Moskva 2003.
U Odesu on tako i nije otišao, iako je često prisjećao se grada svog djetinjstva; kad bi tamo dolazio, uvijek bi svraćao do stare kuće u uličici koja je bila sasvim blizu Velike Arnautske. Dugo je stajao zamišljen pored te kuće u kojoj se rodio: ovdje je proveo djetinjstvo s djedom, bakom i roditeljima. Odatle je ljeti išao s djedom da se kupaju u moru, na Lanžeronu.
To je bila vrlo imućna porodica – Galperinih, ali Viktorov otac, kao što je često bilo u to vrijeme, otišao je u politiku i, postavši član Bunda, pisao članke u jevrejskim novinama o ekonomskim i istorijskim pitanjima, koristeći pseudonim Baturinski. Naravno, zvali su ga David, iako je u pasošu sina u koloni za oca pisalo „Davidovič; zamjena jedne slova dala je imenu ruski prizvuk.
Nakon uspostave sovjetske vlasti Bund se podijelio na desne, od kojih je većina emigrirala, i lijeve, djelomično primljene u Komunističku partiju. Među njima bio je i David Baturinski. Preselio se u Moskvu, predavao na Institutu crvene profesure; 1929. godine objavio je knjigu „Zemaljsko uređenje jevrejske sirotinje“.
U junu iste 1914. godine, u vojnoj 1914. godini, kad se rodio Viktor Baturinski, poznati kritičar Petar Pilski osnovao je u Odesi „Krug mladih pjesnika“, na večeri kojeg je u pozorištu na Velikom Fontanu svoje pjesme čitao mladi Eduard Džubin, prvi put pod pseudonimom Bagricki; nastupali su i Katajev, Anatolij Fioletov, Georgij Cagareli, budući revolucionar „Vitez u životinjskoj koži“. Te godine Iljuša Fajnzilberg već je završio univerzitet i, probavši nekoliko zanimanja, otišao u literaturu, postavši uskoro Ilja Ilf. Jurij Oleša je išao na poetske koncerte Igora Severjanina, čitao sve što mu je došlo pod ruku i igrao desno krilo u fudbalu za Rišeljevsku gimnaziju. Isak Babelj već je pisao svoje prve priče na francuskom.
Njihov pogled na svijet počeo se oblikovati u predrevolucionarnim godinama, a odeska gimnazijska mladost, na koju su se prisjećali kao na vrlo svijetli period života, kasnije im je otežala snalaženje u sovjetskoj stvarnosti. Druga je stvar bila kod Baturinskog. Njemu nije trebalo prevaspitanje, navikavanje na novu politike i novi poredak: drugih on nije poznavao. Jedan od Balzakovih junaka kaže:
„Kada sjednete da igrate belot, zar osporavate pravila igre? Pravila postoje. Vi im se podređujete.“
Viktoru Baturinskom nije bilo potrebno prihvatati pravila zatvorenih očiju: služio je novoj vlasti potpuno iskreno, bez ikakvog unutrašnjeg razdvajanja.
On sam je postao dijelom te države i ostao joj vjeran čitav život, a država je znala da ta vjernost nije lažna, jer vjernost koju uspiješ sačuvati uz velike napore, tek je malo bolja od izdaje. Knjiga Belinkova o Juriju Oleši zove se „Predaja i propast sovjetske inteligencije“. Naziv te knjige nipošto se ne odnosi na Viktora Davidoviča. On se nije predavao i nije stradao, nego je, preselivši se u Moskvu, postao pionir, zatim član komsomolske ćelije pri Narodnom komesarijatu za pravosuđe i, odmah po završetku škole, instruktor Gradskog komiteta Saveza gradskih preduzeća.
