V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Bombe i granate su eksplodirale pred našim očima
Oni koji su živjeli u Lenjingradu pamte (moguće da je slično bilo i u drugim gradovima) da su, pored posla, gotovo svi Lenjingrađani gotovo svakodnevno tokom neprijateljskih napada penjali se na krovove kuća i gasili ili bacali na zemlju zapaljive bombe koje su Hitlerovci bacali iz aviona. Mi, Lenjingrađani, veoma brzo smo se prilagodili sistematskoj artiljerijskoj paljbi po gradu. Imajući u vidu da je artiljerijska paljba dolazila sa Pulkovo visova, svi su počeli da hodaju uz strane ulica zaštićene zgradama sa strane mogućeg leta granate. Zato se artiljerijska paljba doživljavala kao strašan, nepredvidiv po vremenu, ali uobičajen fenomen.
Uprkos artiljerijskim napadima, 1943–1944. godine već smo počeli da idemo u bioskop i da šetamo gradom. Posebno smo često šetali Nevskim prospektom. Jednom, pred projekciju u bioskopu „Titan“, pred našim očima eksplodirala je artiljerijska granata na suprotnoj strani prospekta, kod bioskopa „Oktjabr“, na 60–70 metara od mene. Još jedna granata eksplodirala je pred mojim očima dok sam bio kod kuće. Ležao sam u krevetu kada se odjednom čuo strašan lom i kroz prozor sam video kako granata pada u ugao kuće na suprotnoj strani ulice, otprilike do petog sprata. Smrt je hodala blizu.
Na primjer, 1941. godine bomba je eksplodirala ispod prozora naše kuće u ulici Termoblok, u kojoj smo tada živjeli, i ogromna grana, odlomljena eksplozijom sa drveta, razbila je staklo, probila okvir na prozoru i uletjela u našu sobu. Srećom, tada nikoga nije bilo kod kuće. 1943. godine samo čudo je spasilo moju majku. Ispod prozora naše kuće eksplodirala je bomba od 500 kilograma. Eksplozivna talas je izokrenuo prozorske okvire, komadići stakla su probušili nameštaj i druge predmete u sobi. Eksplozivna talas je sve prevrnuo, ali nije mogao da izbije ulazna vrata, a majka je u tom trenutku prilazila vratima.
Najteži period u našem životu nastupio je u proleće 1942. godine, kada je počeo da se topi led i sneg, i pod njim su počela da se pojavljuju tela ljudi koji su umrli u prvoj, veoma teškoj blokadnoj zimi. Ozbiljan problem stvarale su i nečistoće: kanalizacija i vodovod u gradu nisu radili. Zbog toga, usprkos desetosatnom radnom režimu, svi Lenjingrađani su obavezno učestvovali (još po dva sata) u čišćenju grada. Nisu stizali da sahrane sve poginule, pa su na nekim grobljima tela slagana u gomile. Jeziva i strašna slika, ali zahvaljujući organizovanosti i disciplini Lenjingrađana, epidemija je spriječena.
Danas je veoma teško sve ovo prisjećati se i kao da ponovo preživljavati. Ali sve se doživljavalo (kako ja to sada procjenjujem) prilično uobičajeno, kao neizbježni događaji, bez histeričnog jecanja i bez suvišnog patosa. O zauzimanju Lenjingrada od strane Hitlerovaca niko čak nije ni razmišljao. Nisam ni jednom vidio da je neko u našoj radnoj sredini paničio.
Posleratni period
Tokom Velikog otadžbinskog rata naravno, nismo se mnogo bavili fizičkom kulturom i sportom. Ipak, ljudi sa sportskim sposobnostima takođe su bili potrebni. Spomenuću samo jedan događaj. Bukvalno mjesec dana nakon početka rata, alpinisti su postali veoma traženi. Front se približavao Lenjingradu. Zlatni, suncem obasjani vrhovi i kupole, postali su dobar orijentir za njemačku artiljeriju. Pojavila se potreba za maskiranjem. Za to je okupljena mala grupa alpinista; oni su se popeli na sve visoke tačke grada i obojili ih u boju neba i oblaka.
Teže je bilo sa krovom poput igle Admiraliteta, prekrivenog zlatnim pločicama, koje nije smjelo da se boji. Tada su smislili da je prekriju, što su alpinisti i uradili u izuzetno teškim uslovima. Nije bilo manje teško početkom 1945. godine skinuti svu maskirnu zaštitu, ali i sa tim zadatkom su se alpinisti brzo izborili.
Poslije rata (u periodu mog školovanja u Lenjingradskom industrijskom tehnikumu) sportske aktivnosti su se obnovile. Zanimalo nas je trčanje, učestvovali smo u omladinsko-stručnim krosovima koji su se tada održavali. Bavili smo se i dizačkim sportom. Inspirisao nas je dizač tegova Grigorij Novak, koji je u to vrijeme više puta obarao svjetske rekorde, pribjegavajući pritom nekim trikovima. Fizički je bio veoma snažan i mogao je pokazivati fantastične rezultate. Ipak, nije žurio sa njima. Na svakom, ili skoro svakom, takmičenju Novak je obarao rekorde, dodajući prethodnom svom rezultatu svega 500 grama. Inače, kasnije su mnogi dizači tegova slijedili njegov primjer. Ali tada, kako se kaže, to je bilo novo.
Zbog toga pamtim jedan zabavan slučaj, koji se dogodio pri Novakovom nastupu u Lenjingradskom cirkusu. Koristeći svoj trik, obarao je rekord, obično trećim pokušajem. Svi su to već znali i šalili se. Ipak, Novak je uporno držao svoj kurs. Nije podigao težinu u prvom pokušaju, zatim je prišao drugom, dugo stajao, navodno se pripremajući za trzaj, i u tom trenutku iz galerije su mu povikali:
„Griška, prestani da brbljaš!“
Sa majkom, sestrama i braćom tri mjeseca prije početka Velikog otadžbinskog rata.
Po završetku tehnikuma imenovan sam za šefa vojnosportskog odjeljenja Kuibijevskog rajkomsoveta. Aktivno sam se bavio sportom i tokom školovanja u Centralnoj komsomolskoj školi u predgrađu Moskve, u Vešnjakima, gdje sam između ostalog naučio da igram i veliki i stolni tenis.
Stolni tenis je početkom 50-ih godina prošlog vijeka postao veoma popularan. Tada se pojavio i jedan anegdota. Jedna djevojka zove majku i kaže:
- Mama, zavoljela sam ping-pong, a ona odgovara: „Ništa, kćeri, što je Kinez, bio bi dobar čovjek…“
Od 1959. do 1995. godine direktno sam radio u sportskim organizacijama, uključujući period od 1969. do 1984. godine – kao zamjenik predsjednika Sportskog komiteta SSSR i zamjenik predsjednika Nacionalnog olimpijskog komiteta. Tako da sport, oprostite na samouvjerenosti, poznajem ne samo spolja, već i iznutra. Tokom tog perioda napisao sam desetine članaka i nekoliko brošura o fizičkoj kulturi i sportu, komplekse PO, fudbalu, međunarodnim sportskim vezama.
U saradnji sa nekoliko autora pripremio sam udžbenik „Upravljanje fizičko-kulturnim pokretom“, po kojem su se i krajem XX vijeka još uvijek školovali u institutima za fizičku kulturu, priručnik „Pratilac fizičko-kulturnog radnika“, a takođe sam autor i urednik Enciklopedijskog rječnika mladog sportiste, objavljenog 1979. godine tiražom nevjerovatnim za današnje vrijeme – 500.000 primjeraka.
(Nastaviće se)