
BUGARSKA.
Šahovske tradicije sežu još u rani srednji vijek. Svjedočanstvo za to je i naziv igre – „šahmati“, koji se proširio među narodima koji su bili u dodiru s Hazarskim kaganatom (VII–X vijek) – u Staroj Rusiji, Bugarskoj i Mađarskoj. Vjerovatno nije slučajno ni podudaranje pojedinih bugarskih i staroruskih šahovskih termina, kao što su „šah“, „pješak“, „konj“.
Poslije oslobođenja Bugarske (1878) od turske vlasti poraslo je interesovanje za ovu drevnu igru. Njeni zagovornici postaju bugarski prosvjetitelji i kulturni djelatnici – pisci I. Vazov i P. Slavejkov. Pjesnik T. Trajanov tvrdio je: „Šah je umjetnost!“
Formiranje bugarske šahovske organizacije započelo je dvadesetih godina XX vijeka. Godine 1922. u Sofiji je osnovan prvi bugarski šahovski klub. Ubrzo se klubovi pojavljuju u Varni i Staroj Zagori. Šest godina kasnije u drevnoj bugarskoj prijestonici Trnovu počinje da izlazi časopis „Šahmaten list“. Godine 1933. održano je prvo prvenstvo zemlje. Izdvaja se grupa majstora: K. Atanasov, G. Gošev, J. Tošev, Z. Milev, O. Neikirh, A. Cvetkov, A. Malčev, A. Kiprov, M. Kantaržijev i drugi.
Popularnost šaha naglo je porasla poslije Drugog svjetskog rata. Od 1947. u Sofiji izlazi časopis „Šahmatna misao“. Počinju da se organizuju međunarodni turniri i festivali u Plovdivu, Plevenu, Burgasu i ljetovalištu Varna, gdje je 1962. održana 15. Svjetska šahovska olimpijada.
Bugarska je prvi put učestvovala na 8. olimpijadi u Buenos Ajresu (1939), gdje je zauzela 20. mjesto (od 26 zemalja), a počev od 11. olimpijade (1954, Amsterdam) redovno je ulazila među finaliste. Senzacionalni su bili i uspjesi bugarskog studentskog tima, koji je osvojio ekipno prvenstvo svijeta 1959, kao i nastup na olimpijadi u Luganu (1968). Već 1960. na olimpijadi u Lajpcigu M. Bobocov je prvi među Bugarima ispunio normu međunarodnog velemajstora. Dvije godine kasnije u Varni tu titulu je dobio G. Tringov, a 1964. na Memorijalu Kapablanke u Havani – N. Padevski. Četvrt vijeka kasnije (1990) Bugarska je već imala 15 međunarodnih velemajstora. Među njima su: P. Velikov, E. Ermenkov, V. Inkev, N. Kirov, D. Dončev, I. Radulov, L. Spasov, K. i Kir. Georgijev. Potonji je 1983. postao svjetski prvak među omladincima, a zatim je pobijedio na nizu međunarodnih turnira i u julu 2002. dostigao rejting 2658 (31. mjesto na listi najboljih velemajstora svijeta).
Tokom osamdesetih godina afirmaciji talentovane omladine doprinijelo je i pojavljivanje novih šahovskih centara – Pernik, Teteven, Pazardžik, Pleven, Tolbuhin… Devedesetih godina izvanredne rezultate postiže V. Topalov. Na FIDE rejting-listama 2002. godine ulazio je, sa rejtingom 2745, u petoricu najjačih šahista svijeta. Pojavljuju se novi talenti i među djevojkama – 1989. svjetske šampionke postale su bugarske šahistkinje K. Aladžova (do 18 godina) i A. Stefanova (do 12 godina). Ova druga je u julu 2002. na FIDE rejting-listi ušla među sedam najboljih šahistkinja svijeta. Među ženama se naročito istakla M. Vojska, koja je iste godine izborila plasman na međuzonski turnir. Bugarski šahisti su se dobro predstavili i na 35. Svjetskoj olimpijadi u Bledu (2002), podijelivši u ekipnom plasmanu 10–11. mjesto. Bugarski šahisti zauzimaju visoke pozicije i na svjetskim dopisnim olimpijadama. Postoje i značajna dostignuća u oblasti šahovske kompozicije; P. Petkovu je dodijeljeno zvanje međunarodnog velemajstora.
I za kraj – zanimljiva činjenica: Bugarska je prva na svijetu izdala šahovsku poštansku marku, još 1947. godine. (Vidi: Filatelija i šah.)
(Nastaviće se)