Genna Sosonko: Moja svjedočenja (91.nastavak)

Moskva 2003.

Anatolij Karpov je detaljno analizirao partije meča iz 1935. godine: „Naravno, Aljehin nije bio u najboljoj formi, ali Eve je igrao veoma dobro. Osim toga, tada nije bilo dostojnih kandidata, jer je Bogoljubov, koji je igrao dva prethodna meča, oba izgubio neslavno.“

Jan Timan upoređuje ovaj meč sa mečom Karpov – Šort: „Prije početka i tog meča Karpov je također važio za favorita, ali je Šort pobijedio, i to sasvim zasluženo. Bio je tada u usponu, znatno motivisaniji i jako je želio pobjedu, baš kao i Eve 1935. godine. U tom trenutku Eve je jednostavno igrao jače.“

Gari Kasparov smatra da je Eve stvorio kariku između šaha Laskera, Kapablanke i Aljehina, koji su pripadali istoj eri, i novog šaha Botvinika, Keresa, Fajna i Reševskog, unoseći novi, istraživački element u šah: „Svjetski prvaci treba da pomjeraju šah naprijed, i Eve je napravio takav korak. Naravno, to nije bio korak kao što su nekad napravili Aljehin ili, recimo, Botvinik, ali ipak je to bio korak naprijed. Svi teoretski dueli, naročito u slavenskoj odbrani, pokazali su da je Aljehin, iako je vjerovatno nadmašivao Evea kao šahistu u opštoj kulturi i računanju varijanti, ipak zaostajao za njim kao analitičar, i to je meč vrlo jasno demonstrirao.“

Što se tiče Evea kao svjetskog prvaka, uvijek je postojala neka duboka skepsa, ali moja analiza njegovog prvog meča sa Aljehinom pokazala je da je Eve pobijedio sasvim zasluženo — titula svjetskog prvaka se ne osvaja slučajno!

Maks Eve i generalni sekretar FIDE Ineke Bakker

U drugom meču Eve je imao neki osjećaj predodređenosti za poraz, ali po kvalitetu partija koje je Aljehin prikazao, Eve je sasvim mogao da se bori s njim, da se samo stvarno pripremio za meč. Meni se čini da bi, da je ozbiljnije pristupio tituli, rezultat revanša mogao biti i drugačiji. Takođe mislim da je Eve bio žrtva mišljenja koje su tada mnogi izražavali — da je njegova pobjeda bila slučajna, i to je negativno uticalo na njegovu motivaciju. Naravno, nije imao šanse protiv Botvinika ili Keresa — nove generacije, ali mislim da se sa Aljehinom sasvim mogao nositi. Jer i račun varijanti mu je bio vrlo dobar, a kao šahista je bio oštar i zanimljiv. To pokazuju i njegove kasnije partije, kao, na primjer, sa Gelerom i Najdorfom na turniru kandidata 1953. Sa Najdorfom — intuitivan, lijep napad Taljevog tipa. Njegov doprinos razvoju šaha, po mom mišljenju, ostao je znatno podcijenjen.

Bez ikakve sumnje, bio je jedna od najmanje kontradiktornih ličnosti u nizu svjetskih prvaka. O Štajnicu ne mogu ništa reći, ali u odnosu na ostale vidim samo tri ličnosti za koje se crna boja uopšte ne može upotrijebiti. Tri ličnosti koje stoje posebno: Lasker, Eve i Talj.“

Mislim da je osnovni razlog poraza u revanš meču bio unutrašnji stav Evea: titula svjetskog prvaka je osvojena, ja sam ispunio očekivanja onih koji su vjerovali u mene, koji su mi pomagali, prepreka je prevaziđena, život se nastavlja. Upravo taj stav je presudio njegov poraz, a ne nedostaci u šahovskoj pripremi i neodlučnost Evea, niti nesigurna igra Aljehina kao bivšeg prvaka, kao što je Eve objašnjavao svoj poraz. Perspektiva stalno dokazivati svoju nadmoć, potiskujući sve druge aspekte života, nije privlačila Evea; bio je lišen potrebnih kvaliteta, ili možda je imao i mana, da dugo ostane svjetski prvak.

