
Moskva 2003.
Njegove glavne osobine: poseban humor, skepticizam, ironija i autoironija, nemilosrdnost u procjeni protivnika — ali i samog sebe.
Naravno, on nikoga nije pokušavao parodirati: u šahu, kao i u životu, za njega nije bilo autoriteta.
Bio je majstor kratkih uboda, sarkastičnih zapažanja, i nikada nije morao dugo tražiti pravu riječ.
Recenzija jedne šahovske knjige koju je napisao sastojala se iz samo jedne rečenice:
„Smeće.“
Trinaestogodišnji Stjuart Konkvist, prvi put sjedajući za tablu protiv poznatog velemajstora, u katalonskom otvaranju je već u petom potezu dao šah damom i, dječački, objavio:
„Šah!“
Reakcija Majlsa bila je trenutna:
„Stvarno?“ — rekao je.
Na jednom od otvorenih prvenstava Njujorka Boris Guljko je počeo krajnje neuspješno i poslije tri kola zaostajao za svojom ženom, velemajstorkom Anom Ahšarumovom, čak puno poen i po.
„Ti takođe igraš na ovom turniru?“ – pozdravio ga je Majls, kad je Guljko prolazio između stolova za kojima su igrali lideri.
„Kako ti se dopala njena igra?“ – pitali su istog tog Guljka poslije partije sa Sofijom Polgar.
„Griješila je na svakom koraku!“ – uzrujano je odgovorio on, odmah pošto je izgubljenu završnicu ipak spasila i remizirala.
„Griješila je u svakom potezu, prisilivši svog protivnika da se izbori za remi u završnici bez dva pješaka“, – napisao je Toni u članku o turniru.
Kada sam prvi put vidio Majlsa, imao je osamnaest godina; s dugom, kovrdžavom kosom do ramena, nježnom kožom, podsjećao je pomalo na Bozija iz Oskara Vajlda.
Kasnije se njegov izgled promijenio: u licu i pokretima pojavilo se nešto mačje, počeo je da liči na jednog od mušketira – najprije na Aramisa, potom na Portosa.
U posljednjem periodu svog života bio je neizmjerno krupan, lice mu je poprimilo znatne dimenzije, ali ga je i dalje uokvirivala duga kosa do ramena, a u čitavoj njegovoj pojavi bilo je nečeg od kapetana Silvera iz „Ostrva s blagom“, osim što mu je nedostajao papagaj na ramenu i boca ruma.
Ako bi se ogromni svijet profesionalnih i amaterskih šahista podijelio na dvije kategorije – na one o kojima se govori i one koji govore, Toni Majls bi, bez sumnje, pripadao prvoj.
Njegove avanture, ekscentričnosti i ekscesi odmah bi postajali poznati u tom vještačkom svijetu šaha, gdje svi o svima sve znaju.
A ipak, Toni se nije nimalo obazirao na to šta će o njemu reći ili pomisliti u Britanskoj šahovskoj federaciji ili u FIDE, šta će zasmetati Karpovu, ili kako će reagovati Kasparov.
Nije se plašio da ispadne smiješan – bilo da je došao kao trener ženske ekipe Australije na Olimpijadu u Manilu, bilo da je igrao ležeći na stolu za masažu, kao u Tilburgu 1985, ili na običnom dušeku položenom u ćošku sale, kao što je bilo na openu u Ostendeu nekoliko sedmica kasnije.

Na tom tilburškom turniru, krenuvši jednog dana na partiju i pokušavajući da nađe položaj u kojem ga leđa neće boljeti, odlučio je da jednostavno legne na zadnje sjedište taksija.
U članku o turniru napisao je:
„Odlučio sam da ne obraćam pažnju na konvencije.“
Konvencije?
Čitavog života Toni Majls nije mnogo mario za njih.
Toni je naučio da igra šah s pet godina.
Kasnije je na igru potpuno zaboravio, a pravi interes za nju probudio se tek četiri godine kasnije, kada je neko u školu u kojoj je učio donio šahovski set.
„Da se to tada nije dogodilo,“ – prisjećao se kasnije – „vjerovatno se nikada ne bih zainteresovao za šah.“
Jednu godinu je studirao matematiku na univerzitetu u Šefildu, a zatim se u potpunosti posvetio šahu.
Kasnije je priznao da je na predavanjima zijevao od dosade:
„Tamo nije bilo protivnika kojeg treba pobijediti – za razliku od šaha.
Htio sam direktan sukob.“
Za zasluge u oblasti šaha, univerzitet mu je kasnije dodijelio zvanje počasnog doktora.
Glasovi prilikom donošenja te odluke bili su podijeljeni:
jedni su se zalagali da se bivšem studentu Majlsu dodijeli priznanje, dok su drugi zahtijevali da ga izbrišu iz evidencije zbog nemarnosti tokom studija.
Toni nije volio svečane ceremonije i ironično je prema njima pristupao.
Poznat je njegov govor na zatvaranju turnira u Briselu 1986. godine:
„Mrzim ovakva obraćanja, ali ovdje ću biti kratak: na ovom turniru nije bilo ničega što bih mogao da kritikujem.“
U svom zahvalnom govoru u Šefildu, jubilarac je rekao da je za njega dodjela počasnog zvanja veliko iznenađenje, jer nije bio dobar student.
Ipak, nije krio da mu je izuzetno drago što su njegove šahovske zasluge priznate na taj način.
Nije stekao akademsko obrazovanje, ali mu ono, kao ni u šahu, nije bilo naročito potrebno;
nije osjećao ni posebno poštovanje prema svojim kolega-velemajstorima koji su završili Oksford ili Kembridž.
Iako njegovi odnosi s budućim kraljem engleskog šaha, Najdželom Šortom, nisu uvijek bili idilični, Majls je priznao da su mu i Šort, i kasnije Miki Adams, po duhu bili bliži nego „oksbridžki“ momci.
Šta bi Toni Majls postao da nije otišao u šah?
Pitanje je, naravno, hipotetičko.
Sigurno ne službenik u banci, koji svakodnevno radi od devet do pet.
Možda jedan od junaka Moemovih priča, čija se radnja odvija negdje u Okeaniji?
Kapetan jedrilice koja učestvuje u trkama čajnih klipera, stalno u sukobu s upravom brodarske kompanije?
Ili možda drugi Nik Lison, koji uveče pije džin-tonik u baru u Singapuru, a danju obavlja transakcije od stotina miliona funti?
Mislim da bi mu ovo posljednje poređenje bilo posebno simpatično,
a što se tiče ostalog – jasno ga vidim kako, pokrivši usta dlanom, poluglasno dobacuje u stranu:
„A big philosopher.“ („Veliki filozof.“)
(Nastaviće se)