V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Hljeba i igara!
Čovjek se pojavio prije oko dva miliona godina. A možda i ranije. Prvi ljudi su nesumnjivo bili snažni i spretni, jer inače ne bi preživjeli. U potrazi za hranom radili su, lovili, borili se za svoje postojanje. Postepeno su savladali metodu dobijanja vatre, bavili se stočarstvom i poljoprivredom. Život je postao lakši.
Međutim, što se život više usavršavao, čovjek je sve manje koristio svoje mišiće i njegove fizičke sposobnosti su postepeno opadale, jer u uslovima prvobitno-zajedničkog društva samo rad je doprinosio fizičkom razvoju čovjeka i očuvanju njegovog zdravlja.
Sa pojavom slobodnog vremena sve češće su se prisjećali dječjih igara i zabava. Kao rezultat, obična šetnja ili trčanje pretvorili su se u takmičenja. Počelo se takmičiti u gađanju lukom i strijelom, plivanju, bacanju predmeta. U početku se to događalo unutar porodice ili roda, a zatim među prijateljima i komšijama.
Može se slikovito reći da su takmičenja, koja su kasnije nazvana sportskim nadmetanjima, bila nastavak uobičajenih ljudskih aktivnosti. Mnogi fizičko-kulturni treninzi i sportovi koji su opstali do danas, u osnovi su nastali prije 8–10 hiljada godina prije naše ere.
Vremenom su borbe gladijatora, trke kolima, različite vrste borbi i druga takmičenja zauzimale značajno mjesto u životu ljudi. Nije isključeno da je upravo tada nastao izraz „hljeba i igara“.
Epohalni značaj fizičke kulture u sveobuhvatnom razvoju čovjeka potvrđuju Olimpijske igre koje su nastale u Staroj Grčkoj 776. godine p.n.e. Ne umanjuje ovu ocjenu ni činjenica da su u tim igrama mogli učestvovati samo slobodni građani grčkih gradova, i to samo muškarci. Prema svjedočenju starogrčkog pisca Pansanija, „ženu koja je ušla na Olimpijske igre bacali su sa litice“.
Zanimljivo je da su tada na Olimpijadama održavana ne samo sportska takmičenja, nego i takmičenja muzičara, pjevača i govornika. Zar to nije predoblik sveobuhvatnog odgoja i razvoja čovjeka?
Drevni preci koji su živjeli na teritoriji današnje Rusije nisu bili izuzetak. U „Povijesti vremena“ navodi se da su preci Rusa – rodoniči (prastari istočno-slavenski rod), vjatiči (istočno-slavensko pleme u centralnoj Rusiji) i severjani (sjeverno slavensko pleme) – u slobodno vrijeme od rada organizovali „igre između sela, na koje su dolazili gotovo svi ljudi, od malih do velikih“.
U davna vremena tokom Olimpijskih igara čak su se prekidali i ratovi. Sada bi to bilo teško zamisliti. Međutim, nekada rođena parola „O sport! Ti si mir!“ nažalost ostaje samo lijepa želja u modernoj Olimpijskoj povelji: u sport sve češće ulaze politika i biznis. Novac postaje presudan u svemu.
Paradoksi upravljanja sportom
Sportska grana, kao i sve druge, uvijek je nekim bila upravljana. Tokom posljednjih pola vijeka u našoj zemlji smijenjeno je mnogo rukovodilaca sportskih organizacija. Često su ih preoblikovali, mijenjali im nazive, ukidali i stvarali ponovo. Šta je sve to pokretalo? Potreba za usavršavanjem? Iskreno ću reći – ne. Koliko god bilo žalosno, iza svega toga često je stajala nekvalifikovanost ili težnja da se „postave“ svoji ljudi.
Godine 1953, nakon smrti Staljina, ukinut je Sportkomitet i stvoreno Glavno upravljanje fizičke kulture pri Ministarstvu zdravlja. Pri tome niko nije pomislio da su to različite sfere djelovanja. Kasnije su se, istina, opametili i ponovo stvorili Sportkomitet, ali mnogo vremena je tada izgubljeno.
Ili drugi, zaista anegdotski slučaj – imenovanje predsjednika Sportkomiteta zemlje još za života Staljina. Godine 1948. sovjetski klizači su vrlo loše nastupili na svjetskom prvenstvu, što je izazvalo veliki odjek u društvu. I Staljin se razljutio. Pozvao je k sebi Vorošilova, Molotova, Romanova, tadašnjeg predsjednika Sportkomiteta, i nekoliko radnika Centralnog komiteta. Kada su se svi okupili, Staljin je zamolio Romanova da objasni nastali debakl.
Romanov je rekao da je, zbog loših sportskih rezultata, bio protiv slanja sovjetskih muških klizača na svjetsko prvenstvo i da je to rekao sportistima. Oni su se naljutili i napisali pismo Centralnom komitetu partije i Savjetu ministara, pokušavajući dokazati suprotno. Tamo su „pojeli“ lijepe riječi i nakon nekog vremena Romanovu je saopšteno da je odluka o odlasku klizača na svjetsko prvenstvo pozitivna, usprkos njegovim prigovorima.