Salo Flor i Maks Eve

Među genijima i filozofima, fanaticima i supermenima, kojih nije teško pronaći među šahovskim prvacima, Maks Eve se ističe skromnošću, običnim izgledom, stvarajući utisak da je njegov put dostupan gotovo svima. Mislim da se na Evea mogu primijeniti riječi koje su nekad rečene o Floberu: njegovo majstorstvo ne štrči iz mase, i čovjek bi pomislio da bi svako mogao tako da piše, samo što, eto, niko to ne radi.

Sve svjetske prvake, počevši od Aljehina, može se podijeliti u tri kategorije. U prvu bih svrstao Aljehina i Fišera. Usprkos razlikama između ta dva šahovska genija (prvi je završio jedno od najprestižnijih viših škola u Petrogradu i odbranio doktorsku disertaciju u Sorboni, drugi nije završio ni školu), imaju mnogo zajedničkog. I za Aljehina i za Fišera, samoizražavanje u šahu i sa tim povezana obavezna pobjeda su smisao cijelog života. Sve drugo je manje važno i igra sporednu ulogu, pa je život kod njih kontradiktoran i promjenljiv. Ukratko, život im prolazi kao u drugom planu.

U drugu grupu spadaju svi sovjetski prvaci. Nije stvar samo u tome što su igrali pod zastavom srpa i čekića i primali stipendiju u Sportskom komitetu. Već su, u određenim periodima života, a neki i čitav život, bili podložni pravilima igre koja su važila u Sovjetskom Savezu. I to ih sve povezuje, bez obzira na to jesu li iskreno bili sovjetski ljudi, kao Botvinik, ili religiozni, kao Smislov, pokušavali da žive u bešumnom prostoru, kao Talj, ili su se prilagođavali, kao Petrosjan, nastojeći da izvuku maksimalnu korist za sebe i „svoje“ ljude, bili čisti pragmatičari, podignuti na pijedestal sistema, kao Karpov, ili su postali žestoki njegovi protivnici, kao Spaski ili Kasparov.

Treća kategorija svetskih prvaka sastoji se od jedne osobe. To je Maks Eve. Jedini istinski predstavnik Zapada sa njegovim vrednostima, principima i moralnim kategorijama, usađenim još u detinjstvu i ostalim takvim i u osamdesetim godinama života.

Svi moji prvi šahovski uspjesi na holandskoj zemlji na neki način su povezani sa Eveom. Međunarodni majstor postao sam 1974. godine. Prvi put sam igrao tada na Olimpijadi u Njujorku za reprezentaciju zemlje i ispunio potrebnu normu još prije kraja takmičenja. Eve, koji je tada bio predsednik FIDE, prišao mi je odmah posle partije:

„Formalno, sve komisije su već završile posao, ali ako popunite ovaj formular za dobijanje titule, vjerovatno će nešto moći da se učini.“ I uspelo je.

U januaru 1975, dok sam igrao u Vajk-an-Zeeu, zamolili su ga da komentariše za publiku najzanimljiviju partiju turnira. Izabrao je moju partiju protiv Braun-a, i po njenom završetku dugo smo zajedno razmatrali zamršene varijante. Tada mu je bilo sedamdeset tri godine, ali mu je pogled i dalje bio oštar, naročito u analizi i kombinacionim situacijama. Par dana kasnije Eve mi je čestitao na ispunjenju prve velemajstorske norme. Zvao sam ga Profesor; on mene „Gospodin Sosonko“ ili „Gena“, zavisno od prilike. Naravno, nije mi ni padalo na pamet da ga oslovljavam imenom, mada sam jednom čuo kako ga sasvim mladi Van der Vil zove Maks. „To mu prija. Jer svi ga zovu ‘gospodin Eve’“, objasnio mi je tad sa osmjehom.

(Nastaviće se)