V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (16.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

Spaski i Fišer prije meča u Rejkjaviku

Od 1969. do 1972. godine šahovski skiptar nalazio se u rukama Borisa Vasiljeviča Spaskog, desetog svjetskog prvaka. Čovjek velikog prirodnog talenta, veseljak i šaljivdžija, sklon, kao i Talj, boemskom načinu života, trudio se da se ne opterećuje napornim radom. Dok je bio mlad, talenat ga je izvlačio, ali kasnije se sve više osjećao nedostatak marljivosti.

1969.godina. B. Spaski proglašava se 10. svjetskim prvakom

Šahovski dar Spaskog primijećen je vrlo rano i nastojalo mu se na svaki način pomoći. Godine 1948. jedanaestogodišnjem Borisu dodijeljena je državna stipendija od 1200 rubalja. Mnogi inženjeri i naučni saradnici tada su zarađivali manje. Čak ni ja, koji sam tada radio kao rukovodilac vojno-fizičkog odjeljenja Kujbiševskog rajonskog komiteta komsomola u Lenjingradu, nisam imao takvu platu.

S obzirom na to da će se imena Spaskog i Fišera često zajedno pominjati, zanimljivo je uporediti njihov život i šahovski put u istom uzrastu. U mnogo čemu su bili slični. Obojica su imali teško djetinjstvo i određene praznine u vaspitanju. U približno istim godinama kao Spaski, i Fišer je počeo da posjećuje šahovski klub, i o njemu se takođe rano govorilo kao o talentovanom igraču (samo što nije imao državnu stipendiju). Sa 14 godina Fišer je postao prvak SAD, dok je Spaski sa 16 godina osvojio titulu svjetskog prvaka među omladinom. Spaski je bio četvorostruki prvak SSSR-a, a Fišer osmostruki prvak SAD-a. Fišer je postao velemajstor sa 16 godina, Spaski dvije godine kasnije, ali treba imati u vidu da je konkurencija u SAD bila znatno slabija nego u SSSR-u.

Godine 1960. (Spaskom je bilo 23, a Fišeru 17) prvi put su se sreli za šahovskom tablom na turniru u Mar del Plati (Argentina). Podijelili su prvo i drugo mjesto, ali je Spaski pobijedio Fišera. Do meča u Rejkjaviku odigrali su četiri partije: Spaski je dobio dvije, a dvije su završene remijem.

Pobjede i uspjesi u šahovskim borbama bili su zasluženi, ali su Spaskom zavrtjeli glavu. Oduvijek je imao visoko mišljenje o sebi, a nakon osvajanja titule svjetskog prvaka postao je pretjerano samouvjeren, potcjenjivao druge velemajstore, uključujući i Fišera. U periodu 1969–1971. Spaski je znatno smanjio šahovski rad i učešće na turnirima, što se, naravno, odrazilo na njegovu igru. Vjerovatno je zaboravio ili zanemario poznatu misao Adolfa Andersena, koji je još prije 150 godina rekao: „Nemoguće je držati svoju umjetnost pod staklom kao dragulj i vaditi je po želji. Ona se održava samo stalnom primjenom.“

Prekomjerne ambicije kod Spaskog ispoljavale su se u mnogim stvarima. Naglašeno je isticao svoje posebno, nezavisno mišljenje o raznim pitanjima. S vremenom se razvila i određena sumnjičavost. Tako se u stranoj štampi, pozivajući se na Spaskog, pisalo da je 1970. navodno bio pod pritiskom jer nije potpisao kolektivno pismo istaknutih naučnih i kulturnih radnika u odbranu Angele Dejvis. U stvarnosti toga nije bilo. Spaski ne može navesti nijedan primjer pritiska ni na sebe ni na Mihaila Botvinika, koji je takođe više puta odbijao da potpisuje kolektivna pisma. Druga je stvar što takvi postupci nisu izazivali pozitivne reakcije, ali su kritike od pojedinih partijskih funkcionera dobijali mi, rukovodioci Sportskog komiteta, a ne Spaski i Botvinik.

Treneri i odjeljenje za šah Sportskog komiteta više puta su skretali pažnju Spaskom na to da je smanjio analitički i praktični rad, ali on to nije uvažavao. Smatrao je da je već „prerastao kratke pantalone“ i da mu takve preporuke nisu potrebne. Na pripremama za važna takmičenja i olimpijade Spaskog su često zaticali ne za šahovskom tablom, već u igranju karata, na šta je mirno odgovarao da je to, navodno, opuštanje nakon napornog šahovskog rada. Međutim, nikakvog napornog rada nije bilo, što su potvrdili i kasniji događaji.

Godine 1970, na šahovskoj sceni, nakon duže pauze, ponovo se pojavio Fišer. Inače, do danas nije poznato gdje je proveo više od dvije godine i čime se bavio. Ipak, vratio se u punoj snazi. Njegovi zahtjevi nisu se smanjili, naprotiv – postavljao ih je u svakoj prilici. Istina, u martu 1970. Bobi je iznenada bez rasprave popustio zahtjevima drugog velemajstora. Ipak, vjerujem da to nije bila prava ustupka: jednostavno je tim potezom rješavao neke svoje druge ciljeve. To se desilo na „meču vijeka“, kako nazivaju susret reprezentacije SSSR-a i ostatka svijeta. Pretpostavljalo se da će na prvoj tabli igrati Fišer, ali je izuzetnu tvrdoglavost pokazao Bent Larsen. Bobi je gotovo odmah pristao. Ipak, kasnije je u razgovoru s glavnim sudijom meča Božidarom Kažićem kritikovao sebe zbog toga, ali je blefirao.

