Moskva 2003.
Pobjeda Evea bila je potpuno iznenađenje za šahovski svijet. Bio je poražen gigant koji je sve naučio ne samo stalnim pobjedama, nego pobjedama koje su odzvanjale, bile ubjedljive, ostvarene stilom koji nije ostavljao sumnju ko je najjači igrač svijeta. Svoj govor nakon pobjede nad Aljehinom Eve je završio riječima da „boji se da neće dugo biti svjetski prvak“. Mislim da te riječi govore više o njegovoj objektivnosti nego o skromnosti. Eve je, bez sumnje, shvatao kakvog su kalibra bili igrači — i njegov poraženi protivnik, i još uvijek aktivni Kapablanka, i nove zvijezde koje su izlazile na svjetsku scenu — Botvinik, Keres.
Ako je na Zapadu šok nakon Aljehinovog poraza prošao relativno brzo i šahovski svijet zauzeo rezervisanu poziciju, u Sovjetskom Savezu došlo je do preokreta za 180 stepeni, što je bilo karakteristično, usput, i za politiku države u cjelini: tu se računalo samo sa stvarnošću, sa najtvrdokornijom stvari — činjenicama, i vjerovalo se samo u snagu. Istorija zemlje je neprestano mijenjala tok: heroji su postajali izdajnici i neprijatelji, a u rijetkim slučajevima se dešavao suprotni proces. Monarhista i bijelogardista, kako je tada pisala sovjetska štampa o Aljehinu, poslije Eveove pobjede bio je razotkriven i kao šahista, dok je novi svjetski prvak bio uzdignut na neslućenu visinu.
Poznati šahovski radnik Jakov Rohlin je pisao nakon meča:
„Proći će nekoliko godina i svjetski prvak Eve će odati neophodni i od svih očekivani doprinos šahovskoj istoriji — u vidu par visokih nagrada na međunarodnim turnirima — i dramatična epizoda njegovog sukoba sa Aljehinom više neće izazivati čuđenje. Ali još dugo će šahisti svijeta raspravljati ko je bio veći genije početka 20. vijeka — titan Lasker, intuitivni Kapablanka, nadahnuti Aljehin ili metodični Eve.“
Snažne riječi, naravno. Eve nije bio genije šaha, ali je bio genije organizovanosti, logike, reda. Riječi fudbalskog trenera: „Red pobjeđuje klasu“ objašnjavaju mnoge Eveove uspjehe, i pobjedu u meču sa Aljehinom prije svega. On je uvijek bio vjeran principu da je majstorstvo važnije od inspiracije.
Osvrćući se na svoje šanse u borbi za najvišu titulu, Lev Polugajevski je pisao da on nema onu ratničku narav, onaj „instinkt ubice“ za šahovskom tablom kao Fišer, Karpov ili Kasparov. „S druge strane — smatrao je — Eve, Smislov i Petrosjan također nemaju toliku razornu energiju.“ S tim je teško saglasiti se. Svi šampioni koje je Polugajevski naveo u periodu svojih najvećih uspjeha imali su i takvu energiju i takav zamah. I kod Maksa Evea, ispod apsolutne korektnosti, vaspitanja, manira, poznavanja jezika — svega što se podrazumijeva pod zapadnom civilizacijom — jasno se nazire ta agresivna, muška, razorna priroda rođenog borca. Bez te žeđi za pobjedom, unutrašnjeg osjećaja nadmoći i želje da to dokaže, nije moguće osvojiti meč za svjetskog prvaka.
Sredinom 50-ih godina, kada je vrhunac karijere već bio davno iza njega, Eve je, analizirajući neku poziciju sa tri vodeća holandska šahista, nešto rekao Doneru. On je počeo da se opravdava: „Ali i ti ponekad praviš greške.“ Na to je Eve primijetio: „Da, Hein, to je tačno, ali ne smiješ zaboraviti da ja razumijem šah bolje nego vas trojica zajedno.“ Neobične riječi za Evea, ali ova ili slična misao, neizrečena, neoblikovana riječima, duboko je bila svojstvena Eveu. Sačuvao je tu ambiciju, taj osjećaj — dokazati svoje nadmoćnost, pobijediti! — do duboke starosti, i to su osjećali mladi igrači koji su sa njim sjedili za tablom čak i na zalazu njegovog života. Osjećao sam to i ja tokom našeg meča.
