Moskva 2003.
Jutro, 26. jul. Štand sa novinama. I odjednom – oči mi se zacakliše od ogromnih naslova na prvim stranama:
JOŠ JEDAN KOJI JE IZABRAO SLOBODU!
Za Korčnoja, pojam slobode je prije svega značio mogućnost da igra šah, ne potčinjavajući se zakonima tada već nepostojeće države koja je zahtijevala bezuslovnu poslušnost od svih svojih građana. U Sovjetskom Savezu on nije bio disident u bukvalnom smislu riječi; prijetnja se odnosila na njegov šahovski život i stvaralaštvo. Uzimanjem njegove porodice za taoce, država je prisilila Viktora da postane disident.
Mjesto šaha u svjetskoj kulturi, naravno, manje je značajno od književnosti, muzike ili baleta. Ipak, dok su se imena Solženjicina, Rostropoviča, Barišnjikova i Brodskog u zemlji koja ih je protjerala mogla izostavljati, njihovi koncerti i knjige prećutkivati i cenzurisati, s Korčnojem to nije išlo tako lako. Igrajući redovno sa sovjetskim velemajstorima, boreći se za svjetsku titulu, on je izazivao tihu, ali duboku srdžbu vlasti – jer je neprestano podsjećao milione svojih bivših sunarodnika na sebe.
U novinskim izvještajima, radio i TV prenosima, njegovo ime se najčešće krilo iza bezličnih termina: protivnik, pretendent, a u zvaničnim tekstovima – izdajnik ili dezerter. Ali upravo zato, njegovo ime, iako neobjavljeno i izgovarano šapatom, odjekivalo je u zemlji glasnije od bilo kakvih fanfara!
On je učinio da šah tada postane stvar državnog značaja. O razvoju mečeva za svjetsku titulu sovjetskim liderima se podnosio izvještaj direktnom linijom – kao da je riječ o ratnim depešama sa fronta.
Bojkot takmičenja na koja je Korčnoj bio pozivan, iako nikada zvanično objavljen od strane Sovjetske šahovske federacije, bio je vrlo djelotvoran. Prema procjenama, za sedam godina „izgubio“ je desetine velikih međunarodnih turnira.
Prije više od dvadeset godina u Amsterdamu je održana pres-konferencija.
„Nikakvog bojkota Korčnoja nema! Sovjetski šahisti, koji ga vrlo dobro poznaju lično, sami odbijaju da igraju s NJIM“, izjavljeno je tom prilikom.
Za teško dokazivanje te teze u kancelariju FIDE doputovao je načelnik šahovskog odjeljenja – Viktor Baturinski.
„Čak i ako prihvatimo vašu tvrdnju, kako objašnjavate činjenicu da su Romanišin i Ceškovski, koji su trebali da učestvuju na turniru u Loun-Pajnu, odustali od puta čim su saznali da će Korčnoj igrati tamo? Oni su predstavnici nove generacije i gotovo da ga ni ne poznaju?“ – pitali su ga.
„Tačno“, saglasio se Baturinski. „Trebalo je da putuju na turnir i došli su kod nas u savez da se posavjetuju. Mi smo rekli da, u suštini, taj turnir ne može biti preporučen, a vi odlučite sami.“
Posljednje pitanje postavio je Hane Rej:
„Prije pedeset godina u vašoj zemlji Aljehina su nazivali monarhistom i bjelogardijcem. A sada se u Moskvi igra turnir u njegovu čast. Danas u Sovjetskom Savezu Korčnoj je ‘izdajnik i dezerter’. Ne mislite li da će se za dvadeset godina u vašoj zemlji igrati turnir koji nosi njegovo ime?“
Nešto nalik osmijehu pojavilo se na Baturinskovom licu. Izvadio je cigaru, zapalio je i, ispustivši kolut dima, rekao:
„Ne znam šta će biti za dvadeset godina. Mene, u svakom slučaju, za dvadeset godina neće biti…“
U budućnost je, zaista, teško gledati. Baturinski se priprema da proslavi 87. rođendan, a u Sankt Peterburgu su održane svečanosti povodom jubileja velikog velemajstora.
„Ne treba mi sada da se kvalifikujem ni za kakav turnir, ne treba da se borim ni za šta. Ja sam – amater“, kaže on.
