Moskva 2003.
Gari Kasparov smatra da je Eve, kao predsjednik FIDE, u nečemu bio idealista, ali da je u suštini ipak bio pragmatičar — iako, u određenom trenutku, kada je trebalo suprotstaviti se sovjetskoj agresiji, nije uspio da to učini:
„Razumijem, Sovjeti su tada bili vrlo moćni, ali danas mi se ipak hoće vjerovati da je otpor bio moguć. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ne želim da vjerujem u toliku determinisanost istorije.
Čini mi se da on, kao predsjednik FIDE, nažalost nije uspio da prepozna one opasnosti koje su prijetile FIDE-i, faktički već tada pod sovjetskom kontrolom — i koje su je, u konačnom, i sustigle.“
Viktor Korčnoj sjeća se Evea ne samo kao jednog od posljednjih poštenih predsjednika FIDE, nego i kao čovjeka koji je mnogo učinio za njega nakon što je ostao na Zapadu.
Jurij Averbah se s Eveom više puta susretao na raznim sjednicama i kongresima FIDE:
„Nikada nije bio razdražljiv; trudio se da razumije drugu stranu i uvijek je tražio kompromis. Takav način ponašanja oštro je bio u suprotonosti maniru sovjetskih šahovskih rukovodilaca, koji su bili skloni pritisku, tvrdom provođenju jedne, unaprijed određene linije.
Naravno, Eve je čvrsto smatrao da Fišer mora igrati meč za titulu svjetskog prvaka, da mora dobiti tu šansu — ma koliko to koštalo. Radi toga je Maks ponekad kršio pravila; zbog toga je čak došlo i do sukoba s Botvinikom, ali, bez sumnje, Maks Eve bio je najbolji predsjednik FIDE u njenoj istoriji!“
Klimaks Eveove šahovske karijere bio je meč s Aljehinom 1935. godine.
Da taj meč nije dobio, njegovo bi se ime danas pominjalo uz imena Špilmana, Retija i Vidmara — izvanrednih šahista predratnog vremena.
Prije početka dvoboja niko nije sumnjao u njegov ishod: Aljehin mora da pobijedi. Takvo je bilo i opšte mišljenje u Sovjetskom Savezu, gdje je Eve godinu dana ranije učestvovao na turniru majstora i zauzeo mjesto u sredini tabele.
Viktor Baturinski, koji je kasnije postao jedan od najuticajnijih sovjetskih šahovskih funkcionera, tada je bio mladi komsomolac, instruktor za sport. U toj ulozi prisustvovao je prijemu u Eveovu čast u moskovskom hotelu „Metropol“.
„Na samom kraju večere“, prisjeća se Baturinski, „šef sovjetskog šaha, Kriljenko, upitao je Evea: ‘Kakve su vaše šanse u meču s Aljehinom?’
‘Iskreno govoreći — male,’ odgovorio je Eve. ‘Aljehin je izvanredan šahista, i pobijediti ga biće, naravno, veoma teško.’
‘Pa u čemu je onda smisao vašeg izazova?’ nastavio je Kriljenko.
‘Prvo, to je velika čast — igrati meč za titulu svjetskog prvaka.
A drugo, moja mala zemlja željela bi da ima svog nacionalnog heroja,’ rekao je Eve.“
S raspoloženjem koje možda najbolje izražava stih iz pjesme Rilkea:
„Wer spricht von Siegen? Überstehn ist alles“
(„Ko govori o pobjedi? Preživjeti — to je sve“)
Eve je ušao u meč s Aljehinom.
Aleksandar Aljehin je posljednjih dvadeset pet godina svog života proveo u emigraciji, pretežno u Francuskoj. Ali po vaspitanju, navikama i načinu života on je ostao Rus. Iako je govorio i pisao na engleskom, njemačkom i francuskom, njegove misli su najjasnije i najočitije izražene u člancima napisanim na maternjem jeziku. Pisao je za svoje sunarodnike, one koji su se takođe našli izvan Rusije, a ti članci, objavljivani u ruskim listovima koji su izlazili u Parizu 20-ih i 30-ih godina, potpuno su nepoznati većini čitalaca. U njima je sebi dopuštao znatno veću iskrenost nego u njemačkim, francuskim ili engleskim publikacijama — tu je bio „među svojim ljudima“.
