ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
ŠAMPION TULE
U djetinjstvu se razne igre nekako izuzetno lako uče: bez velikog napora pamte se pravila, a tehnika igre se veoma brzo usavršava, istina do određene granice, ograničene uzrasnim razvojem i fizičkom snagom. Otprilike je tako bilo i kod mene sa šahom.
Čim smo ja i drugovi naučili pravila igre, odmah su počele beskrajne šahovske borbe. U početku su naše partije predstavljale besmisleno pomjeranje figura po tabli uz nemilosrdno uništavanje figura i pješaka. Pri tome nije bilo važno što se dama davala za konja, a top žrtvovao za običnog pješaka — samo da se protivniku uzme što više figura. Samo da se uzima nešto! Glavni cilj igre — dati mat protivničkom kralju — u to vrijeme učenja šaha bio je zaboravljen.
U tim danima prvih šahovskih borbi, možda kao nikad kasnije, jurio sam ka šahovskoj tabli. Takav period strastvenog zaljubljivanja u igru ima gotovo svaki početnik u šahu. U toj veoma važnoj fazi usavršavanja šahista usvaja poteze pojedinih figura i dobija opštu predstavu o svim previranjima šahovske igre.
Poslije izvjesnog vremena (njegovo trajanje zavisi i od sposobnosti početnika i od toga koliko se ozbiljno bavi šahom) u igri mladog šahiste počinje da se ispoljava određena logika. Postepeno on savladava uporednu vrijednost figura koje djeluju na šahovskoj tabli, saznaje, na primjer, da je dama jača od topa i konja zajedno, i jednaka dva topa, da je konj približno jednak tri pješaka itd. Tada potezi šahiste počinju da dobijaju određeni smisao: igrač sada pokušava da svojim manjim figurama „lovi“ protivnikove vrijednije borbene jedinice i nastoji da izvrši povoljne razmjene, da uhvati „skupe“ figure protivnika u raznim „viljuškama“.
Zatim dolazi sljedeća faza učenja: savladava se uzajamna povezanost i harmoničan raspored šahovskih snaga. Upravo takvom rasporedu uvijek teži majstor: kod njega na tabli svaka borbena jedinica dopunjuje drugu i često je istovremeno i štiti. U tom periodu se više ne napada pojedinačnim figurama, napadi nisu slučajni juriši, već se pažljivo pripremaju; u njima učestvuju cijele grupe, a ponekad i čitava šahovska vojska.
Ali ni tada igra šahiste još nije savršena. Na njegovom putu ima još mnogo teškoća, i pred njim je još mnogo rada da bi ovladao suptilnostima šahovske umjetnosti. Znanje stečeno iz knjiga doprinosi njegovom razvoju; svaka odigrana partija, svaki pročitani članak, svaka analizirana varijanta približava ga ovladavanju elementima šahovske tehnike.
Na kraju šahista stiče određenu teorijsku pismenost: poznaje tipične elementarne kombinacije i taktičke udare, proučava najbolje metode razvoja figura u početnoj fazi igre – teorijske varijante, uči načine dobijanja u jednostavnim završnicama. Istovremeno se usavršava tehnika računanja varijanti – najvažniji dio šahovskog majstorstva. S godinama i iskustvom dolazi još jedna važna osobina: sposobnost razumijevanja pozicije, sposobnost da se izvagaju sve šanse u bilo kojoj situaciji, da se ocijeni pozicija i pronađe pravi put u igri.
Nije lak put do vrhova šahovske umjetnosti! Ali upravo ta težina ga i čini privlačnim za mlade, koji teže stvaralaštvu, savladavanju prepreka i teškoća. Učenje šaha donosi istinsko zadovoljstvo, a zatim i sportski i stvaralački uspjesi daju potpuno ispunjenje.
Približno po gore opisanim fazama odvijalo se i moje usavršavanje u šahu. Beskrajne partije i neprekidno bavljenje teorijom omogućili su mi da u kratkom roku prođem prve etape savladavanja šaha, na koje ljudima koji šahu posvećuju manje vremena obično odlazi mnogo godina.
Svakodnevna prvenstva dvorišta i razreda ubrzo su zamijenjena zvaničnim takmičenjima. Najprije smo igrali prvenstvo škole. Najjači su ušli na gradsko prvenstvo školaraca, a zatim, konačno, na tzv. mali šampionat grada.
