V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Fišer zavlači – Spaski trpi
Na dan kada je Fišer poslao odgovor FIDE, njegov predstavnik Pol Maršal izjavio je dopisniku agencije Rojters sljedeće:
„Usprkos stalnim pokušajima ruske vlade da pravnim smicalicama izbjegne obavezu da Spaski brani titulu svjetskog prvaka – umjesto da je brani majstorskom igrom; uprkos nepovoljnim uslovima za Bobija koje je nametnula pristrasna organizacija (kako Fišer naziva Međunarodnu šahovsku federaciju – prim. aut.), i to na nedostojan način; i uprkos svim preprekama koje se namjerno postavljaju na Bobijevom putu, on je pristao da igra sa Borisom Spaskim na Islandu.“
Na kraju je Maršal dodao: „Bobi smatra da, čak i u nepovoljnim i nejasnim uslovima koji imaju za cilj da mu otežaju igru, mora da igra i da pobijedi – to je pitanje nacionalnog i ličnog ponosa.“
Fišer mora da igra i pobijedi – to je pitanje nacionalnog i ličnog ponosa. Ni više, ni manje… Spaskog, međutim, nerviraju čak i razgovori o odgovornosti svjetskog prvaka… U međuvremenu, predstojeći meč postepeno postaje glavni događaj u savremenoj istoriji šaha i predmet velike pažnje javnosti. Posmatra se kao jedan od oblika suprotstavljanja dvije supersile, čiji su predstavnici bili Spaski i Fišer.
U principu, u to vrijeme se svim dostignućima u svemiru, nauci, umjetnosti i na međunarodnim sportskim takmičenjima – naročito u susretima sa Amerikancima – svjesno ili nesvjesno pridavao politički značaj. I ne samo u našoj zemlji, kako to danas pokušavaju da prikažu neki ljudi kratkog pamćenja.
Spaski je, sve do samog početka meča, nastavljao da tvrdi da je njegov meč sa Fišerom – praznik. Tako je rekao i tokom razgovora sa Pavlovim 19. juna, uoči polaska za Rejkjavik. Na tom sastanku Spaski je, zahvalivši Sportskom komitetu na stvaranju dobrih uslova za pripreme, ponovo odbio prijedlog da s njim u Rejkjavik pođu šef delegacije, zamjenik šefa zadužen za bezbjednost, prevodilac, ljekar, psiholog i kuvar. Pri tome je dodao da ni njegovu suprugu ne treba slati na Island.
Dana 21. juna Spaski i njegovi treneri otputovali su u Rejkjavik. Na trenutak nam je bilo lakše, ali se ubrzo situacija ponovo zaoštrila. To nas, međutim, nije mnogo iznenadilo. Francuzi imaju izreku: „Ako se čovjek rodi takav, onda je to zauvijek.“ Fišer je bio najbolji dokaz za to.
Čitav Fišerov život pokazivao je da je, pored osjećaja sopstvene veličine, uvijek imao i strah od poraza. Samopouzdanje je održavao, čini se, kroz skandale i razne zahtjeve za posebnim uslovima. Fišeru je bilo potrebno da ne samo on, već i svi drugi, smatraju njega genijem i priznaju da upravo on vodi glavnu riječ. Ako bi naišao na otpor, odmah bi se mijenjao – a ponekad uopšte ne bi ni sjeo za šahovsku tablu.
U Rejkjaviku su, međutim, gotovo svi Fišerovi zahtjevi bili ispunjeni, uključujući i one koji su išli na štetu prava svjetskog prvaka i protivno pravilima za održavanje mečeva.
„Posebnost“ Fišera šahovski funkcioneri u SAD dobro su proučili i maksimalno koristili, ponekad i uz pomoć psihologa. Istovremeno su detaljno proučili i Spaskog, koji je sa gotovo manijakalnom upornošću, poput leptira koji leti ka vatri, težio da se meč sa Fišerom održi „po svaku cijenu“.
Ne isključujem da je za Spaskog ovaj meč bio i prilika da zaradi veliki novac, jer ranije nikada nije bilo tako visokih nagrada. Upravo zbog toga je pravio ustupke u svim fazama pregovora.
