V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (6.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

GIMNASTIKA UMA

Najveću pažnju u ovoj knjizi posvećujem šahu, jer sam, kao zamjenik predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a, tokom svih 15 godina bio zadužen upravo za ovaj sport, dok sam druge oblasti – fizičko vaspitanje stanovništva, fudbal, hokej, sportske igre, propagandu, međunarodne sportske veze i sportske lutrije – nadzirao povremeno.

Pri tome ne preuzimam na sebe smjelost da napišem potpunu istoriju šaha. To nije posao za jednog čovjeka. Biram, po mom mišljenju, najzanimljivije momente iz sportske istorije o kojima do sada nije objavljena sveobuhvatna i maksimalno objektivna informacija.

Pošto sam sačuvao arhivu, imam mogućnost da opišem događaje uzimajući u obzir ne samo svoje mišljenje, već i stavove učesnika tih događaja, zvaničnih lica i štampe. Uopšteno gledano, sve niti tih događaja bile su skoncentrisane kod mene, a mnogo toga ne postoji ni u arhivama ni kod samih učesnika. Pri tome se uglavnom ne bavim samim tokom sportskog nadmetanja, već onim što mu je prethodilo, što ga je pratilo – zakulisnom, nekad korektnom, nekad nekorektnom borbom, kao i postupcima organizatora i učesnika takmičenja. To nije vidljivo ljubiteljima sporta, ali je veoma korisno znati kako bi se jasnije razumjelo šta se dešava oko sporta i koliko je truda potrebno za ostvarivanje pobjeda.

Šah je jedna od najstarijih i najmudrijih igara u istoriji čovječanstva. Prema predanju, njegova domovina je Indija (oko V vijeka), ali naziv igre potiče od persijskih riječi „šah mat“ – „vladar je mrtav“.

Šah se često naziva gimnastikom uma, i to je sasvim opravdano: takvog intenziteta misaone aktivnosti, po mom mišljenju, nema ni u jednoj drugoj igri. Dovoljno je reći da samo prvih deset poteza u otvaranju ima 169.518.829.100.544.000.000.000.000.000 mogućih varijanti, od kojih prije svakog poteza treba izabrati jednu – najbolju.

Naravno, šahovska teorija je znatno napredovala i šahista nema potrebu da u otvaranju razmatra sve te varijante, jer su prvih deset i nešto više poteza već detaljno proučeni, iako i tu ima iznenađenja. Zato prava šahovska borba, po pravilu, počinje tek u drugoj desetini poteza.

Danas je teško naći porodicu u kojoj nema šaha. Kao razonodu igraju svi – od malih do velikih.

U Rusija je šah stigao u IX–X vijeku i privukao je pažnju različitih slojeva stanovništva. Poznato je, na primjer, da je Ivan Grozni igrao šah 1584. godine, kada je već bio teško bolestan, sa Borisom Godunovim.

Šah na visokom, može se reći profesionalnom nivou, počeo je da se razvija u XVIII–XIX vijeku, a zvanično računanje svjetskih prvenstava vodi se od 1896. godine.

Moja strast prema šahu spojila se s izuzetnom mogućnošću da godinama sarađujem i komuniciram s velikim šahistima iz zemlje i svijeta. Nastavljam tu komunikaciju i danas. Čuvam njihova pisma, knjige s posvetama i brojne fotografije.

Jednom je odličan organizator šahovskog pokreta u zemlji, bivši načelnik šahovskog odjeljenja Sportskog komiteta i direktor Centralnog šahovskog kluba Viktor Davydovič Baturinski rekao:

– Znao sam 9 svjetskih prvaka (od tadašnjih 12) i njihovih 14 supruga.

Što se supruga tiče, to ću preskočiti, ali mogu reći da sam poznavao i imao poslovne i prijateljske odnose (a s nekima se i danas družim) s 10 svjetskih prvaka od 14. To su: Maks Eve, Mihail Botvinik, Vasilij Smislov, Mihail Talj, Tigran Petrosjan, Boris Spaski, Bobi Fišer, Anatolij Karpov, Gari Kasparov i Vladimir Kramnik.