Tako su svoj šahovski put počeli mnogi građani Tule.
Budući šampion Tule, majstor A. Suetin (lijevo), igra s Kumakovim
Prvo mjesto na dječjem šampionatu Tule dalo mi je pravo da uđem u „svetinju nad svetinjama“ svih početnika šahista — u borbu za titulu gradskog šampiona. Moj uspjeh je bio prilično značajan. Kako i ne bi bio: četrnaestogodišnji dječak, koji je tek godinu dana ranije naučio pravila igre, dolazi na prvenstvo grada, na kojem učestvuju svi najjači šahisti Tule, sa višegodišnjim iskustvom igranja na gradskim, pa čak i saveznim takmičenjima.
Sada, poslije dvadeset devet godina, o tome pišem mirno, ali u to vrijeme sama pomisao da uđem u turnirski prostor izazivala je u meni drhtavicu. Trebalo je ne samo bez ustručavanja sjesti naspram svog mnogo starijeg protivnika — inženjera — nego i pokušati da ga pobijedim. Posebno su u tom pogledu bile teške prve partije prvenstva.
Ali, izgleda, „slabog sudbina čuva!“ Moji protivnici u prvim susretima pravili su mnogo grešaka, vjerovatno iz nepažnje ili potcjenjivanja moje snage. Previše sam bio neuglednog izgleda. Na početku sam dobio mnogo partija i bio među vodećima.
Zauvijek mi je ostao u sjećanju završetak partije odigrane na startu tog prvenstva protiv jednog od najjačih tulskih šahista — Isaka Kagana. Igrajući bijelim figurama, došao sam do dobre pozicije i svojim posljednjim potezom stvorio nedvosmislenu prijetnju mata u jednom potezu. Ni trenutka nisam sumnjao da će se crni lako odbraniti, pa sam sjedio za tablom i razmišljao o daljem toku igre, nakon što moja prijetnja bude neutralisana.
Vjerovatno zato što moj protivnik nije smatrao partiju protiv mene posebno ozbiljnom, ostavio je prijetnju mata bez pažnje i odigrao neki nevažan potez pješakom.
Zanijemio sam. Šta je to? Pa moj skakač može dati mat! Zar je moguće da je crni to previdio? Takav iskusan šahista, jedan od najboljih u Tuli, a da ne vidi mat u jednom potezu. To ne može biti!
Pogledao sam protivnika. Bio je miran. Znači, on nešto vidi. Sigurno postoji neka odbrana. I ponovo počinjem da analiziram poziciju, prolazeći kroz sve protivničke figure i provjeravajući da li neka od njih može da pokrije polje na koje bih stavio svoju figuru.
Ne može! Crnom kralju je mat u jednom potezu! Uzmem skakača, podignem ga i stavim na odgovarajuće polje. U tom trenutku pažljivo gledam protivnika i vidim isto ono mirno, neuznemireno lice.
Nešto je zadrhtalo u meni i ja, umjesto da objavim mat, tihim glasom izgovaram:
— Šah!
Ali moj protivnik je u trenutku shvatio šta se dogodilo.
— To je mat! — povikao je on. — Previdio sam na mat, mat sam previdio! — zbunjeno je ponavljao, gledajući učesnike turnira koji su se približavali našem stolu.
— Da, i ja mislim da je vama mat, — već prilično smireno je podržao svog protivnika.
— Onda zašto ste objavili šah? — iznenađeno su me pitali prisutni.
— Nikako nisam mogao da povjerujem da ne vidite jednostavnu prijetnju i mislio sam da postoji neka odbrana — odgovorio sam, pocrvenjevši.
To je bila važna pobjeda, iako mi je došla previše lako. Nadahnut, ostvario sam još nekoliko pobjeda i postao vodeći na turniru. Tada su učesnici šampionata konačno povjerovali u moju snagu i počeli igrati protiv mene s punom ozbiljnošću. Kao rezultat toga, moj položaj na turniru se naglo pogoršao. Uz to, dugo me iz ravnoteže izbacilo i sljedeće neprijatno iskustvo.
(Nastaviće se)