U našoj zemlji se i ranije ukazivalo na sklonost Spaskog ka materijalnim interesima, a i sam je više puta javno govorio da nije dovoljno plaćen. To pitanje je pokrenuo i u dopisu Sportskom komitetu, gdje je naveo da se pri izboru mjesta održavanja meča „moraju uzeti u obzir i klimatski i finansijski uslovi“. Već boraveći na Islandu, Spaski nije odolio da u jednom intervjuu izjavi:
– Ne znam koliki dio nagrade će pripasti meni, a Fišer zna (iako je način raspodjele nagrada bio poznat svim sovjetskim sportistima).
Njega su i ovdje brinule pare. Nažalost, kako je vrijeme odmicalo, sve se sigurnije moglo tvrditi da je to zaista tako. U Spaskom je čovjek pobijedio svjetskog šampiona u šahu, govorili su mnogi nakon završetka meča Spaski – Fišer, i bili su u pravu.
Ali vratimo se na početak meča, tačnije na dane koji su mu prethodili. Spaski je gotovo nedjelju dana bio u Rejkjaviku, vodio šahovsku pripremu (barem su tako tvrdili njegovi treneri), igrao tenis, ponekad i veoma kasno uveče, jer su u Rejkjaviku bile bijele noći.
Dolazak Fišera očekivao se 26. juna. Međutim, to se nije dogodilo. Stigla je informacija da je vratio avionsku kartu, navodno zato što organizatori meča nisu ispunili sve njegove zahtjeve. Nastala je zabrinutost, ali ne i panika – još je bilo vremena. Zatim su telegrafske agencije javile da je Fišer rezervisao kartu za 28. jun. Ni tada nije doputovao.
Endrju Dejvis, Fišerov advokat, ovako je prokomentarisao situaciju:
„On i Fišer su na vrijeme stigli na međunarodni aerodrom Džon Kenedi u Njujorku. Fišer se zadržao u jednoj radnji da kupi budilnik. Dogovorili su se da se nađu u avionu. Kada je Bobi, sa kupovinom u ruci, krenuo ka ukrcavanju, vidio je gomilu novinara i okrenuo se nazad.“
Naivno objašnjenje, ali umirujuće. Zato su organizatori nastavili pripreme za svečano otvaranje meča 1. jula 1972. godine. Doputovali su predsjednik i premijer Islanda, kao i mnogi drugi zvaničnici Islanda i FIDE, Spaski i naša delegacija. Nije bilo samo Fišera. Usprkos tome, svečano otvaranje je održano. Lijepi govori, koktel – ali bez žrijebanja učesnika meča, iako je prva partija trebalo da počne već sljedećeg dana, 2. jula.
Svi su u nedoumici, organizatori pokušavaju diplomatskim kanalima da obezbijede dolazak Fišera. Uznemiren je i Spaski, ali i dalje vjeruje u svoju pobjedu, pomalo protestuje, ali ne lupa vratima. Po završetku meča Eve će reći da bi, da je Spaski 3. jula zahtijevao da se Fišeru upiše poraz, on to morao učiniti.
Ni mi u Sportskom komitetu nismo mogli da zanemarimo želju i stav Spaskog. Međutim, iznenada me je pozvao vršilac dužnosti šefa odjeljenja za propagandu CK KPSS Aleksandar Nikolajevič Jakovljev (isti onaj koji je kasnije tvrdio da je još od djetinjstva bio demokrata i borac za ljudska prava). Prilično oštrim tonom počeo je da mi zamjera što Spaski ne odlazi kući i „proguta“ sva kršenja njegovih prava. Jakovljev nikako nije htio da shvati da su pravila FIDE prilično nejasna i da, dok nema zvanične odluke, Spaski ne smije da ode. Mogli smo da protestujemo, da zahtijevamo poštovanje pravila, ali nikako da ih sami kršimo. Nije isključeno da su Amerikanci upravo to i željeli: da se odlaskom Spaskog Fišer proglasi svjetskim prvakom.
(Nastaviće se)