V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Na sva ta pitanja odgovor je jedan. Predsjednik Sportskog komiteta Gramov, nakon što je napravio grešku u bojkotu meča Kasparov – Korčnoj 1983. godine, došao je u potpunu zavisnost i želio je da se dodvori pokrovitelju Kasparova — Hejdaru Alijevu, bivšem prvom sekretaru CK Komunističke partije Azerbejdžana. Uticaj Alijeva u zemlji u to vrijeme bio je veliki, i čak ni Mihail Vasiljevič Zimjanin — sekretar CK KPSS, kojem se Karpov obratio za zaštitu, saosjećajući s njim, nije mogao ništa da promijeni.
U toj situaciji Alijev ili lobisti Kasparova izvršili su pritisak na Gramova, a on, zauzvrat, na Kampomanesa, da se meč prekine. Pritisak na Kampomanesa bio je toliko jak (u kojem obliku ne želim ni da nagađam) da je on bespogovorno izvršio volju Sportskog komiteta. Pri tome mu je, najvjerovatnije, obećano da sa sovjetske strane, čak ni radi forme, neće biti nikakvih protesta.
A sada, nakon što ste ovo pročitali, ponovo obratite pažnju na pomenutih jedanaest tačaka i, pretpostavljam, sve će vam postati jasno.
Zanimljivo je da istog dana kada Karpov protestuje i kada mu se navodno izražava saučešće, sovjetska šahovska federacija šalje teleks FIDE sa zahtjevom da se novi meč održi u SSSR-u. Drugim riječima, federacija, spolja glumeći protivljenje, zapravo tim pismom ide u korak sa odlukom Kampomanesa o otkazivanju prethodnog meča, potvrđujući da je pitanje skinuto s dnevnog reda i zato govori o novom meču.
U maju 1985. godine FIDE je usvojila novi pravilnik za mečeve za titulu svjetskog prvaka: meč se igra do 24 partije, pri rezultatu 12:12 svjetski prvak zadržava titulu, a u slučaju poraza dobija pravo na revanš meč. Ipak, novost ovog pravilnika je relativna: kao osnova je uzet već provjereni model koji je važio dugo vremena, sve do 1972. godine.
Meč je, kao što je i bilo predviđeno, počeo u Moskvi 2. septembra 1985. godine. Bio je borben i završio se pobjedom Kasparova rezultatom 13:11.
Kasparov je imao samo 22 godine, ali je bio bolje pripremljen. Izvukao je pouke iz prekinutog meča i djelovao samouvjerenije, što su mogli jasno da vide svi koji su bili u koncertnoj dvorani imena P. I. Čajkovski, gdje se meč održavao. Vjerovatno je uticalo i to što se cio apsurd oko prekida meča na kraju okrenuo u njegovu korist, jer su nervne traume gotovo u potpunosti pale na teret svjetskog prvaka.
Kasparov, koji ima izvanredne analitičke sposobnosti, nakon meča je u jednom intervjuu sovjetskom novinaru rekao:
„Karpov je čitava epoha u šahu. Uspio je da ostane na vrhu više od decenije. Podigao je sportski značaj šaha na potpuno novi nivo, učinio je mnogo za popularizaciju našeg sporta. Bio je svjetski prvak koji igra, i izazvao je interesovanje za šah na svim kontinentima.
Mnogi dugo nisu razumjeli fenomen Karpova. Ni ja ga dugo nijesam mogao dokučiti. Što se tiče njegove igre u meču, čini mi se da nije uspio da se razigra u punoj snazi.”
Međutim, Kasparov, kako se vidi, ima dva pristupa svakom fenomenu. U SSSR-u piše (vidi gore) o zaslugama Karpova, dok u knjizi objavljenoj na Zapadu kaže nešto sasvim drugo: „Igra Karpovljeve epohe sastojala se u tome da je izvor svake kreativne djelatnosti bio zaboravljen… Karpov je uveo šahovski svijet u malu, zagušljivu sobicu.”
Ove riječi strašno odudaraju od mišljenja mnogih drugih stručnjaka iz šahovskog svijeta. Da i ne govorim o tome da u istoriji savremenog šaha nijedan velemajstor koji drži do sebe nije govorio o svom protivniku u tako uvredljivom tonu, posebno kada je riječ o njegovim šahovskim sposobnostima i stilu igre.
Razgovor o otkazanom meču završavam riječima Kasparova:
„Da bi se u budućnosti nikada više nisu dešavale slične sumnjive radnje, odlučio sam da objavim sve što mi je poznato o tome što se događalo iza kulisa tih mečeva.”
U drugoj polovini 1986. godine odigran je revanš meč. Prva polovina meča igrana je u Londonu, a druga u Lenjingradu. U Londonu je u četvrtoj partiji prvu pobjedu ostvario Kasparov, koji je nakon toga vodio do 17. partije. Zatim je Karpov u tri uzastopne partije pobijedio, i rezultat u meču se izjednačio. U završnici je sreća ponovo bila na strani Kasparova, i on je pobijedio, zadržavši titulu svjetskog prvaka.
Zbrka oko organizacije tri meča Karpov – Kasparov donekle je poremetila ravnomjeran tok narednih kvalifikacionih takmičenja za titulu svjetskog prvaka. Za razliku od prethodnih godina, 1987. godine održan je superturnir kandidata za titulu svjetskog prvaka, čiji je pobjednik bio Karpov.
Obistinile su se riječi koje je Kasparov izgovorio u jednom intervjuu još 1985. godine. Na pitanje: „Može li se neko umiješati u vaš spor sa Karpovom za titulu svjetskog prvaka?”, odgovorio je: „Najvjerovatnije ne.”
Krajem iste te godine Kasparov i Karpov ponovo su se našli za istim šahovskim stolom. Ovaj put u španskoj Sevilji. Prema mišljenju oba učesnika (neobično jedinstvo mišljenja), meč je bio zanimljiv, beskompromisan i borben, ali je na kraju završen neriješeno, pa je šahovska kruna još tri godine ostala u posjedu Kasparova.
U nastavku, Karpov, višestruki svjetski prvak i dobitnik devet „Oskara”, smanjio je svoju šahovsku aktivnost, posvećujući više pažnje društvenom radu. Dugi niz godina bio je predsjednik Međunarodne asocijacije fondova mira. U junu 2006. godine Karpov je postao laureat nagrade „Rus godine” u nominaciji „Legenda godine”.
Dakle, sve je išlo onako kako je jednom rekao: „Šah je moj život. Ali moj život nije samo šah.”
(Nastaviće se)