Stvar je u tome što je Fišer i tada, kao i kasnije, uvijek izbjegavao da sjedne za tablu ako postoji opasnost od poraza. Zato je smišljao razne načine da odloži takve situacije. Uz to je svjesno pokušavao da izbaci protivnika iz ravnoteže. Čak je i njegov advokat Pol Maršal jednom rekao: „Fišer se ponaša kao dijete, ali razmaženo i lukavo dijete, koje vješto nameće svoju volju.“

U pomenutom meču u našoj ekipi na prvoj tabli bio je Spaski. Fišer je odlučio da izbjegne susret s njim kako bi izbjegao mogući poraz. Pri tome je napravio lijep gest – prepustio je prvu tablu Larsenu. Navodno nije razmišljao o tome da time dovodi Petrosjana, koji je igrao na drugoj tabli, u težak položaj, jer se ovaj pripremao za drugog protivnika, a ne za Fišera. I tada sam tvrdio, a i sada, više od trideset godina kasnije, tvrdim da je to bilo učinjeno svjesno. Fišer je unaprijed proračunao sve varijante u kvalifikacijama za titulu svjetskog prvaka i zaključio da bi se u jednoj fazi mogao sastati s Petrosjanom. Zato je odlučio da ga pobijedi sada, kada ovaj nije bio spreman za igru protiv njega. Tako je i bilo – Fišer je pobijedio rezultatom 3:1.

Iskorišćena je još jedna lukavost: Fišer je zahtijevao da Petrosjan promijeni svoj uobičajeni način zapisivanja poteza na zapisniku, jer ga je takav način iritirao. Petrosjan je, kao i mnogi drugi velemajstori, najprije zapisivao svoj potez na papir, a tek onda ga odigravao. Fišer je zahtijevao da se radi obrnuto, i Petrosjan je pristao kako ne bi dodatno zaoštravao situaciju.

Treba napomenuti da su predstavnici američke šahovske federacije aktivno podržavali sve Fišerove zahtjeve. Imali su pristalice i u Međunarodnoj šahovskoj federaciji. U ljeto 1970. godine, tokom održavanja Svjetske šahovske olimpijade u Zigenu (SR Njemačka), održan je naredni kongres FIDE. Američka delegacija uporno je tražila da kongres omogući Fišeru da direktno igra meč za titulu svjetskog prvaka, zaobilazeći kvalifikacioni sistem. Samo činjenica da je Fišer na toj olimpijadi izgubio od Spaskog doprinijela je odbacivanju tog zahtjeva. Međutim, to Amerikance nije zaustavilo. Njihov cilj bio je da po svaku cijenu učine Fišera svjetskim prvakom. Pri tome nisu htjeli čekati naredni kvalifikacioni ciklus. Rješenje je pronađeno: Amerikanci su Fišeru kupili mjesto za učešće na međuzonskom turniru. Da, kupili.

Prema odluci FIDE, SAD su imale tri mjesta za međuzonski turnir kandidata za titulu svjetskog prvaka 1972. godine. Treba priznati Amerikancima da su u sportu uglavnom poštovali princip izbora učesnika prema rezultatima nacionalnih prvenstava. Tako je bilo i tada. Na osnovu prvenstva SAD iz 1969. godine, pravo učešća dobili su prvak i dva drugoplasirana igrača, među njima i trećeplasirani Benko. Danas se može samo pretpostaviti kakvi su napori bili potrebni da se Benko ubijedi da ustupi svoje mjesto Fišeru. On ga je ustupio… za dvije hiljade dolara.

Na međuzonskom turniru, održanom krajem 1970. godine na Majorki (Španija), Fišer je odigrao veoma dobro i plasirao se u fazu kandidatskih mečeva, koji su nakon odluke FIDE iz 1965. zamijenili turnire kandidata. Ta promjena je u velikoj mjeri bila posljedica samog Fišera, koji je nakon ranijih neuspjeha optuživao sovjetske šahiste za dogovore i zajedničku igru u korist svog lidera.

Fišerova uspješna igra, kao i njegova „čudačka ponašanja“, bili su svima uočljivi, ali su se ocjene razlikovale. Kada smo u Sportskom komitetu SSSR-a ukazivali Spaskom na sve veću snagu Fišera, kao i na njegove zahtjeve van šaha, šampion je reagovao prilično mirno, ponekad čak i sa dozom zadovoljstva, govoreći: „Fišer je naš sindikat“. Nasuprot tome, Botvinik i Keres bili su zabrinuti zbog promjena koje su se dešavale. U septembru 1970. čak su tražili prijem kod sekretara CK KPSS Petra Niloviča Demićeva i izrazili zabrinutost za sudbinu svjetske titule.

Ipak, i Spaski je uočavao Fišerov napredak. Jednom intervjuu zapadnonjemačkom novinaru krajem 1970. izjavio je da bi se mogao susresti s nesovjetskim šahistom, posebno s Fišerom. Otprilike pola godine kasnije, na razgovoru kod predsjednika Sportskog komiteta Sergeja Pavlova rekao je da bi želio igrati protiv Fišera, jer je sa ostalim velemajstorima već igrao.

(Nastaviće se)