ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
ŠAMPION TULE (nastavak)
Negdje u sredini turnira igrao sam protiv mladog, ali, kako će čitalac vidjeti, već prilično iskusnog šahiste Golubeva. Nakon duge i uporne borbe stekao sam ozbiljnu prednost, ubrzo sam ga doveo u izgubljenu poziciju, a zatim i do materijalne prednosti.
Sada sam imao dvije figure za topa i znatno bolju poziciju. Malo razmislivši, moj protivnik je odigrao potez koji je izgledao kao potez očaja. U stvari, to i jeste bio. Da sam razmislio nekoliko minuta, lako bih našao način da bez velikih poteškoća dođem do pobjede. Ali, na moju nesreću, prije nego što sam odgovorio, pogledao sam protivnika. On je prestao da zapisuje poteze, savio formular i stavio ga u džep. Cijelim izgledom pokazivao je da ga partija više ne interesuje i da mu je beznadežni ishod odavno jasan.
Dok sam oklijevao i nisam povukao potez, Golubev je odsutno gledao okolo. Činilo se da se već pomirio s porazom i da samo „radi reda“ želi da odigra još nekoliko poteza.
Bez mnogo razmišljanja uzeo sam protivničkog lovca, smatrajući da ću u daljim razmjenama ostati s viškom topa, što bi ga, naravno, natjeralo da preda partiju.
Ali ispostavilo se da sam morao ja da predam! Čim sam lovcem uzeo topa, moj protivnik je munjevito zgrabio svoju figuru i njome dao šah! To je bio neočekivan i potpuno zapanjujući udar. Odmah nakon tog poteza postalo je jasno da, kako god da odgovorim, neizbježno gubim damu, nakon čega je, naravno, moja pozicija beznadežna. Potresen, gledao sam u tablu oko petnaest minuta, ne nalazeći odbranu. Eto do čega su me doveli žurba i nepažnja!
A u međuvremenu se moj protivnik potpuno promijenio. Od apatije nije ostalo ni traga. Pažljivo je gledao tablu, detaljno računajući rezultate izvedene kombinacije. Izvadio je zapis iz džepa, uredno ga ispravio i polako, uživajući, zapisao moj pogrešan i svoj lijep potez. Na licu mu je pisalo zadovoljstvo.
Gledao sam ga sa iznenađenjem i, ne krijem, sa ogorčenjem. To je bila do tada za mene neviđena podmuklost. I to u šahu — najplemenitijoj i najpametnijoj igri! Partiju sam morao odmah da predam.
Iako možda nije bilo najpristojnije, nisam čestitao svom protivniku na pobjedi.
U svojoj četvrt vijeka dugoj praksi više puta sam se susretao s „snalažljivcima“ koji ponekad primjenjuju slične trikove.
„Sedam puta mjeri, jednom sijeci” — ova poslovica u potpunosti se može primijeniti na šahovsku igru. A na ponašanje protivnika najbolje je uopšte ne obraćati pažnju. Jer u žestokoj borbi lako se može pogrešno razumjeti protivnik ili upasti u psihološku zamku, kao što se meni desilo u opisanom slučaju.
Sljedeće partije igrao sam uznemiren i gotovo bez ikakvog otpora sam ih izgubio. Ipak, zahvaljujući dobrom startu, zauzeo sam četvrto mjesto na turniru. To je bio veliki uspjeh za mladog šahistu.
Sljedeće godine uspjelo mi je da dodatno unaprijedim svoju šahovsku snagu. Na sledećem prvenstvu grada podijelio sam prvo i drugo mjesto.
Titula šampiona Tule tada se određivala u meču od tri partije. Sa tim takmičenjem vezan je smiješan za okolinu i neprijatan za mene samog događaj.
U Tuli, u centru grada, sačuvana je stara tvrđava, čiji su visoki kameni zidovi prekriveni mahovinom i rastinjem koje izbija između cigala. U djetinjstvu smo se često penjali na te zidove, proučavali brojne nazubljene ispuste na vrhu zidova sa puškarnicama i otvorima za bacanje kamenja na neprijatelja.
Spolja, oko gotovo čitave tvrđave, proteže se park sa visokim sjenovitim drvećem, urednim ravnim alejama i cvjetnim gredicama. Tu se nalaze i orkestarske pozornice, čitaonice, pozorišna zgrada i druge građevine namijenjene posjetiocima. U parku se održavaju šetnje, svira muzika, a uveče nastupaju umjetnici.
Tu su tulski ljubitelji igrali simultanke sa majstorom G. Goldbergom
U ovom malom parku u vrijeme mog djetinjstva postojao je mali paviljon i ograđeni prostor gdje su brojni tulski ljubitelji igrali šah i damu. Tu smo provodili znatan dio svog vremena, proučavajući šahovske pozicije i analizirajući teorijske varijante. Koliko smo zanimljivih partija odigrali u tom paviljonu, koliko smo žestokih šahovskih bitaka vodili u mladosti u sjeni parkovskog drveća!
Upravo tu se održavalo prvenstvo Tule. Prvu partiju igrao sam crnim figurama. Igra je tek počinjala. Nastala pozicija mi je bila dobro poznata, pa sam, dok je protivnik razmišljao o potezu, mirno šetao paviljonom.
Među gledaocima se nalazio jedan dječak iz susjedne ulice — moj vršnjak. Ne znam zašto, ali između nas su se često dešavale „borbe“ koje nisu imale nikakve veze sa šahom.