Mnogo lijepih uspomena ostalo je i iz saradnje s drugim velemajstorima. Istovremeno, potpuno sam svjestan da nisu svi bili zadovoljni mojim djelovanjem dok sam u Sportskom komitetu bio zadužen za šah. Nije manjkalo kritika na moj račun od strane Viktora Korčnoja, ponekad i od Garija Kasparova, kao i Borisa Gulka. Vjerovatno su i drugi bili nezadovoljni nečim.

Međutim, kada bismo danas iznijeli argumente svojih pozicija, mnoge bi se stare zamjerke vjerovatno izgubile. Ali, nažalost, to je danas vjerovatno već nemoguće. Zato neka svako ostane pri svom mišljenju i misli da je samo on u pravu. Kažem to mirno, jer je moja savjest čista. Uvijek sam se trudio da nikome ne učinim ništa loše. Druga je stvar što, zbog različitih okolnosti i objektivnih realnosti tog vremena, nisam mogao sve da uradim.

Na primjer, velemajstori Salo Flor i Andre Lilijental – izuzetni ljudi, sa kojima mi je kontakt uvijek pričinjavao veliko zadovoljstvo – bili su nezadovoljni što smo ih rijetko slali na međunarodne turnire, čak i kada je domaćin snosio sve troškove puta. To se dešavalo zato što je Sportskom komitetu bila ograničena kvota za odlazak u inostranstvo i za prijem stranih sportista u zemlji. Te kvote, nažalost, nisu određivane prema potrebama sporta, već po principu „ne više nego prethodne godine“. Ograničavale su nas i devizne mogućnosti Sportskog komiteta, koji je u to vrijeme poslovao po principu samofinansiranja. Naravno, morali smo voditi računa i o opštoj političkoj situaciji, unutrašnjoj i spoljašnjoj politici zemlje u kojoj smo živjeli.

Na prijemu u Kremlju. U centru – ministarka kulture Jekaterina Aleksejevna Furceva i narodni umjetnik SSSR-a Boris Petrovič Čirkov.

Pri tome smo u sportu često uspijevali da obezbijedimo i veće mogućnosti za inostrana putovanja naših sportista nego Ministarstvo kulture. Godišnji plan međunarodnih sportskih veza odobravao je Sekretarijat Centralnog komiteta partije, ali su se zatim, zbog promijenjenih okolnosti, često javljale potrebe za novim međunarodnim takmičenjima. I mi smo, kao i druge ideološke organizacije, podnosili odgovarajuće predloge Centralnom komitetu partije.

U sjećanju mi je ostao slučaj kada su na sjednici Sekretarijata CK jedan za drugim po ovom pitanju govorili predstavnici Ministarstva kulture i Sportskog komiteta. Prva je tada izlagala tadašnja ministarka kulture Jekaterina Aleksejevna Furceva. Ona je, kao što je bilo uobičajeno na Sekretarijatu, iznijela svoje prijedloge za 3–4 minuta. Zatim su je oko deset minuta ispitivali – zašto uopšte treba sprovoditi ono što predlaže.

Slušajući sve to, nehotice sam se zabrinuo i počeo da razmišljam šta mene čeka. Furceva je tražila da se doda samo jedna manifestacija, a ja sam trebalo da izložim čak 17 dodatnih sportskih događaja. Međutim, sve je prošlo iznenađujuće glatko. Nakon mog kratkog obrazloženja, predsjedavajući Sekretarijata Mihail Andrejevič Suslov rekao je:

– Predlaže se da se saglasimo.

Svi su klimnuli glavom i nije bilo nikakvih pitanja.

Neko bi, čitajući ovo, mogao pomisliti da je Suslov bio ljubitelj sporta. Međutim, to nije tačno, ali je razumio važnu ulogu sporta u jačanju međunarodne saradnje. Inače, to su dobro razumjeli i drugi lideri naše zemlje. Jednom prilikom, 70-ih godina, čuo sam kako lider Erih Honeker sa ponosom govori da je, zahvaljujući sportskim uspjesima, ime Istočna Njemačka u svjetskim medijima pominjano deset puta češće nego dostignuća u drugim oblastima unutrašnje i spoljne politike.

Tada je prestiž zemlje u velikoj mjeri bio vezan za sportske rezultate, a šah je u tome igrao veoma značajnu ulogu.

Pošto sam spomenuo deset svjetskih šampiona, ispričaću i o svojim susretima s njima, a prije toga ukratko i o prvim svjetskim prvacima.

(Nastaviće se)