
Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
ZATVORSKI ROMAN (nastavak)
Poslije dvije godine Robert je imao kratkotrajnu vezu sa ljepoticom Polinom, kćerkom tadašnjeg predsjednika Šahovske federacije Sankt Peterburga Borisa Hropova. Ali ni iz toga nije ništa ispalo. Sastajali su se nekoliko puta u Budimpešti, ali zajednički jezik nisu pronašli.
Vječiti neženja nastavio je da živi u prijestonici Mađarske i s vremena na vrijeme naručivao je fotografije mladih djevojaka za šahovskom tablom, dugo razmišljajući koja bi od njih mogla postati njegova žena.
A 2000. godine odjeknula je senzacionalna vijest: Fišer ima romansu sa Japankom Mijoko Vatai, s kojom se upoznao gotovo trideset godina ranije. I to nije bila neka gejša, već ugledna šahistkinja u svojoj zemlji, višestruka državna prvakinja, učesnica brojnih olimpijada i bivša predsjednica Japanske šahovske federacije.
Još 1973. godine, godinu dana nakon što je Fišer postao svjetski šampion, posjetio je Japan, gdje su ga u jednom šahovskom klubu zamolili da odigra dvije partije sa najboljim igračima – muškim i ženskim. Sreća se osmjehnula Mijoko Vatai, koja je tada imala 28 godina. Robert je bio krajnje ljubazan i uputio djevojci kompliment, rekavši da je njihova partija ispala vrlo zanimljiva. Zatim je uslijedila večera, na kojoj su sjedili jedno pored drugog. Sutradan je Vatai priredila Bobiju razgledanje Tokija, i tada su se sprijateljili.
Godine 1974. Mijoko je uvrštena u reprezentaciju Japana i, na putu na olimpijadu u Kolumbiju, posjetila je Fišera. Od tada su se često viđali, telefonirali jedno drugom i dopisivali se.
Kao i Robertu, ni Mijoko se privatni život nije naročito složio i, vjerovatno, je 2000. godine njihova uzajamna simpatija prerasla u nešto više. Tada se Fišer preselio u Zemlju izlazećeg sunca i nastanio se u kući svoje dugogodišnje prijateljice. Zapanjujuće je da su tek tri decenije nakon upoznavanja konačno počeli da žive zajedno u vanbračnoj zajednici, u Mijokinoj kući u gradskom kvartu Kamata, u tokijskom okrugu Ota. Često su putovali po Japanu i izvan njega.
Činilo se da je Fišer konačno pronašao svoju sreću, ali ubrzo su sa Istoka stigle glasine da ima ljubavnicu – Filipinku Meriling Jang, djevojku od oko trideset godina, koja je u maju 2001. rodila njegovu kćerku, kojoj je dato ime Džinki (Robert je često posjećivao Filipine, gdje je stalno vodio radijske emisije na razne teme – uglavnom je kritikovao Ameriku). Iako je na rodnom listu djevojčice kao otac naveden Fišer, on ovu romantičnu epizodu iz svog života nije smatrao važnom i nije namjeravao da napusti Vatai. Japanke se prema muškarcima odnose gotovo kao prema božanstvima, i Robert od svoje odane žene nije čuo nijednu riječ prijekora.
Mijoko je godinu dana mlađa od Fišera, ali je, kao i većina Japanki, na izgled djelovala kao dama neodređenih godina. Do izvjesnog vremena čak su i pred poznanicima krili svoju vezu, ali je u ljeto 2004. došlo do incidenta, nakon kojeg je tajna postala javna, a sam Fišer se ponovo pojavio na televizijskim ekranima širom svijeta…
Prilikom ukrcavanja u avion koji je iz Japana letio za Filipine, šahovski kralj je pokazao pasoš, i tada se iznenada ispostavilo da su ga američke vlasti poništile, odnosno da putnik pokušava da putuje sa nevažećim dokumentima. U međuvremenu, Fišerov pasoš je 1997. bio produžen na deset godina i važio je do 2007. Očigledno je promjena pravila bila izazvana pojačanom borbom protiv terorizma, pa su svi protiv kojih su ranije vođeni krivični postupci dospjeli na crnu listu. Američko pravosuđe podsjetilo se šahovih starih grijeha: neodobrenog meča sa Spaskim, kao i neplaćanja znatnog poreza na dobit ostvarenu tom pobjedom. Moguće je i da je zakasnjela anti-Fišerova akcija sprovedena na inicijativu Džordža Buša, koji je saznao da je Fišer, koji je posljednjih godina negativno gledao na Ameriku, podržao stravični teroristički napad 11. septembra 2001. godine.
Šahovski kralj bio je uhapšen od strane imigracionih službi i zatvoren u pritvor u očekivanju odluke o deportaciji. Prva osoba koja se aktivno zauzela za njega bila je njegova pouzdana prijateljica Mijoko Vatai. Ona je pozvala svjetsku javnost da spasi Fišera i da mu se u nekoj zemlji odobri politički azil. A ubrzo je cio svijet saznao i intimne pojedinosti: ispostavilo se da Robert i Mijoko namjeravaju da se vjenčaju, pri čemu je optuženi zaprosio voljenu ženu pravo iz zatvora.
Treba reći da je, dok je sve visilo o koncu, Spaski, zbog čijeg je meča izbila cijela ova galama, napisao otvoreno pismo predsjedniku SAD-a, pozivajući Buša na milosrđe i velikodušnost, a ako već nije u stanju da pomogne, molio je da se uzme u obzir da su on i Fišer počinili isto „krivično djelo“ – igrali su meč na zabranjenoj teritoriji – i da se prema njemu primijene iste sankcije: „Uhapsite mene, stavite nas u istu ćeliju i dajte nam šah…“
Iako Boris Vasiljevič nikada nije volio da razočara svog „sponzora“, ovoga puta nije uspio da udovolji istorijskom rivalu. „Čitao sam to pismo“, rekao je Fišer jednom reporteru koji je uspio da stupi u kontakt s njim, „i nije mi se dopalo, prije svega zbog tona. Spaski me predstavlja kao nekakvog idiota i još bez razloga moli Buša za milost.“
Fišer je prokomentarisao i mogućnost susreta sa Spaskim u zatvorskoj ćeliji: „On mi ovdje nije potreban. A dobro bi došla neka djevojka, recimo ona Ruskinja, kako se zove… Kostenjuk.“
(Nastaviće se)