Moskva 2003.
Odnosi Evea sa Sovjetskim Savezom prolazili su kroz različite faze.
Prije Drugog svjetskog rata on je bio potpuno očaran idejom komunizma — društvom u kojem je sve podijeljeno jednako. Takvog mišljenja tada se, uostalom, držao nemali dio zapadne inteligencije, i odjeke tih ideja možemo naći u reportažama koje je Eve slao iz SSSR-a u holandske novine tokom svoje prve posjete zemlji 1934. godine (ukupno je tamo boravio više od dvadeset puta). Malo je onih kojima je tada pošlo za rukom da ne podlegnu optičkoj iluziji, da se ne daju zavesti veličanstvenom dekoracijom kojom se Sovjetski Savez tada predstavljao strancima.
Tokom rata Eve je u Amsterdamu uzimao časove ruskog jezika kod profesora Karela van het Revea, koji će kasnije postati poznati slavista — što samo po sebi govori mnogo. A na otvaranju turnira u Groningenu 1946. godine, Eve je zajedno sa svojim kćerkama otpjevao pjesmu na ruskom jeziku, riječi prvog stiha koje one i danas pamte:
Široka je zemlja moja rodna,
Mnogo u njoj šuma, polja i rijeka.
Ja ne znam druge takve zemlje,
Gdje tako slobodno diše čovjek.
Čak i ako se zanemari Geteova tvrdnja da je „politička pjesma — loša pjesma“, postavlja se pitanje: da li je Eve uopšte do kraja razumio njen smisao?
Očaranost Sovjetskim Savezom naglo je počela da ga napušta poslije posjete Moskvi 1948. godine — i to ne samo zbog razgovora s prijateljima iz predratnih godina, Florom i Keresom. Naravno, čovjeku sa Zapada bilo je teško da shvati svu dubinu neslobode koja je tamo vladala. Ali i spoljašnjih znakova te neslobode bilo je dovoljno: sastanci uz oprez i tajnovitost, kao, na primjer, u slučaju s udovicom Reti, koja je živjela u Moskvi; stalni, pažljivi pogledi organa državne bezbjednosti; opšta tjeskobna atmosfera u kojoj se stranac tih godina nalazio u Sovjetskom Savezu.
Eve mi je pričao kako je tada, u Moskvi, pitao Botvinika:
„A gdje su X i Y?“, koje je pamtio još iz svoje predratne posjete 1934. godine.
„Oni su se pokazali kao neprijatelji naroda“, odgovorio je ovaj.
„A Z?“ — nije odustajao Eve.
„I on“, — smrknuto je rekao Patrijarh.
Odnos Evea prema SSSR-u konačno se promijenio poslije događaja u Budimpešti 1956. godine. Bio je toliko potresen da se spremao da poleti u Moskvu, u Kremlj, da objasni tamo da se tako ne može, ne smije postupati…
Nakon što je Eve otišao u penziju i preuzeo vođstvo FIDE, postao je bliži šahu nego ikada ranije — čak bliži nego u onim periodima svog života kada je pokušavao da bude profesionalni šahista.
U 1969. godini Boris Spaski bio je svjetski prvak. Upravo je on predložio Evea za predsjednika FIDE u ime Sovjetske šahovske federacije i grupe vodećih velemajstora.
„Naravno, tokom mog meča s Fišerom Maks je pomalo popuštao Fišeru, ali i ja sam mu popuštao“, rekao je Spaski. „Eve je bio sklon kompromisima, naročito kada su se Sovjeti bunili, a to se dešavalo često. Tokom pregovora o meču Fišer–Karpov pokazao je slabost. Vjerovatno nije trebalo tada da diskvalifikuje Fišera, ali je i prema Sovjetima trebalo da bude tvrđi. Mislim da se tada malo svetio Fišeru — ne lično, već uopšte, za sve njegovo ponašanje. Vrlo je teško šahisti da bude predsjednik tako velike federacije — javlja se mnoštvo složenih problema — ali Eve je, kao predsjednik FIDE, svakako bio na svom mjestu.“
Zapad je tada morao da se ozbiljno računa sa Sovjetskim Savezom kao supersilom. Položaj Evea bio je još teži, jer SSSR nije bio samo šahovska supersila — on je bio najmoćnija šahovska zemlja na svijetu. Kada se kandidovao za mjesto predsjednika FIDE, Eve je, naravno, savršeno razumio da Sovjeti u toj organizaciji imaju presudnu ulogu i da će morati stalno da ima posla s njima.
Sovjetski šahovski funkcioneri bili su pravi velemajstori u spletkama, manipulacijama i intrigama, dok je on pred sobom imao samo jedan glavni cilj — popularizaciju same igre.
Govoreći o životu u SSSR-u, Eve je ponekad pokušavao da se sakrije iza šale, ali u krugu bliskih prijatelja nikada nije skrivao svoj negativan odnos prema komunizmu. Bio je realista i pragmatičar, uvijek spreman na manevrisanje, kompromis, pa i na zatvaranje očiju pred nečim. Ponekad nije razumijevao Sovjete, ponekad je bio naivan — a ponekad jednostavno nije želio da se spušta na njihov mentalitet, uvijek zasićen gustim ideološkim rastvorom.
Godine 1973. bilo je očigledno da su učešće najjačih zapadnih velemajstora — Larsena i Hibnera — u među-zonskom turniru u Lenjingradu iznudili Sovjeti, a Eveu nije bilo dovoljno čvrstine da im se odupre. Taj turnir, koji su osvojili Korčnoj i Karpov, bio je očigledno jači od drugog, u Petropolisu, a Larsen i Hibner su na taj način bili izbačeni iz borbe za svjetsku titulu.
Ako prihvatimo tužnu formulu:
„Pošteni uvijek gube od nepoštenih,
jer pošteni gledaju na nepoštene kao na poštene,
a nepošteni, naprotiv, pobjeđuju,
jer poštene gledaju kao na nepoštene“,
Eve je bio unaprijed osuđen na poraz.
Ali, kada je riječ bila o principijelnim pitanjima, on je čvrsto stajao na svome.
Godine 1975. Maks Eve ovjenčao je lovorovim vijencem novog svjetskog šampiona. Nakon što je Robert Fišer odbio da brani svoju titulu, šampion je postao Anatolij Karpov.
I sada, više od četvrt vijeka kasnije, Karpov smatra da Eve jednostavno nije imao izbora: „On je tada samo slijedio slovo zakona — Fišer ionako ne bi pristao da igra meč, ma kakve mu ustupke činili.“
Po Karpovu, Eve je bio vrlo dobar predsjednik FIDE, iako je, po njegovim riječima, učinio jednu veoma ozbiljnu grešku:
„Nema sumnje da je djelovao iz najboljih pobuda, ali se posljedice te greške osjećaju do danas.
Eve je želio da proširi šah po čitavom svijetu — u malim zemljama, u zemljama Trećeg svijeta, na svim kontinentima.
Sama po sebi ta ideja nije bila loša, i ja sam je, kao svjetski prvak, podržavao.
Ali ni on ni ja tada nismo mogli da predvidimo čemu će to dovesti.
On je proglasio: ‘U svakoj zemlji — po jedan velemajstor!’
To je dovelo ne samo do inflacije velemajstorskog zvanja, već i do teškoće u upravljanju u šahovskom svijetu — do one situacije koju danas imamo.“
(Nastaviće se)