Nepomnjašči – formula tri životne faze

— Prva: čitavu noć piješ i provodiš se. Ujutru izgledaš kao da si čvrsto spavao.
Druga: čitavu noć se provodiš i ujutru izgledaš kao da si se provodio.
Najzanimljivija je treća: čitavu noć čvrsto spavaš — a ujutru izgledaš kao da si pio…

— Pa koja je vaša faza?
— Između prve i druge. Bolest čiji uzrok odavno je trebalo pronaći, slična engleskom spleenu, ukratko: ruska tuga i melanholija.


— Sa stanovišta šaha, kako osjećate godine?

— Do oko 25–26. godine nisam bio profesionalac po današnjim mjerilima. Putovao sam, igrao iz zadovoljstva. Nisam mnogo radio. Imao sam brzinu razmišljanja i još neke prednosti, ali i mnogo čistih šahovskih slabosti. Bio je to kao „Klub veselih i snalažljivih“.

— ???

— Mnogo toga se zasnivalo na snalažljivosti. Kroz iskustvo, razumijevanje i znanje postao sam univerzalan igrač. Ali shvatio sam nešto: s godinama u šahu moraš više da radiš! A da li je svako spreman na to?

— Zašto više?

— Ono što je ranije dolazilo samo po sebi, vremenom zahtijeva trud. Poseban trening. Meni je očigledno da je kod Zlatana Ibrahimovića i Kristijano Ronalda prije svega disciplina i požrtvovanost — i to im omogućava da ostanu na vrhunskom nivou.

— Vaša lična lista trojice najboljih šahista svih vremena?

— Kasparov, Fišer, Karlsen.

— Zašto tim redoslijedom?

— Kasparov je u svoje vrijeme bio za klasu iznad svih. Po dominaciji i uticaju na razvoj šaha, Gariju Kimoviču nema ravnog.

— Fišer?

— Kratko je dominirao, ali je promijenio sve — i pravila i odnos prema velemajstorima. Kroz sukobe, skandale i ultimatume. Savremeni profesionalni šah u velikoj mjeri duguje njemu. Ranije su nagradni fondovi bili veoma mali.

— Da li su porasli zbog Bobija?

— Naravno. Gotovo je doveo u pitanje meč sa Spaskim zbog povećanja nagradnog fonda. Danas je to normalno, tada je bilo šokantno.

— A Karlsen?

— On još igra, pa je rano da ga stavimo na prvo mjesto. I ne bih rekao da je po apsolutnoj snazi broj jedan. Ali je najstabilniji — i to ubjedljivo, nema mu blizu.

Nepomnjašči ne želi da igra za reprezentaciju Rusije. Ali da li uopšte ima tu mogućnost?

-S Karpovom sam jednom igrao trening meč.

— Kada?

— Prije oko pet godina, pred odlazak na turnir, Anatolij Jevgenijevič me zamolio da igramo. Odigrali smo desetak partija.

— Ko je pobijedio?

— Ukupno gledano, meč je bio moj. Ali me iznenadilo nešto drugo: koliko je Karpov imao poteškoća u taktičkim, komplikovanim pozicijama — kada je na tabli mnogo figura i haos. Tu je baš patio. Ali…

— Ali?

— Ali u mirnim pozicijama sam ja patio. On je tada igrao odlično, na nivou „sedamstotke“ — brzo, precizno, sa potpunom kontrolom.

— Imate objašnjenje?

— Godine. Rutina. Stil. Uzmimo Visvanatana Ananda: već je potpredsjednik FIDE i igra klasični šah rijetko. Sjećam se da sam ga 2017. u Londonu pobijedio bijelim figurama. Osjetilo se da mu je teško da se natjera da računa varijante u iracionalnim pozicijama. Iako je to sa 25–30 godina radio bez problema.

— Sa 50 je teže?

— Mnogo teže. U tim godinama to više nije isto zanimljivo, a vjerovatno ni ne ide jednako dobro. A onda sam se ponovo sreo s Anandom, opet sam igrao bijelim figurama.

— Da li se scenario ponovio?

— Ne, izgubio sam. U početku je bila ravnopravna borba, a onda je nastala pozicija u kojoj se moglo igrati „na klasu“. Tu je Anand pokazao svu svoju snagu i nije mi ostavio nikakve šanse.