Nakon što je izgubio revanš meč, u Sovjetskom Savezu ponovo je došlo do naglog preokreta u odnosu prema bivšem svjetskom prvaku Maksu Eveu. Sva šahovska izdanja rado su citirala Aljehinov stav: „Pozajmio sam Eveu titulu prvaka na dvije godine.“
Rezultat prvog meča objašnjavao se prekomjernom konzumacijom alkohola od strane Aljehina. Poznato je da je on pio i ranije, ponekad prije partije, ponekad i tokom nje, kao, na primjer, na turniru u Cirihu. Sam Eve je smatrao da je „tokom meča 1935. Aljehin vjerovatno pio prije 18. partije, koja je završila neriješeno, tačno prije 21. partije koju je Aljehin izgubio, i prije 30. partije koja je također završila neriješeno… Moguće je da je bilo i drugih slučajeva koje nisam primijetio, ali vjerovatno je da je njihov broj preuveličan, jer je Aljehin, iako je bio kratkovid, odbijao da nosi naočare i igrao je poteze mlitavom rukom, što je stvaralo utisak da je pijan, dok je zapravo bio trijezan kao staklo.“
Salo Flor, sam kandidat za svjetsku krunu, pomogao je Eveu tokom meča. Kasnije je govorio: „Aljehin je poslije meča objašnjavao da je tražio stimulans, naročito pred 15. partiju, kada je Eve, poslije veoma lošeg početka i vođstva Aljehina od 3:1, izjednačio rezultat na 7:7! Aljehin je rekao da je počeo da „manipuliše“: za bistrinu je popio jednu čašicu i… pobijedio. Pobjedivši, odlučio je da djeluje još efikasnije: popio je malo više… i izgubio. Tako nije uspio da shvati šta mu tijelo traži — da li da pije ili ne pije. Aljehin je bio potpuno siguran da Eve nije opasan protivnik za njega. Na početku meča bio je potpuno siguran u svoj uspjeh i ironično mi je govorio: „Kome si ti mislio da pomažeš? Tvoja pomoć njemu je kao masti na mrtvoga.““
Godine 1935. Vasili Smislov je imao četrnaest godina. U njegovom životu to je bio period intenzivnog proučavanja šaha i velikog samostalnog rada, pa je partije prvog meča Aljehin — Eve dobro poznavao i pamti ih i danas. „U životu ništa nije slučajno — smatra Smislov. — Kakvo god da je bilo Aljehinovo stanje, meč protiv njega je mogao pobijediti samo majstor najvišeg ranga. Eve je tada igrao bolje i pobijedio, znači bilo mu je suđeno da postane svjetski prvak. Mislim da ga niko u Holandiji po šahovskim uspjesima ne može porediti, iako je to ipak šahovska zemlja.“
Za Borisa Spaskog Eveova pobjeda također nije nikakva sumnja: „To što je igrao bolje na meču je potpuno očigledno. Činjenica da je, iako nije profesionalac, ipak uspio da pobijedi Aljehina tada treba da se smatra sportskim i kreativnim podvigom. A kvalitet partija je bio prilično visok. Pobijedivši Aljehina, on se time uvrstio u red šahovskih apostola.“
Zanimljiva karakteristika Eveovog stila, koju je dao Mihail Botvinik u periodu kada je prvi sovjetski šampion svijeta tek borio za titulu: „Izuzetno brz i aktivan šahista. Čak i u odbrani uvijek teži ka aktivnoj kontraigri. Voli igrati na krilima. Voli pozicije bez slabosti, slobodnije, pravi duge, smetajuće poteze. Teži razvoju. Kada ima prednost u poziciji, ne izbjegava razmjene, zadovoljavajući se boljim završnicama. Greške koristi odlično. Kada ima materijalnu prednost (pješak, figura), igra sa duplom snagom. Fina, sjajna tehnika, nije bez trikova.“
(Nastaviće se)