Ako se riječi „amater“ da izvorno značenje, ni ono ne bi dovoljno jako odrazilo odnos Viktora Korčnoja prema šahu. Šah je za njega – sve. Imao je sreću, koja se rijetkima daje: ne samo da se bavi onim što mu najbolje ide, već i da to bezgranično voli. Voli? To je više opsesivna strast, opsjednutost – to je sam život, koji bi bez šaha postao ne samo bez sadržaja, već i besmislen.
Tokom svoje više od poluvjekovne šahovske karijere, Korčnoj je igrao protiv svih svjetskih prvaka, počev od Botvinika. Sa svim najjačim igračima sadašnjosti i prošlosti – ponekad i vrlo daleke prošlosti.
Ono što se drugima čini nemogućim, uzmiče pred njegovom maštom i ljubavlju prema igri, proširujući granice realnog svijeta do nesagledivog, koji ne staje u uobičajene okvire. Tako je nedavno crnima pobijedio u partiji (francuska odbrana, tekst je objavljen) jednog od velikana početka 20. vijeka – Gezu Marocija.
Za to je, doduše, morao da pribjegne pomoći medijuma – slavni Mađar je svoje poteze slao s onog svijeta.
„Naravno, nikada ne možete biti sasvim sigurni da je partiju zaista igrao duh Marocija, ali čitav tok borbe – nesigurno vođenje otvaranja, ali odlična igra u završnici – svjedoči o tome“, tvrdi pobjednik.
Baturinski i Karpov
Povodom svog jubileja, Korčnoj je napravio poklon svim ljubiteljima šaha. Knjiga, koja treba da izađe istovremeno na dva jezika – engleskom i njemačkom – sadrži sto partija koje je on ponovo komentarisao: pedeset igranih bijelim figurama i pedeset – crnim. U suštini, ta knjiga je odličan udžbenik šaha, koji bez uljepšavanja oslikava portret jednog od najizuzetnijih majstora igre.
„Na svakoj partiji sam radio u prosjeku tri dana. A ipak vam treba i inspiracija, pa vi računajte“, kaže autor. U komentarima jedne od partija, Korčnoj izražava nadu da će čitalac, preigravajući je, osjetiti zadovoljstvo od punokrvne, daleke od rutine borbe. To je ono što mu je najdragocjenije u igri: stvaralaštvo i nadmetanje, borba ideja za šahovskom tablom.
Kao i skoro svi šahisti starije generacije, Korčnoj koristi računar samo kao bazu podataka, vrlo rijetko se oslanjajući na njegove savjete.
„Računar baš i ne volim, najviše zbog njegove – neodgovornosti. Šta to znači? Žrtvujem mu, recimo, figuru za napad – on kaže: crni imaju prednost. Već poslije par poteza ocjenjuje poziciju kao izjednačenu, pa napravim jak potez – sad: bijeli imaju prednost. Pa opet crni… Kakva je to neodgovornost!“
Kada sam se prije nekoliko godina žalio na manjak motivacije, umor, sve više prisutan pri kraju turnira, on je samo kratko rekao:
„Pedeset – to nije nikakvo doba.“
Ne samo iz njegove generacije, već ni iz naredne nije ostao niko ko bi mogao ravnopravno da se bori s mladima, juniorskim prvacima, iskusnim profesionalcima. Jedni su zauvijek napustili scenu, drugi povremeno učestvuju na veteranskim turnirima. Ljubitelji, koji samo iz priča znaju koliki je napor prisutan u partijama velikih majstora, često ga navode kao primjer:
„Pogledajte, pa Korčnoj još igra!“
Ne shvataju da tu nije stvar samo u vještini i talentu: njegovoj vještini potpune posvećenosti šahu – predavanja sebe cijelog, bez ostatka – ne može se naučiti, baš kao što odrasla osoba ne može da poraste makar i jedan centimetar.
Već odavno ga ne iznenađuje što je najstariji učesnik turnira, i to u većini slučajeva s velikom razlikom u odnosu na drugog najstarijeg. Na Olimpijadi u Istanbulu su mu rekli da u nekom timu igra njegov vršnjak. „Ali sam otkrio da je rođen 17. aprila, dakle, ja sam ipak ovdje najstariji“ – smijao se Korčnoj.