Tako je još dvije godine prije meča Aljehin, opisujući stil mladih — Evea, Flora, Keždena, Pirc-a, Štolca — pisao u listu „Posljednje novosti“:
„Nažalost, karakteristična osobina njihovih partija je odsustvo originalnosti. U njihovim partijama ne može se pronaći ništa novo; oni su samo, u većoj ili manjoj mjeri, savladali ono apsolutno dragocjeno što je bilo u idejama i zapisima najboljih predstavnika dvije prethodne generacije, i pretvorili svoje znanje u moćno oruđe praktične borbe.“
Isto tako, daje makar suzdržanu ocjenu šahovskim člancima Evea koji, „korisni sami po sebi, u većini slučajeva imaju karakter savjesnih i detaljnih izvještaja o najnovijim dostignućima teorije otvaranja; ali u njima se ne nalaze opšte konstruktivne misli.“
Neposredno pred početak meča, u istom listu, Aljehin je dao opširnu ocjenu svog budućeg protivnika i njegovih izgleda u meču:
„Prvi put sam za Evea čuo ubrzo nakon svog odlaska iz sovjetske Rusije 1921. godine. U njegovoj igri, u njegovim mladalačkim uspesima nesumnjivo je bilo „nešto“, ali to „nešto“ još uvijek nije bilo ono pravo… Nakon perioda neuspjeha u psihologiji Evea kao praktičnog šahiste došlo je do prvog — možda i najvažnijeg preokreta. On je, ako ne svjestan, onda bar instinktivno osjetio da suština njegovog dara ne leži u njemu samom, već izvan njega. Drugim riječima, za razliku od Laskera, Kapablanke, Nimcoviča i drugih, njemu nije i neće biti moguće da dalje uči sam od sebe, već će morati da crpi ideje, iskustva i plodove tuđih talenata.“
„Glavnu pozitivnu osobinu — strogu plansku organizaciju šahovske borbe — uspio je u sebi pretočiti, i ta okolnost mu je u daljnjem toku karijere znatno pomogla.“ Krajem 1925. godine, tokom mog boravka u Grčkoj, on mi je predložio da sljedeće godine odigramo seriju od deset partija (riječ „meč“ tada nije ni bila u upotrebi) — i ovo takmičenje je, zbog okolnosti, postalo prekretnica u njegovoj karijeri. To se desilo zato što se, prvo, tokom te godine konačno razjasnila mogućnost mog meča sa Kapablankom — dakle, za Evea se nije radilo o dvoboju sa običnim, makar i vrhunskim majstorom, nego sa kandidatnom za svjetskog prvaka.
Drugo, i to je naravno najvažnije, sportski i kvalitativni rezultati naših deset partija nisu bili naročito uvjerljivi: ja sam postigao tri pobjede, izgubio dvije partije, uz pet remija. Razloga mog neuspjeha bilo je nekoliko, ali glavni je nesumnjivo bila lakomisleno, neopravdano potcjenjivanje protivnika. Iz ovog meča rodila se „kraljevska ideja“ kod samog Evea i njegovih poklonika — sunarodnika…
Kakve su perspektive ishoda našeg meča?
Što se tiče opšte psihologije, svi aduti su na strani Evea:
- svaki kandidat sa nekim stvarnim šansama za titulu uživa sportsko saosjećanje značajnog dijela „javnosti“ i apsolutnu simpatiju štampe, koja po svojoj prirodi uvijek iščekuje nešto novo i uzbudljivo;
- Eve je heroj male zemlje koja nikada (ako se ne varam) nije imala prvake, a još manje svjetske.
Ove dvije pretpostavke sasvim su dovoljne da Eve u očima štampe bude „heroj“ našeg meča — bez obzira na to hoće li pobijediti ili izgubiti.
Sada nekoliko riječi o drugom psihološkom faktoru — o percepciji ličnosti protivnika. Tu, čini mi se, imam određenu prednost. Ne vjerujem u Evea kao budućeg šahovskog šampiona. Ne mislim da bi čak i nakon slučajne pobjede nadamnom bio priznat kao najbolji igrač svijeta.
Ako se naše takmičenje završi njegovom pobjedom, to će samo dokazati da ja u tom trenutku nisam bio na vrhuncu svog stvaralaštva. Još gore za mene. Evea, ako postane formalni prvak svijeta, čeka veoma težak zadatak, sličan onom koji sam ja morao riješiti nakon pobjede nad Kapablankom: dokazati da je on, u tom trenutku, zaista najbolji.“
(Nastaviće se)