Ali u osnovi je sve bilo isto: Crno more, odesko sunce, koje je obasjavalo ove dječake s njihovom velikom ljubavlju prema životu, s velikim glavama, rano proćelavjelim, čvrsto stajali nogama na zemlji, napustivši Veliku Arnautsku i Grčku ulicu i uputivši se u Moskvu. I ko zna kako bi se odvijala sudbina Vite Baturinskog, čak i spolja nalik Babelu, da se rodio petnaest godina ranije.
On je završio Pravni fakultet 1939. godine. Godine njegovog studija pale su u vrijeme čuvenih političkih procesa u Moskvi i poklopile se s najgorim periodom terora. Pravnik je samo opterećivao svoje studente nepotrebnim znanjem. U sovjetskom pravnom sistemu pravo i pravda nisu igrali nikakvu ulogu: socijalistička opravdanost i klasna osjetljivost – to je jedino čime se pravnik morao rukovoditi. Svako drugo tumačenje prava smatralo se buržoaskim i reakcionarnim. Tako je poštovani Baturinski još na početku svoje karijere formulirao opšte zadatke sovjetskog suda, koji je bio „istovremeno i tvorac prava i instrument politike“:
„Tribunal nije sud u kojem bi se trebale ponovo rađati pravne finese i spletke… Mi stvaramo novo pravo i nove etičke norme.“
„Koje god bile individualne osobine okrivljenog, prema njemu se može primijeniti samo jedna metoda ocjene: ocjena sa stanovišta klasne opravdanosti.“
Student Baturinski je učio po knjizi Višinskog „Teorija dokazivanja u sovjetskom pravu“. Poučavajući tužioce „umijeću prepoznavanja štetočina“, Višinski je tvrdio da se to postiže ne objektivnom procjenom dokaza prikupljenih u predmetu, nego „političkim njuhom“. On je takođe izjavio da „ne postoje opšta krivična djela, te da se sada ta djela pretvaraju u djela političkog karaktera“. Takvo prepoznavanje „neprijatelja naroda“ veoma se svidjelo Hitleru, koji je govorio o Frajsneru – predsjedniku narodnog suda u Trećem Rajhu: „On je naš Višinski“.
Ne mislim da je za vrijeme studija Viktoru Baturinskomu trebalo čitati izvorne tekstove. Četvrta glava iz „Kratkog kursa VKP(b)“ bila je dovoljna. Inače bi se moglo zapitati nad Marxovim riječima: „Nova era se razlikuje od stare prvenstveno time što počinje zamišljati da je genijalna“.
„Tužioci su više rizikovali nego ostali građani, i ne jedan, prolazeći kroz dvorište gdje su izvršavane smrtnе kazne, vjerovatno je razmišljao o tome da neće proći ni godina dana, a da neće biti suđen na tom mjestu“, pisao je Anatol Frans o vremenima Velike Francuske revolucije. Ne treba misliti da je profesija tužioca u sovjetsko vrijeme bila sigurnija nego 1793. godine.
„Organi tužilaštva ne samo da ne uklanjaju kršenja revolucionarne zakonitosti, nego faktički legalizuju ta kršenja. Za svaki pogrešan pritvor, pored zaposlenih u NKVD-u, odgovornost snosi i tužilac koji je odobrio pritvor. Nepažljivo postupanje u istrazi i gruba povreda zakonskih procesnih pravila često je vješto korištena od neprijatelja naroda koji su se infiltrirali u organe tužilaštva i NKVD-a“, govorio je tada Staljin i, da bi bilo jasno da od odmazde niko nije zaštićen, dodavao: „Objektivno ili subjektivno – svejedno“.
Riječ „tužilac“, koja je u staroj Rusiji označavala samo profesiju, u sovjetsko vrijeme dobila je užasno značenje; tužilac i istražitelj – glavni izvori moći, a razlika između njih bila je tada stvarno vrlo simbolična. U prepravljnoj zatvorskoj jedinici na Krasnoj Presni postojao je čak i poseban odjel za bivše tužioce i istražitelje: njih su veoma često ubijali u fazi istrage.
(Nastaviće se)