On ne osjeća godine; jer, istinski, starost nije toliko iznemoglost tijela koliko ravnodušnost duše. Zato je bilo čudno čuti ga u tom istom Istanbulu kako kaže da se u posljednje vrijeme previše bavio šahom i da je preopterećen. Izgledalo je kao da je ukinuo samo značenje riječi „umor“.
Prije nekoliko godina, na turniru u Vajk-an-Zeu, pripremajući se za partiju s Timanom, rekao je:
„Jan će znatno oslabiti do posljednjeg sata igre. Zato sam odlučio da ga izmrcvarim, održavajući napetost do samog kraja.“
A poslije nedavno završenog meča u Donjecku, rekao je:
„Griješi Ponomarjov u završnici – sedamnaest mu je godina – a sve zato što se jako umori do kraja partije. Odakle li mu to?“
Korčnoj i dalje vrlo emotivno doživljava ono što se dešava na tabli, a porazima pristupa još oštrije nego ranije. Ponekad ne čestita protivniku na pobjedi ili se naljuti na njega zbog neodgovaranja (često zato što nije dobro čuo) na ponudu za remi. Dešava se da njegovi mladi kolege nakon partija slušaju tirade izrečene u afektu, u kojima ne dobijaju samo ocjenu pozicija nastalih tokom borbe, nego često i saznaju šta Korčnoj misli o njihovoj igri uopšte, a ponekad i o njima samima. Oni iz ličnog iskustva znaju za kolosalna psihička i emocionalna preopterećenja koja danas prate profesionalne šahiste, ali samo misaono mogu da zamisle kako ta preopterećenja utiču na igrača njegovih godina.
Prošlogodišnji turnir u Vajk-an-Zeeu bio je težak za Korčnoja. „Zašto, zašto sam odigrao h6? Zašto nisam odigrao malu rokadu? Zašto sam uzeo na g2?“ – mučio je sebe nakon što je predao partiju Anand-u na 18. potezu. „Ne, već mi je teško igrati takav ‘minsko polje’ turnir.“ Ali, pobijedivši u posljednjem kolu dugu partiju protiv Piket-a, ponovo je bio pun energije: „Imam osjećaj da je turnir čak i kratak…“
Karakteristike igrača, kao i Korčnojeve misli o šahu, uvijek su precizne i neočekivane. Jednom je savjetovao Josifa Dorfmana, koji se žalio što nije pobijedio protivnika znatno slabijeg rejtinga: „Vi ste na njega previše pritiskali. On nije imao izbora nego da pravi prisilne poteze. A vi biste mu trebali dopustiti da malo i sam igra, pa možda bi nešto i smislio.“ Primijetio je u Kanu, gledajući igru mladog Fresinea u jakoj vremenskoj oskudici: „Pogledajte, pogledajte, on već pomjera pješake. To je bolest svih naučenih stratega – i moja također: u vremenskom pritisku igrati pješacima. Vidite kako mu se pozicija već pogoršala?“
Starost igrača za njega nema nikakvu ulogu, jer u šahu, kao i u književnosti i muzici, izvođače razlikuje (ne po godinama.) Zato, analizirajući partiju s dvanaestogodišnjim Tejmurom Radžabovim, razgovara s njim kao sa odraslim: „Da li ste uzeli u obzir da na kraju varijante koju ste ponudili kralj crnih ostaje nezaštićen? A šta ako ja žrtvujem konja?“ – ne obraćajući pažnju na blistave oči i drhtavi bradu svog protivnika.
Jednog od gorkih dana 1940. godine Vinston Čerčil je rekao demoralisanim ministrima francuske vlade: „Whatever you may do, we shall fight on for ever, and ever, and ever.“ (ili otprilike: Šta god da učinite, mi ćemo se boriti dovjeka, bez kraja i predaha.)
Korčnoj je više puta ponovio da je napustio Sovjetski Savez da bi igrao šah. U tome vidi svoje životno zvanje, svoju sudbinu. I kako god da se mijenjaju pravila takmičenja i kakve god nove zvijezde da niču na šahovskom nebu, Viktor Korčnoj will fight on for ever, and ever, and ever…
Februar 2001.
(Nastaviće se)