Moskva 2003.
Ovi ljudi igrali su šah, posvećujući mu čitavo slobodno vrijeme, ne radi honorara, slave, priznanja ili uspjeha, nego isključivo zbog samog šaha. Svi su bili jednaki pred tablom sa šezdeset četiri polja, pred još zadivljujućim šahom prošlog vijeka. Iz svijeta političkih informacija, sastanaka, sindikata, pisama u odbranu ili protesta, prelazili su u pošten i čist svijet, gdje je ishod borbe zavisio samo od umijeća i talenta. I onaj koji je udisao taj šahovski vazduh zauvijek je bio obilježen nekim posebnim osobinama, koje ih i danas razlikuju, na početku novog vijeka.
Ako su u drugim oblastima – književnosti, muzici, filozofiji, istoriji, kinematografiji – sovjetski ljudi držani na strogoj dijeti, sa brojnim zabranama, šah to nije dodirivalo. Nije slučajno da su od kraja 60-ih do sredine 80-ih predstavnici drugih profesija – pisci, umjetnici, filozofi, ponekad izuzetni – odlazili u statusu domara, ložača i čuvara. U šahu toga nije bilo. Naprotiv, u njemu si mogao potpuno pobjeći od stvarnosti.
Kineski učenjaci iz dinastije Cin vrednovali su čovjeka isključivo po znanju, ne uzimajući u obzir njegove političke stavove, moralne osobine ili način života, što je dovelo do procvata poezije i nauke u to vreme. Isto je bilo i u šahu: velemajstori i majstori, različiti po vaspitanju, obrazovanju i nacionalnosti, vrednovani su na kraju samo po umijeću, talentu i snazi igre.
Sve se poklopilo. Hruščovljeva odmrzavanja, nakon mračnih prethodnih decenija, činila su se slobodom, otvarala granice, omogućavale misli, postupci i šale za koje je još nedavno država nemilosrdno kažnjavala. I šah, iznjedrivši niz novih brilijantnih imena. I čudo Mihaila Talja. Ali i stare zvijezde nastavile su da sijaju jakim i ravnomjernim svjetlom, dovoljno za mnoge slavne pobjede. To je bio period kada se bilo koje mjesto na inostranom turniru, osim prvog, smatralo gotovo neuspjehom i trebalo je pisati pismeno objašnjenje Baturinskom. Pojava američkog genija pojačala je interesovanje i pažnju javnosti prema šahu, i onako prožetu njime. Imena Borisa Spaskog, Tigrana Petrosjana, Mihaila Talja znao je svaki čovek, i zvučala su ne manje zvučno nego imena Irine Rodnina, Valerija Brumelj ili Lava Jašina.
Ovo vrijeme, u poređenju sa epohalnim događajima kraja vijeka, može izgledati dosadno i beznačajno. Kako se uzme. Ponekad nema ničeg zanimljivijeg nego živjeti u dosadno vrijeme. Neko sada, gledajući sa početka novog vijeka unazad, miješajući nesposoban i ponižavajući sistem sa ljudima koji su živjeli tada, pokušava da i te ljude ponizi. Zabluda. Uzalud će pokušavati da udaraju na taj period procvata šahovske igre, slično kao što su u Firenci u srednjem vijeku udarali po zlatnoj kugli, pokušavajući da stisnu zatvorenu u njoj vodu: nepokorna sila je prodirala kroz zidove, ali se nije stisnula. Šah tog perioda neće biti manje veliki samo zato što je pripadao sovjetskom periodu.
Lice Kluba počelo je da se mijenja od početka 70-ih godina, dolaskom novog direktora – Viktora Davidoviča Baturinskog. „Ovo je ustanova; ustanova koja se bavi šahom, i ne ometajte me da radim“, više puta je ponavljao. „Šta to, pa vi odvraćate moje saradnike od posla?“, primetio je Razuvajev kada je htio, po običaju, pokazati upravo odigranu partiju Konstantinopoljskom. Iz direktorove kancelarije više se nije čulo kucanje časovnika i veseo smijeh: ni sam vlasnik, a pogotovo mladi majstori u njegovom odsustvu, više nisu igrali blic.
Ako su na početku metodisti i radnici federacije raspolagali samo jednom sobom, sada su šahisti morali da se pomjere: aparat je počeo da se širi. I nije slučajno: 1971. godine Centralnom šahovskom klubu su povjerene funkcije odjela za šah i dame Sportskog komiteta SSSR-a. Gubitak titule svjetskog prvaka godinu dana kasnije, nepojavljenje Korčnoja 1976. godine, žestoki okršaji njega i Karpova u mečevima za svjetsko prvenstvo, emigracija velemajstora i majstora iz zemlje, učinili su već i bez toga politizovani šah pitanjem državnog značaja.
Iako je spolja mnogo toga u zdanju ostalo isto, nešto je nestalo, nestala je domaća opuštena atmosfera – Klub je zaista počeo da liči na šahovsku ustanovu. 1981. godine odigran je posljednji međunarodni turnir CŠK-a, praktično jedini tradicionalni turnir koji se tada održavao u zemlji.
1980.godine u Moskvi su održane Olimpijske igre. To su bila vremena političkog suprotstavljanja SAD-a i SSSR-a, sa uzajamnim bojkotima i čestim konfliktima. Olimpijada u Moskvi trebalo je da bude primjerna i država nije štedjela sredstva za taj cilj. Daleko prije početka takmičenja, Klub je izabran kao centar za akreditaciju novinara. Kasnije su planovi promijenjeni i novinarima je dodijeljeno drugo mjesto, ali je glavno urađeno: Klub je renoviran. Ne bez gubitaka: nestala su stara vrata, predivni lusteri i kamin, mnogi lijepi ukrasi nisu sačuvani zbog neekonomičnosti. Zato su šahisti dobili za sebe tada prazni treći sprat zgrade, gdje se preselio čitav upravni aparat, zadržavši, ipak, i za trenere i metodiste sobe na drugom spratu.
1980.godine, kada je u vazduhu već mirisalo na promjene, Talj je, odgovarajući na pitanje o čemu sanja, rekao: «Barem da se nekako može doći u Moskvu, u CŠK. Tamo će vladati šah, i mi ćemo samo raspravljati o šahovskim problemima. I neće biti nikakvih grupisanja, i nestaće male (oprostite, ponekad i glupe) zamjerke jednih prema drugima. A u holu će, na primjer, biti obavještenje: ‘Danas velemajstor Talj drži predavanje’. I momci koji dođu u Klub će u svakom majstoru i velemajstoru vidjeti učitelja, od kojeg se može naučiti».
(Nastaviće se)