Dok sam šetao i prolazio pored njega, on je, ne obazirući se na moj tada „službeni“ položaj, uhvatio šilt moje kape i naglim potezom navukao mi je preko očiju. U Tuli nije bio običaj da se uvrede trpe nekažnjeno. Usledila je trenutna odmazda. I za minut smo se već pošteno tukli, zaboravivši gdje se nalazimo.
Na našu nesreću, u blizini se nalazio milicioner. Brzo nas je razdvojio i odveo u najbližu policijsku stanicu. Brojni stanovnici Tule, koji su došli da gledaju meč najjačih šahista grada, sa čuđenjem su posmatrali ovu neočekivanu scenu.
A u tom trenutku moj šahovski protivnik je odigrao potez i pokrenuo sat. Došao je moj red da nastavim igru; međutim, to nisam mogao učiniti iz razloga koji se vjerovatno nikada više nisu desili u istoriji šahovskih takmičenja. Organizatori meča su dotrčali do milicionera i uz velike muke ga ubijedili da ostavi bez kazne narušavanje javnog reda koje je počinio šesnaestogodišnji kandidat za šampiona grada.
Partiju sam ovu dobio, drugu izgubio, ali pobjedom u trećoj osvojio sam titulu šampiona Tule za 1929. godinu. Sljedeće godine uspio sam da zadržim tu titulu. Ali tada sam, za svaki slučaj, radije igrao turnirske partije bez kape.
Naše djetinjstvo na periferiji Tule, u neposrednom susjedstvu livada i šuma, bilo je puno zanimljivih šetnji, putovanja i avantura — poput noćnog ribolova ili odlazaka u zoru po gljive.
Često i mnogo smo igrali fudbal. Majka mi je sašila vunene štitnike za koljena, i ja sam u njima sa važnim izrazom lica branio gol fudbalskog tima svoje ulice. U malom vrtu pored kuće napravio sam prostor za skakanje, trkačku stazu, vratilo i redovno se bavio fizičkim vježbama, nastojeći da poboljšam sopstvene rekorde.
Često smo se kupali u rijeci Upi. Momci iz naše ulice su sa ponosom vodili „svog” šampiona u park tvrđave, izazivajući sve koji su igrali šah da se takmiče sa mnom.
Jednom, vraćajući se veselo u grupi s kupanja, momci su ugledali veliki oglas na kojem je pisalo:
„15. i 16. avgusta u Tulskoj državnoj cirkuskoj areni održaće se predstava — živi šah. Igraju: s jedne strane majstor B. M. Blumenfeld (Moskva), a s druge 16-godišnji šampion Tule A. A. Kotov i moskovski šahista prve kategorije V. I. Nejštat.”
Radosti djece nije bilo kraja! Još kako — mogli su da gledaju majstora, da vide kako igra, a u isto vrijeme i da slušaju koncert! Samo da svi uspiju da uđu u cirkus. I momci su s nadom pogledali u mene: jer ja sam „glavni glumac” u toj predstavi.
Već smo imali predstavu o „živim šahovskim partijama”. Ova zanimljiva pozorišna, a istovremeno i šahovska predstava više puta je organizovana u Tuli i, po mom mišljenju, potpuno je nepravedno zaboravljena u današnje vrijeme.
Na jedan praznični dan na velikoj livadi na periferiji Tule nacrtana je ogromna šahovska tabla, bijela polja bila su prekrivena krečom. U početni raspored stale su „žive” šahovske figure: umjesto topova bile su zaprege (tačanke) u koje su bili upregnuti pravi konji, umjesto šahovskih konja bili su konjanici, umjesto pješaka pješaci — ljudi itd. Pri svakom uzimanju figure čuo se prazni pucanj iz puške ili iz topa. Hiljade gledalaca stajalo je oko te gigantske table, sa zanimanjem posmatrajući tu „bitku”.
U cirkusu nije bilo ni pucnjeva ni živih konja. Mjesta šahovskih figura zauzimali su poznati glumci moskovskih pozorišta i estrade. Jedan od kraljeva bio je pokojni narodni umjetnik RSFSR V. J. Henkin. U ulogama pješaka nastupale su studentkinje Tulske koreografske škole. Među njima je bilo nekoliko poznatih djevojaka iz našeg okruženja, što nam je kasnije davalo povod za prijateljske šale.
Prvi šahovski majstor kojeg sam vidio u životu, Benjamin Markovič Blumenfeld, bukvalno me očarao svojom duhovitošću i, prije svega, nevjerovatnom sposobnošću igranja blic partija.
Tokom kratkog dvodnevnog poznanstva nisam uspio mnogo da naučim iz njegove igre, ali je susret s njim ipak bio koristan za moj šahovski razvoj.
Bilo mi je žao što nisam igrao s njim pravu partiju. Jer, kako sam kasnije sa velikim razočaranjem saznao, većina partija u „živom šahu” zapravo se uopšte ne igra. Jednostavno se prikazuju ranije odigrane, po mogućnosti kratke partije. To se radi da predstava ne bi predugo trajala i da se ne bi iscrpljivali ni glumci ni publika. Nije me utješilo ni to što sam za učešće dobio dvije novčanice od po pet rubalja, iako je to bila moja prva zarada u životu.
(Nastaviće se)