Nikolaj Nikolajevič Romanov u svojoj knjizi „Teški putevi ka Olimpu“ opisuje trenutak svog izlaganja:
„Izlagao sam 10–15 minuta i, kako mi se sada čini, držao sam se mirno, bez vidljivog uzbuđenja. I.V. Staljin, šetajući po kabinetu, tri ili četiri puta prišao mi gotovo izbliza i, izvukavši cigaru iz usta, intenzivno gledao pravo u oči. Već sam ranije čuo da Staljin ima tu naviku i nastavio sam izlaganje, nastojeći da se držim mirno. Na kraju sam rekao da sam bio ubijeđen u neizbježan poraz naših klizača i da sam bio dužan napisati bilješku Politbirou. To nisam učinio – preuzimam odgovornost na sebe.“
Nakon Romanovog izlaganja Staljin je upitao:
– Ko je odobrio odlazak na svjetsko prvenstvo?
Vorošilov je stidljivo odgovorio:
– Ja (tada sam nadzirao Sportkomitet).
Staljin je iritirano nastavio:
– A šta ti znaš o klizanju?
Zatim su uslijedile druge neugodne riječi za Vorošilova. Staljin je potom rekao da je drug Romanov mladi radnik, da mu nedostaje iskustva i da je potrebno ojačati Komitet.
Zatim je postavio pitanje:
– A u kojem sportskom društvu kod nas se dobro vodi rad u klizanju?
Staljinu je odgovarano: u „Dinamu“.
– A ko je kod nas predsjednik Centralnog savjeta „Dinama“?
– Apolonov.
– E, onda ćemo imenovati druga Apolonova za predsjednika Sportkomiteta.
Tako je i učinjeno.
Arkadij Nikolajevič Apolonov bio je zamjenik ministra unutrašnjih poslova, nadgledajući zatvore. Predsjednik društva bio je na volonterskoj osnovi, ali Staljinu to, iz nekog razloga, nisu rekli. A možda su se i uplašili.
Apolonov se nikada nije bavio sportom i na novu funkciju došao je „kao pile u jato“. Kratko vrijeme na novoj poziciji nije uspio da upozna sport i njegove probleme. U Centralnom komitetu su dva puta pokušali da saslušaju njegov izvještaj o stanju i perspektivama, ali, kako se i očekivalo, nisu dobili smisleni odgovor. Ipak, prema bivšim kolegama, njegove ljudske i poslovne kvalitete bile su na visokom nivou.
Dvije godine kasnije Apolonov je oslobođen te funkcije i vraćen u MVD, a nakon nekoliko mjeseci Romаnov je ponovo imenovan za predsjednika Sportskog komiteta.
Usput, tokom Apolonovog rada u Sportskom komitetu dogodio se jedan vrlo zapažen slučaj. K njemu, kao novom predsjedniku Komiteta, došao je klizač Evgenij Grišin. Sekretarica prijemne Nина Grigorjevna ulazi kod Apolonova i kaže:
„K Vama je došao Evgenij Grišin.“
A Apolonov joj odgovara: „Uvedite ga.“
Stare navike ostaju dugo…
Govoreći o kadrovskoj i strukturnoj „čehardi“(“vrteški”), ne mogu da ne primijetim da je najveću štetu sportu nanosilo to što su nepromišljeno oslobađali sa mjesta predsjednika Sportskog komiteta izvanredne organizatore, visoko kvalifikovane sportske stručnjake – Nikolaja Nikolajeviča Romanova (dva puta) i Sergeja Pavloviča Pavlova, imenujući umjesto njih slučajne ljude. Jedan od njih, na primjer, dok je radio u Komitetu, govorio je da plivači plivaju stilom „kros“, a drugi je odbojku nazivao „valetbolom“.
Zbrka u upravljanju sportom se nastavila i čak pogoršala u savremenoj Rusiji. U posljednjih petnaestak godina dogodilo se šest ili sedam, a možda i više reorganizacija Sportskog komiteta, kao državnog organa za upravljanje fizičkom kulturom.
Na prijemu u Kremlju. S desna na lijevo: Predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a N. Romanov, olimpijski šampion, biciklista V. Kapitonov, legendarni golman L. Jašin, V. Ivonin.
U skladu sa interesima pojedinih djelatnika, Sportski komitet Rusije je u jednom periodu pretvoren u Komitet za podršku olimpijskom pokretu, a zatim jednostavno ukinut. Na taj način uklonjen je predsjednik koji im nije odgovarao, a ubrzo je komitet ponovo osnovan, ali već sa novim predsjednikom. On također nije dugo ostao, pa su slijedili drugi, treći, četvrti i tako dalje.
Stvar je išla dotle da se sa smjenom gotovo svakog rukovodioca Sportskog komiteta mijenjalo i njegovo ime. Sa promjenom imena, stari komitet se ukidao, svi prethodni radnici se izvodili van sistema, donosila se odluka o novom broju zaposlenih, fondu plata. Kada bi svi papiri bili potpisani, počinjalo je ponovno odobravanje kadrova. Ali, s obzirom na to da predsjednik komiteta nije radio dugo (nerijetko samo godinu-dvije), ne bi svi zaposleni stigli biti ponovo potvrđeni, a dolaskom novog „rukovodioca“ sve je ponovo počinjalo.
Kao rezultat, neki stari profesionalni radnici Sportskog komiteta godinama su stalno bili van sistema. O kakvom ozbiljnom radu se može govoriti u takvim uslovima? Posljednje dvije-tri godine činilo se da se nazire stabilnost, ali još uvijek se ne vide ozbiljne promjene u unapređenju upravljanja fizičkom kulturom i sportom u Rusiji.
Postoji određena nada da će ipak biti realizovan nedavno odobren Federalni program „Razvoj fizičke kulture i sporta u Ruskoj Federaciji za 2006–2015. godine“.
(Nastaviće se)